I Kž-516/2014-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 516/14-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. D. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. i 2. Kaznenog zakona Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. T. D., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. svibnja 2014. broj K-130/13, u sjednici održanoj 11. srpnja 2016., u prisutnosti javnom dijelu sjednice braniteljice opt. T. D., odvjetnice V. R. p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. T. D. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. T. D. zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11, pa ga na temelju tog propisa i uz primjenu čl. 48. i čl. 48. st. 1. toč. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U tu mu je kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. svibnja 2013. do 19. svibnja 2013.

Na temelju čl. 77. KZ/11 i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10; dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 16.272,64 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 230. st. 2. KZ/11, te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo opt. T. D. da isti iznos Republici Hrvatskoj isplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

I Kž 516/14-7

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, opt. T. D. je obvezan da plati trošak kaznenog postupka, i to telekomunikacijskog vještačenja u iznosu od 1.216,25 kn i svjedoka u iznosu od 532,00 kn, te paušalni iznos od 1.000,00 kn. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po braniteljici V. R., odvjetnici iz Z.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženi T. D. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. T. D. po braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

Optuženi T. D. zahtijevao je u žalbi da ga se obavijesti o sjednici vijeća. Sjednica je održana u prisutnosti braniteljice opt. T. D., odvjetnice V. R. i, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženika, koji su o njoj uredno obaviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, odnosno da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Konkretizirajući u čemu se sastoji naznačena postupovna povreda, optuženik navodi da je sadržaj izreke i obrazloženja pobijane presude proturječan onom što je svjedok oštećenik N. M. doista rekao na raspravi, pri čemu citira iskaz tog svjedoka koji je izjavio „...pištolj nije bio usmjeren prema meni ...“. Međutim, činjenica je li ili nije pištolj koji je počinitelj nedvojbeno držao u ruci bio usmjeren u ošt. M. ili pak u nekog od drugih zaposlenika, ili je čak bio okrenut prema podu nije odlučna za kvalifikaciju inkriminiranog kaznenog djela, s obzirom da zakonski opis zahtijeva da počinitelj oduzme tuđu pokretnu stvar s ciljem da je protupravno prisvoji uporabom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili tijelo, a uporabljeno je oružje. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ali i pravnoj teoriji, nema sumnje da se kvalificirani oblik kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11 ostvaruje i time što počinitelj oštećenicima stavlja u izgled uporabu oružja pokazujući da ga ima, te nije neophodno da dodatno konkretizira takvu prijetnju (što bi u predmetnom slučaju značilo usmjeravanje pištolja prema nekom od djelatnika).

Nadalje, optuženik ističe da je radnja prepoznavanja po oštećenicima N. M. i A. H. obavljena čak dva mjeseca nakon počinjenja kaznenog djela, a da su, uz optuženika, bile oštećenicima pokazane još tri osobe, sve odjevene u radna odijela i uprljane, od kojih su dvije znatno mlađe od optuženika. Također napominje da je na dan optuženikovog uhićenja

I Kž 516/14-7

djelatnik A. H. javio svjedoku N. M. da je počinitelj na klupi ispred dućana, o čemu je M. onda obavijestio policiju, pa je svjedok N. M. zapravo na prepoznavanju identificirao osobu koju je prethodno vidio na klupi ispred dućana, za koju je od svjedoka H. doznao da je počinitelj. Takvo prepoznavanje optuženik navodi da je protuzakonito, smjerajući time na tvrdnju da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, odnosno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. No, nema govora o takvoj povredi, jer je prepoznavanje obavljeno potpuno u skladu s tadašnjom odredbom čl. 301. ZKP/08 (koja nije zahtijevala snimku pokazanih osoba). Druga je stvar vjerodostojnosti tako obavljene radnje, no time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka, nego je to pitanje ispravnosti utvrđenih činjenica.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na što pazi po službenoj dužnosti.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj obrazlaže kritiziranjem vjerodostojnosti iskaza svjedoka djelatnika trgovačkog društva „V.“, kao i obavljene radnje prepoznavanja, smatrajući da su djelatnici prepoznali osobu koju su u par navrata vidjeli da sjedi na klupi ispred trgovine, no da ta osoba nije počinitelj. Optuženik napominje i da je životno neuvjerljivo i nelogično da bi počinio inkriminirano kazneno djelo, ima li se u vidu da često boravi u susjedstvu, jer stanuje kod kćeri. Žalitelj, doduše, uvodno spominje i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

Međutim, prvostupanjski sud je proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom savjesno i detaljno analizirao i kritički i logično ocijenio, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, zbog čega se zaključci do kojih je došao i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuju u svemu prihvatljivima.

Što se tiče radnje prepoznavanja, nema sumnje da je ista uslijedila nakon što su djelatnici trgovine „V.“ u par navrata nakon inkriminiranog događaja uočili optuženika ispred te trgovine, no to ne umanjuje pouzdanost ovog dokaza. Naime, isti su djelatnici izjavili da su, nakon što su 2 – 3 tjedna po predmetnom događaju prvi put ispred lokala uočili optuženika, istog odmah identificirali kao počinitelja, te alarmirali policiju. S obzirom na to da su djelatnici suglasno izjavili da su optuženika prepoznali kao počinitelja po crtama lica, naglašavajući pritom donju usnu, oblik nosa i oblik glave, te da nemaju nikakvog razloga lažno teretiti optuženika kojeg od ranije nisu poznavali, doista nema razloga za sumnju u vjerodostojnost njihovih iskaza i izvršene radnje prepoznavanja. Povežu li se ti iskazi s nesumnjivo utvrđenim podacima o kretanju svjedoka S. B. i N. K. u inkriminirano vrijeme, do kojih se došlo telekomunikacijskim vještačenjem, a koji opovrgavaju njihove tvrdnje da su se tada nalazile u kući S. D., utemeljeno je prvostupanjski sud odbacio te iskaze kao neuvjerljive, te zaključio da ove svjedokinje zbog osobnih odnosa s optuženikom iskazuju na način da mu pruže alibi. Jednako je tako opravdano neprihvatljivom ocijenjena tvrdnja optuženika da mu je sve namjestio A. B., a razloge kojima to prvostupanjski sud potkrjepljuje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Indikativno je i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nadalje, da optuženik nije imao ključeve stana svoje kćeri S. D., a što je životno oprečno njegovoj vlastitoj izjavi da u tom stanu boravi i dolazi tamo i noću, te iste čine neuvjerljivim.

I Kž 516/14-7

Stoga se žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni pobijaju državni odvjetnik i optuženik, koji, doduše, ne ističe tu žalbenu osnovu, ali se smatra da, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.

Državni odvjetnik smatra da su prilikom odmjeravanja kazne podcijenjene otegotne okolnosti, među kojima ističe da optuženik nije iskazao ni žaljenje ni kajanjem, lažne iskaze svjedoka S. B., N. K. i S. D. za koje postoji osnovana sumnja da ih je potaknuo optuženik, te odugovlačenje postupka i povećanje troškova kaznenog postupka. Također nalazi da je pretjerana važnost dana podatku o optuženikovoj ranijoj neosuđivanosti.

Međutim, suprotno stanovištu državnog odvjetnika, ali i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su sve okolnosti koje su od utjecaja na visinu i vrstu sankcije adekvatno došle do izražaja u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od dvije godine. Naime, nepokazivanje žaljenja i kajanja u skladu je s optuženikovim stavom da se ne osjeća krivim i njegovim poricanjem učina kaznenog djela, što je u okviru prava koje on kao optuženik ima. Povećani troškovi i trajanje postupka također su povezani s pravom optuženika da iznosi obranu na način za koji smatra da je za njega najpovoljniji, te ne mogu biti vrednovani otegotnima. Navodi o utjecaju optuženika na davanje lažnih iskaza svjedoka S. B., N. K. i S. D. u domeni su nagađanja i ne mogu se prihvatiti kao utvrđene činjenice. S druge strane, podatak o ranijoj neosuđivanosti optuženika u kontekstu njegove životne dobi predstavlja nesumnjivo olakotnu okolnost, kao i podatak o tome da je otac troje djece, od kojih je najmlađe malodobno, o kojem optuženik skrbi i čijem uzdržavanju doprinosi. Dakle, s obzirom na ispravan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju otegotnih okolnosti, nabrojene olakotne okolnosti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne, pa je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena, dok istodobno nema mjesta blažem kažnjavanju, ima li se u vidu težina počinjenog djela i postupanje optuženika tijekom izvršenja tog djela (odnosno da je djelatnike zaključao u rashladnu komoru). Izrečenom kaznom će se postići i specijalna i generalna prevencija.

Pobijana je presuda ispitana i u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, te je utvrđeno da su se za to stekle sve činjenične i zakonske pretpostavke.

Slijedom iznesenog, trebalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. srpnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Ana Garačić, v. r.