Us I-1690/2017-7 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 8 UsI-1690/17-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Bačić, u upravnom sporu tužitelja I. M. iz F. na M., M. 127, S. R. N., kojeg zastupa opunomoćenik B. M., odvjetnik u Z., T. M. 4, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi ovrhe naplate poreza, 20. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-02/13-01/2065, URBROJ: 513-04/17- 2 od 31. listopada 2017. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Crikvenica, KLASA: UP/I-415-02/2013-001/00044, URBROJ: 513-007-08- 01/2013-01 od 5. veljače 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn (tri tisuće sto dvadeset pet kuna), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

III. Zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog spora odbija se u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa od 3.125,00 kn.

Obrazloženje

Rješenjem tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-02/13-01/2065, URBROJ: 513-04/17-2 od 31. listopada 2017., odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Crikvenica, KLASA: UP/I-415- 02/2013-001/00044, URBROJ: 513-007-08-01/2013-01 od 5. veljače 2013., kojim je protiv tužitelja kao ovršenika određena provedba ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava koje tužitelj ima na računu kod banke na temelju ovršne isprave, radi naplate duga koji na dan 5. veljače 2013. iznosi ukupno 39.775,35 kn, od čega 35.000,00 kn otpada na glavnicu, a 4.775,35 kn na kamate. Istim rješenjem ujedno je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 91/10 i 112/12) i Općem poreznom zakonu („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12, u nastavku teksta: OPZ).

Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u tužbi, u bitnome, navodi da je tuženik rješavajući predmetnu upravnu stvar pogrešno primijenio odredbe Općeg poreznog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., budući da je istu trebalo riješiti primjenom ranije važećeg Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 127/00, 86/01 i 150/02, u nastavku teksta: OPZ/00). Prigovara da je u predmetnom slučaju nastupila apsolutna zastara bez obzira na to da li se primjenjuje novi ili stari Opći porezni zakon, te je mišljenja da je tuženik izveo pogrešan zaključak da je zastara prava na naplatu predmetne obveze počela teći 1. siječnja 2012., jer je porezna obveza nastala 24. studenog 2006. kada je sklopljena sudska nagodba, pa je zastara počela teći 1. siječnja 2007. i apsolutna zastara je nastupila protekom šest godina, odnosno 1. siječnja 2013. Naime, tužitelj smatra da je za početak tijeka roka za nastup apsolutne zastare odlučno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu, o čemu da je donesen i zaključak Upravnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2011., a isto da proizlazi i iz odredbe čl. 90. st. 2. i 92. OPZ/00. Također ističe da se u osporavanom rješenju pogrešno utvrđuje da je opomenom od 6. srpnja 2012. prekinut tijek zastare, te navodi da je poreznom tijelu podnio zahtjev za otpis poreznog duga zbog nastupa apsolutne zastare koji još nije riješen. Slijedom iznijetog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da se poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 20. ožujka 2018., čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

Sud je odbio u sporu provesti po tužitelju predloženi dokazi pribavljanjem i uvidom u spise predmeta upravnog postupka KLASA: UP/I-410-20/2008-01/2209 i KLASA: UP/I-416- 02/13-01/38, budući da je odluku o zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud mogao donijeti na temelju ostalih provedenih dokaza, odnosno na temelju činjenica utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta ovog upravnog spora, pa je provedbu navedenih dokaza Sud ocijenio suvišnom.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, ali iz drugih razloga, a ne onih navedenih u tužbi.

U odnosu na navode tužitelja glede primjene prava mjerodavnog za rješavanje ove upravne stvari, valja navesti da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku koji je započet donošenjem rješenja o ovrsi od 5. veljače 2013., pa Sud nalazi da je porezno tijelo pravilno u rješavanju primijenilo odredbe OPZ-a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja toga postupka, iz kojeg razloga tužitelj neosnovano prigovora da je upravnu stvar trebalo riješiti primjenom odredbi ranije važećeg OPZ/OO.

Tako odredba čl. 124. ovdje mjerodavnog OPZ-a propisuje da je ovršni postupak dio porezno – pravnog odnosa u kojem porezno tijelo prisilno naplaćuje porezni dug iz imovine ovršenika – poreznog dužnika. Ovršni postupak pokreće se po službenoj dužnosti na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave kada porezni obveznik ne plati porezni dug u roku određenom poreznim rješenjem.

Prema odredbi čl. 128. st. 1. i st. 2. t. 1. OPZ-a, ovrha se provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, a ovršna isprava je rješenje o utvrđivanju poreza, dok je odredbom čl. 134. t. 1. OPZ-a propisano da je za provedbu ovrhe nužna pretpostavka postojanje dospjelog poreznog duga, odnosno da porezni obveznik u roku da dobrovoljno ispunjenje nije platio poreznu obvezu utvrđenu obračunskom prijavom ili rješenjem.

Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je rješenjem o ovrsi od 5. veljače 2013. protiv tužitelja kao ovršenika određena provedba ovrhe pljenidbom novčanih sredstava koje ovršenik ima na računu kod banke, radi naplate duga s osnove poreza na promet nekretnina utvrđenog rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Crikvenica, KLASA: UP/I-410-20/2008-01/2209, URBROJ: 513-07- 08-01/12-91 od 23. travnja 2012., ovdje ovršnom ispravom.

Uvidom u citirano rješenje od 23. travnja 2012. koje u predmetnoj upravnoj stvari predstavlja ovršnu ispravu, utvrđeno je da se radi o rješenju kojim se ispravlja greška u obrazloženju rješenja istog tijela KLASA: UP/I-410-20/2008-01/2209, URBROJ: 513-07-08- 01/2011-5 od 9. studenog 2011.

Kako iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupaka proizlazi da rješenje od 23. travnja 2012. na temelju kojega je u predmetnom slučaju određena provedba ovrhe protiv tužitelja, nije rješenje o utvrđivanju poreza već se radi o rješenju kojim se ispravlja greška počinjena rješenjem od 9. studenog 2011., to je u sporu utvrđeno da rješenje od 23. travnja 2012. ne može predstavljati ovršnu ispravu, odnosno valjanu pravnu osnovu za provedbu ovrhe u smislu odredbe čl. 128. st. 1. i st. 2. t. 1. OPZ-a.

Stoga je u sporu utvrđeno da rješenjem o ovrsi od 5. veljače 2013. protiv tužitelja nije zakonito određena provedba ovrhe radi prisilne naplate duga s osnove poreza na promet nekretnina, iz kojeg razloga se osporavane odluke ne mogu ocijeniti zakonitima.

Vezano za tužiteljev prigovor nastupa apsolutne zastare prava na naplatu poreza na promet nekretnina kojeg tužitelj ističe u tužbi, navodi se da Sud u ovom sporu nije mogao ocijeniti je li taj prigovor osnovan budući da spisu predmeta upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu ne prileže svi podaci potrebni za utvrđivanje početka i tijeka zastare prava na naplatu konkretne porezne obveze.

Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da se zbog prethodno utvrđene nepravilnosti osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje ne mogu ocijeniti zakonitima, to je na temelju odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a valjalo usvojiti tužbeno zahtjev te poništiti osporavane odluke i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo ponovno će utvrditi jesu li u konkretnom predmetu ispunjeni uvjeti za provođenje ovrhe protiv tužitelja radi prisilne naplate duga s osnove poreza na promet nekretnina utvrđenog poreznim rješenjem, pri čemu valja voditi računa i o zastari prava na naplatu te porezne obveze na koju je porezno tijelo dužno paziti po službenoj dužnosti.

Sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZUS-a, prvostupanjsko je tijelo u ponovnom postupku vezano pravnim shvaćanjima i primjedbama ovog Suda iznesenim u ovoj presudi.

Odluka o troškovima spora iz t. II. i III. izreke ove presude temelji se na odredbama čl. 79. ZUS-a, te odredbama Tbr. 23. t. 1. i 2., te Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Tužitelj je u sporu zatražio da mu se naknadi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za sastav tužbe i pristup na ročište za raspravu održano 20. ožujka 2018., po svakoj od navedenih radnji u iznosu od 2.500,00 kn, zatim, za izbivanje opunomoćenika iz pisarnice na dan održavanja ročišta za raspravu u iznosu od 2.000,00 kn, te je zatražena naknada za materijalni trošak puta kojeg je opunomoćenik tužitelja imao na relaciji Zagreb – Rijeka – Zagreb u ukupnom iznosu od 1.012,00 kn, a koji trošak zastupanja po odvjetniku od 8.012,00 kn uvećan za PDV od 25 % u iznosu od 2.003,00 kn, iznosi ukupno 10.015,00 kn. Pored navedenoga, tužitelj je zatražio i da mu se naknadi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn.

Tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku, i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 23. t. 1. u vezi Tbr. 50. Tarife, uvećan za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 625,00 kn, te za pristup na ročište za raspravu održano 20. ožujka 2018. u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 23. t. 2. u vezi Tbr. 23. st. 1. i Tbr. 50. Tarife, uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 625,00 kn. Međutim, obzirom da predmetna upravna stvar ovom presudom nije definitivno riješena u korist tužitelja, budući da je predmet vraćen na ponovni postupak, to proizlazi da je tužitelj samo djelomično uspio u ovom sporu pa mu je stoga valjalo dosuditi nadoknadu troška od 50% iznosa koji bi mu pripadao da je u sporu uspio u cijelosti, odnosno pripada mu iznos naknade od 2.500,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn čini ukupan iznos naknade od 3.125,00 kn.

Tužitelju nije priznat trošak u dijelu koji se odnosi na trošak izbivanja njegovog opunomoćenika iz pisarnice te koji se odnosi na materijalni trošak puta njegovog opunomoćenika na relaciji Z. – R. – Z., budući da po ocjeni ovog Suda kao i prema prihvaćenom stajalištu sudske prakse trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Stoga nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova koji se odnosi na izbivanje iz pisarnice i putne troškove za dolazak njegovog opunomoćenika iz Z. u R. jer je to trošak koji prelazi iznos koji bi pripadao nekom od odvjetnika iz sjedišta suda. Ističe se i to da u slučaju ako stranka želi da je pred sudom u Rijeci zastupa opunomoćenik koji ima poslovno sjedište izvan sjedišta suda, da je to njegovo pravo te će stranka prema ugovoru kojeg sklopi sa svojom opunomoćenikom istome isplatiti naknadu, ali se ta naknada ne može prevaliti na protivnu stranu, jer se ne radi o potrebnom trošku (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3770/04 od 12. rujna 2007.).

Jednako tako tužitelju nije priznat niti trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer tužitelj nije niti imao taj trošak pa je i u tom dijelu odbijen njegov zahtjev, a sve s obzirom da se sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), sudska pristojba u upravnom sporu plaća samo ako je tužba odbijena ili odbačena, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

U Rijeci 20. ožujka 2018.

S u d a c

Vedran Juričić, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke ove presude nije dopuštena žalba.

Protiv t. II. i III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.