Rev-x-649/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 649/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. B. iz Z., zastupane po punomoćnici B. K. Z., odvjetnici iz Z., protiv tužene C. Ž. iz Z., zastupane po punomoćnici Z. Z. B., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 6176/08 od 22. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-894/04 od 23. travnja 2008., u sjednici održanoj 28. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-894/04 od 23. travnja 2008. naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos 168.732,21 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke, dok je za više traženu zateznu kamatu tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 30.147,90 kn.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6176/08 od 22. veljače 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužiteljice, odnosno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tužene predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Kako osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revidentica u reviziji konkretno ne upire na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, to ovaj sud i nije ocjenjivao pobijanu presudu sa stajališta bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos 168.732,21 kn na ime naknade za korištenje njezinog stana u Z., …, u razdoblju od siječnja 1999. do 26. listopada 2004..

Nižstupanjski sudovi obvezali su tuženu na isplatu utuženog iznosa polazeći od slijedećih utvrđenja:

- da je tužiteljica vlasnica stana u Z., …, površine 222 m[2] , u kojem

- da je od 1948. do početka 90-ih godina prošlog stoljeća stanovala tužena sa suprugom V. Ž., nositeljem stanarskog prava i njihovom kćerkom D.,

- da je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća obitelj Ž. tražila zamjenu tog stana za manji stan u Z., …, u kojem je stanovala obitelj K., a kojoj zamjeni se tužiteljica usprotivila, te

- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-4667/96 od 14. svibnja 1998. pravomoćno odbijen zahtjev V. Ž. za zamjenu stana, te se on ponovno preselio u sporni stan i u njemu smjestio određene nevažne predmete domaćinstva, dok je sav namještaj i vrijednosti iz stana u … preseljen u stan obitelji Ž. u P., u Francuskoj, gdje tužena živi od 1988.,

- da je po smrti supruga V. Ž., u razdoblju od siječnja 1999. do 26. listopada 2004., a kada je stan predan tužiteljici, tužena bila u posjedu spornog stana raspolažući njegovim ključevima, u kojem razdoblju nije plaćala naknadu tužiteljici za korištenje stana, te

- da je tužena odbila potpisati ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u iznosu 2.376,51 kn mjesečno ponuđen od tužiteljice,

ocjenjujući da je tužena stan koristila bez valjanog pravnog osnova, a zbog čega tužiteljici pripada potraživati naknadu, sve u smislu odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Osporavajući zakonitost pobijane presude tužena i dalje ustraje u tvrdnji da stan nije koristila bez valjane pravne osnove, jer da je na istom imala stanarsko pravo, kao i da se tijekom trajanja upravnog postupka (kasnije upravnog spora), a vezano za pitanje dopuštenosti zamjene stanova zatražene od obitelji Ž., tužiteljica odrekla prava na stanarinu za sporni stan.

Razdoblje u odnosu na koje tužiteljica potražuje od tužene naknadu za bespravno korištenje stana je 1999.-2004.. U tom razdoblju pravna kategorija: stanarsko pravo više nije postojala, a nakon što je prestala stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96 – dalje: ZNS), a koji je stupio na snagu 5. studenoga 1996.

Stoga je bespredmetno pozivanje tužene na stanarsko pravo na spornom stanu kao pravnoj osnovi na temelju koje bi ona bila ovlaštena koristiti taj stan.

Kako tužena, a nakon stupanja na snagu ZNS je odbila potpisati ponuđeni ugovor o najmu stana u Novakovoj 11 sa zaštićenom najamninom, a u tom stanu nije stanovala od 1988., jasno je da niti je stekla status najmoprimca tog stana, niti ga je izvršavala, što znači da se ne može pozivati ni na najamni odnos kao pravnu osnovu za korištenje tog stana.

Ponuda tužiteljice o oslobađanju tužene obveze plaćanja najamnine za sporni stan bila je učinjena za potrebe upravnog postupka koji se vodio vezano za zahtjev obitelji Ž. za zamjenu spornog stana, pa kako je takav postupak pravomoćno završen odbijanjem prijedloga obitelji Ž. za zamjenu stana, jasno je da on nije od bilo kakvog učinka na ovaj spor. Trebalo je stoga reviziju tužene odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na reviziju, pošto ta parnična radnja nije bila nužna za donošenje odluke povodom revizije tužene.

U Zagrebu, 28. rujna 2011.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.