Gž R-65/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: 22 Gž R-65/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S., iz C. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. E., odvjetniku u V., protiv tuženika O. K. d.d., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj 11 Pr-940/2015-53 od 30. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj 11 Pr-940/2015-53 od 30. listopada 2017. u pobijanom dijelu i to u točki I., II. i IV. izreke presude.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 361.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, na ime naknade imovinske štete zbog tuđe njege i pomoći i troškova liječenja iznos od 80.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate te na ime izgubljene zarade iznos od 47.139,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki I. izreke.

Nadalje je tuženik obvezan plaćati tužitelju na ime rente zbog trajne potrebe tuđe pomoći i njege u kući iznos od 1.500,00 kn mjesečno s početkom od 1. rujna 2017. dok za to postoje zakonski uvjeti a koji iznos dospijeva 15-og u mjesecu za tekući mjesec (točka II. izreke).

U preostalom dijelu zahtjev tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenih iznosa na ime neimovinske i imovinske štete odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke).

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 78.380,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate dok je za više traženo zahtjev tužitelja odbijen. (točka IV. izreke).

Protiv točke I., II. i IV. izreke ove presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Predmet je spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu koja se dogodila dana 5. studenog 2013.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim pasivnu legitimaciju, osnov odgovornosti i visinu zahtjeva pozivom na odredbu članka 103. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje u tekstu: ZR), članka 15., 34., 44. i 77. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09. i 143/12., dalje u tekstu: ZZR) i članka 1063. do 1067., 1100. i 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da je tužitelj radnik tuženika na radnom mjestu poslovođa druge grupe - tesar;

- da je dana 5. studenog 2013. doživio ozljedu na radu na način da je prilikom rada na mostu preko rijeke Drave autodizalicom vršeno prenošenje betonskih nosača i spuštanje u predviđeno ležište u kom trenutku je tužitelj izvodio radnu operaciju skidanja sajli, isti skinuo sajle i pokušao sići s betonske ploče na skelu, kada je međutim, pao s 3. etaže skele na kojoj se nije nalazila zaštitna ograda i teško se ozlijedio;

- da je tužitelj osposobljen za rad na siguran način, da je formalno bio i ovlaštenik zaštite na radu za koje ovlaštenje nije ni znao;

- da iz iskaza svjedoka D. J., voditelja sigurnosti na radu, proizlazi da je tužitelj trebao ili koristiti zaštitni pojas kojih da je bilo 3-5 po gradilištu ili skidati zaštitnu ogradu na skeli metar po metar kako je posao napredovao;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio na obveznom zdravstvenom pregledu za rad na visini, da nije na raspolaganju imao zaštitni pojas, da nije bilo zaštitne ograde na 3. katu skele, da je prigovarao poslodavcu smatrajući da je za konkretni posao trebalo postaviti platformu a ne skelu, da nije odbio raditi zbog straha od otkaza, da je samo fiktivno imao ugovor o radu za radno mjesto poslovođe zbog veće plaće ali da je stvarno obavljao samo posao tesara;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu D. Ž. proizlazi da poslodavac nije pripremio i organizirao te proveo rad na uklanjanju sajli sa zatika na nosaču na način da se ne utječe štetno na sigurnost i zdravlje radnika, odnosno nije osigurao radnika od pada sa visine; da tužitelj obzirom da je osposobljen za rad na siguran način nije vodio računa o svojoj sigurnosti i zdravlju jer je trebao odbiti raditi; da sva radna mjesta na visini većoj od 100 cm iznad terena ili hoda kao i ostala mjesta na gradilištu i na građevinskom objektu s kojeg se može pasti moraju biti ograđena čvrstom zaštitnom ogradom visine najmanje 100 cm a ako se zaštitna ograda zbog prirode posla mora u toku rada privremeno ukloniti, radnici na takvim radnim mjestima moraju biti povezani za zaštitne pojaseve i rad se mora vršiti pod nadzorom određene stručne osobe na gradilištu, da nema dokaza da tužitelj ispunjava posebne uvjete rada - zdravstvene sposobnosti za obavljanje poslova na visini većoj od 3 metra pa tuženik nije smio rasporediti tužitelja na navedene poslove (članak 34. ZZR);

-da je povodom štetnog događaja dana 5. studenog 2013. sačinjen zapisnik o očevidu od strane nadležnog inspektora rada;

-da je presudom Prekršajnog suda u Belom Manastiru broj Pp1. G-337/13-9 od 5. rujna 2014. tuženik i odgovorna osoba S. F. C. proglašen krivim za ozljedu na radu koju je pretrpio radnik D. S. jer su istoga rasporedili na poslove montaže nosača u visini većoj od 3 metra a da prethodno nisu utvrdili da isti ispunjava potrebne uvjete glede zdravstvene sposobnosti, te da nisu osigurali od pada radnika sa visine u dubinu, te su kažnjeni novčanim kaznama;

-da je Policijska uprava Osječko - baranjska PP Beli Manastir 21. studenog 2013. Općinskom državnom odvjetništvu dostavila izvješće o predmetnom događaju;

- da je na okolnost štetnih posljedica po zdravlje tužitelja proveden dokaz kombiniranim vještačenjem po vještacima medicinske struke dr. D. D. i dr. D. L. te financijsko vještačenje po D. C. d.o.o. na okolnost gubitka u zaradi.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku kao u izreci. Ovo stoga jer sva utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja dodatno upućuje.

Naime, odredbom članka 6. ZR propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u vezi s radnim odnosom; dok je člankom 33. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Konačno, odredbom članka 103. stavak 1. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Prvostupanjski je sud imajući u vidu naprijed iznijete okolnosti, pravno relevantne u smislu odredbe članka 103. stavak 1. ZR, pravilno primijenio materijalno pravo kada je našao da je na poslodavcu isključiva odgovornost (objektivna) za štetni događaj i štetne posljedice.

Tužbeni zahtjev je utemeljen i na odredbi članka 15. ZZR kojom je bilo propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

U obrazloženju prijedloga izmjena ZZR-a, kao razlog izmjene sadržaja odredbe članka 15. navodilo se da se izmijenjenom odredbom članka 15. Zakona, institut odgovornosti za štetu usklađuje s općim propisima obveznog prava, osobito u području iznimnog ograničenja odnosno oslobođenja poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi dakle, poslodavac se može potpuno ili djelomično osloboditi od odgovornosti samo uslijed izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Kako je nedvojbeno utvrđeno (i u prekršajnom postupku provedenom po optužnom prijedlogu Inspektora rada) da je poslodavac tužitelja rasporedio na poslove montaže nosača u visini većoj od 3 metra a da prethodno nije utvrđeno da isti ispunjava potrebne uvjete glede zdravstvene sposobnosti, te da nije osigurao od pada radnika sa visine u dubinu (u žalbi tuženik čak ističe da nije ni bilo potrebe za korištenjem zaštitnog pojasa što je suprotno rezultatima vještačenja), to proizlazi da nema govora o višoj sili ili izvanrednim ili nepredvidivim okolnostima koji bi prema odredbi članka 15. ZZR poslodavca ekskulpirali od odgovornosti.

Nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio uobičajeni posao na uobičajeni način pa je propust organizacije zaštite na radu u smislu osiguranja uvjeta rada koji bi spriječili mogućnost pada radnika, propust tuženika koji se sankcionira sukladno citiranim odredbama (članak 15. ZZR i članak 33. ZR).

Obzirom da rad na visini 3. kata bez zaštitne ograde na skeli i bez zaštitnog pojasa predstavlja opasnu djelatnost, to poslodavac odgovara i prema odredbama ZOO. Oslobađanje od odgovornosti za štetu (potpuno ili djelomično) prema odredbi članka 1067. ZOO se ne pretpostavlja već nepažnja radnika mora biti dokazana. Postojanje nepažnje za oslobađanje od objektivne odgovornosti za štetu koju radnik pretrpi na radu prosuđuje se prema psihofizički objektivno mogućem stupnju pažnje oštećenog u okolnostima u kojima je šteta nastala. Mnijenje je i ovoga suda da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio postojanje isključive odgovornosti tuženika za štetni događaj i štetne posljedice te da okolnost što tužitelj nije odbio raditi zbog bojazni od otkaza ugovora o radu ne ekskulpira tuženika niti djelomično.

Do ozljede je došlo zbog više propusta tuženika u organizaciji osiguranja sigurnosnih uvjeta rada tužitelja te ne postoji suodgovornost tužitelja za istu. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženika u odnosu na osnov odgovornosti ukazuju se neutemeljenima.

Nadalje, odredbom članka 1100. ZOO određeno je, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužitelj u radnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede u vidu prijeloma kralješka, nagnječenja i oštećenja tkiva u području prijeloma, i to prijeloma lumbalne kralježnice, višekomadnog prijeloma 4. slabinskog kralješka, prijeloma tijela 2. slabinskog kralješka, djelomične kljenuti nogu srednjeg stupnja, djelomične kljenuti lijevog lisnog peronealnog živca srednjeg stupnja i dr.; karakter i težina povreda koje je tužitelj zadobio (osobito teška), lokacija povreda, duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpio (jaki 3 dana, srednji 20 dana i blagi 60 dana te još povremeno 45 dana), popratne neugodnosti pri liječenju (višekratno RTG snimanje, operacija, potreba mirovanja, analgetici, hod sa štakama, otežano održavanje higijene, dugotrajna fizikalna terapija, kontrole i dr.), dob tužitelja (rođen 1966.), intenzitet i trajanje straha (jakog intenziteta nekoliko sati, srednjeg 1 mjesec i blagog intenziteta stalno), manifestacije straha (zabrinutost za ishod liječenja), duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti (u stupnju od 65%, subjektivni znaci trajne funkcionalne oštećenosti očituju se kroz simptomatologiju kronificiranog posttraumatskog stresnog poremećaja uz depresivne simptome, potrebu ulaganja pojačanih napora u velikom stupnju, bolove lakog intenziteta cijeli život prilikom dužeg stajanja i hodanja, gibanja i radnji koje izazivaju opterećenje slabinske kralježnice, djelomičnoj oduzetosti mišića nogu, potpunoj oduzetosti mišića lijeve potkoljenice, potpunom gubitku osjeta u području desne potkoljenice, nemogućnosti nošenja tereta, vožnji automobila, bavljenja sportom, smetnjama zbog prisustva osteosintetskog materijala) te duševne boli zbog naruženosti (u srednjem stupnju, hod uz pomoć pomagala i to dolaktnih štaka paraparetičnim hodom uz povlačenje lijevog stopala po podlozi); za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti upravo u, po sudu prvog stupnja utvrđenom, iznosu od 361.000,00 kn.

Za ukazati je ovdje da je prvostupanjski sud očito nespretno kod primjene odredbi ZOO utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, straha te duševnih boli što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe već utvrđenu naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretrpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

Glede tražbine naknade imovinske štete utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć 3 mjeseca po 4 sata dnevno, potom 10 mjeseci po 2 sata dnevno te doživotno 2 sata dnevno, nemedicinskog karaktera kao pripomoć kod odijevanja, održavanja osobne higijene, fizičkih poslova u i oko kuće, nabavke potrepština po cijeni od 25,00 kn po satu.

Financijskim vještačenjem izvršen je izračun gubitka u zaradi koji nije ni sporan. U odnosu na preostale žalbene navode za navesti je da uz žalbu dostavljena sudska praksa nije od značaja za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari jer su činjenice i okolnosti slučaja sasma drugačije; dok u odnosu na rješenje HZMO od 6. studenog 2014. za navesti je da je sudovi u parničnom postupku nisu i ne mogu ulaziti u odluku upravnog tijela kako to žalba implicira već je razmatrano činjenično stanje kako bi se utvrdili svi elementi obveznopravnog odnosa izvanugovorne odgovornosti za štetu a koja, među ostalim, podrazumijeva i kauzalni neksus. Parnični sud ne može ulaziti u utvrđivanje razloga ne/nastupanja gubitka radne sposobnosti tužitelja jer se u ovom parničnom postupku utvrđuje povreda prava osobnosti. Također, u odnosu na predložene a nesaslušane svjedoke, za navesti je da se na ročištu od 29. veljače 2016. odustalo od tog dokaznog prijedloga pa istoga sud nije ni mogao provesti.

Konkludira, sud je prvog stupnja djelomično prihvativši zahtjev za naknadu štete nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP i jer je isti pravilno obračunat.

Kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika valjalo odbiti te potvrditi presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu 20. rujna 2018.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.