Rev-2618/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2618/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dorda Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonić i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građanasko-pravnoj stvari tužiteljice S.-J. S. iz N., zastupane po punomoćniku V. V., dipl. pravniku, protiv tuženika SOUR A.-H. Z., RO A. O., OOUR S. O., zastupanog po punomoćniku V. Z., dipl. pravniku, radi isplate, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 31. svibnja 1990. godine broj Gž-1993/90, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. ožujka 1990. godine broj P-2271/89, u sjednici održanoj dana 7. ožujka 1991. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženom da isplati tužiteljici 4.124,60 dinara sa zateznom zakonskom kamatom od 15. III 1990. godine do isplate, kao i trošak postupka u iznosu od 403,80 dinara.

Drugostepeni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i presudu prvostepenog suda potvrdio u dosuđujućem dijelu dok je uvaženjem žalbe tužiteljice preinačena u odbijajućem dijelu presuda prvostepenog suda onamo da je tuženi obvezan na dosuđenu glavnicu platiti zateznu kamatu počam od 20. VII 1989. do isplate.

Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tuženi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedeni revizioni razlog tuženik prigovara da nije bilo osnova za primjenu odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja OOUR-a u oblasti prometa robe i usluga i sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta u toj oblasti (ZOP) jer je temelj primjeni te odredbe djelo špekulacije koje da nije bilo predmeti raspravljanja u ovom postupku, te da je do zakašnjenja u isporuci vozila preko ugovorenog roka došlo zbog inzistiranja tužiteljice na određenoj boji. Upućuje na izreku prvostepene presude iz koje proizlazi da je pravni osnov dosuđenja glavnice neispunjenje ugovorne obveze, a da predmet rasprave nije bilo neispunjenje obveze već zakašnjenje u ispunjenju pa da je stoga o međusobnim odnosima stranaka trebalo raspraviti i odlučiti primjenom Zakona o obveznim odnosima, a ne ranije navedenog zakona u čemu tuženi vidi pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati.

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da se revizija kao neosnovana odbije, dok se nadležni javni tužitelja o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Pretpostavka za obvezivanje tuženog na plaćanje kamata po Zakonu o osnovama poslovanja OOUR-a u oblasti prometa robe i usluga i sistemu mjera kojima se sprječava narušavanje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta u toj oblasti je uz uvjetovano plaćanje kupoprodajne cijene unaprijed neispunjenje ugovorne obveze isporuka vozila u roku od 15 dana od dana kada je kupac izvršio uplatu cijene. Stoga i nije odlučno da li bi tuženi isporučio vozilo u ugovorenom roku sve da je i dokazano da je do zakašnjenja u isporuci vozila preko ugovorenog roka od 30 dana došlo zbog određenog inzistiranja tužiteljice na izgledu vozila.

Suprotno tvrdnjama tuženog na konkretni slučaj prvostepeni su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 16. već spomenutog Zakona. Iz sadržaja odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. navedenog Zakona proizlazi da organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije između ostalog i kad prodaju robe uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava pa nakon dostave robe pri konačnom obračunu ne prizna, odnosno ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva. Citiranim normama,dakle, utvrđuju se kvalifikacioni elementi djela špekulacije, koja međutim, ne postoji u slučaju kad organizacija udruženog rada koja proda robu prizna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva, čija se visina određuje stavom 3. člana 16. cit. Zakona.

Proizlazi, dakle, da su u konkretnom slučaju sudovi o tužbenom zahtjevu pravilno odlučili upravo primjenom navedenog Zakona o osnovama poslovanja..., pa suprotni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani, s time da se visini" dosuđenog iznosa niti ne prigovara.

Dio izreke presude prvostepenog suda u koju je unesen suglasno tužbenom zahtjevu i osnov dosuđenja ne dovodi do drukčijeg zaključka o propisu - materijalnom pravu - koji na konkretan slučaj treba primijeniti, s time da je reći i to da je unošenje u petit tužbenog zahtjeva (pa i presude) pravnog osnova tužbenog traženja potpuno suvišno. Ovo tim više što sud i nije vezan pravnim osnovom kojeg tužitelj u tužbi navede (čl. 186. st. 3. ZPP).

Iz svega navedenog proizlazi da revizija nije osnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 7. ožujka 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.