Rev-1049/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1049/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Ć. iz S. B., zastupanog po majci i zz D. Ć., a ova po punomoćnici I. Đ. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Đ. V. & K. B. u S. B., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž- 539/2013-2 od 20. siječnja 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1049/2009-34 od 20. prosinca 2012., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-539/2013-2 od 20. siječnja 2015. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja preko iznosa 44.160,00 kn do iznosa 79.488,00 kn, te u odluci o parničnim troškovima i u tom dijelu predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1049/2009-34 od 20. prosinca 2012. naloženo je tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos 79.488,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 25. ožujka 2009. do isplate, dok je preko tog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 17.711,96 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž- 539/2013-2 od 20. siječnja 2015. prihvaćena je žalba tuženika te je djelomično preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja preko iznosa 44.160,00 kn, tj. za daljnjih 35.328,00 kn, dok je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 8.285,80 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja uz obvezu tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

„Mora li sud prije utvrđivanja postoji li doprinos nastanku štete i kolika je visina doprinosa oštećenika utvrditi uzrok nastanka prometne nezgode (odnosno uzročnu vezu između nastale štete i oštećenikove radnje), unatoč možebitnoj krivnji oštećenika za tu radnju?“

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-1398/92, Rev- 939/02, Rev-2368/94 izrazio pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi. Predloženo je stoga ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se primjenjuje u ovom slučaju obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu,

time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj je određeno naznačio materijalnopravno pitanje zbog kojeg ju je podnio, uz koje pitanje je određeno naveo pravne propise koji se na njega odnose, te izložio razloge zbog kojih smatra da je to postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazujući na određene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je o tom pitanju izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane presude.

Naime, odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude, a kojom je tuženiku naloženo isplatiti iznos 79.488,00 kn na ime naknade štete tužitelju, a vezano uz ozljede koje je on zadobio kao suvozač na motociklu ocjenjujući njegovu suodgovornost nastanku štete od 10% zbog činjenice što je motociklom upravljao sad pok. maloljetni K. P. bez položenog vozačkog ispita, drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev tužitelja preko iznosa 44.160,00 kn, tj. za daljnjih 35.328,00 kn smatrajući ukupni doprinos tužitelja nastanku štete 50% „u skladu sa brojnom sudskom praksom izraženom u presudama sudova u RH“.

Proizlazi dakle da je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva, a koji se odnosi na daljnji doprinos tužitelja nastanku štete od 40%, smatrajući da je postojeća sudska praksa sudova u RH u takvim okolnostima suodgovornosti suvozača koji je pristao na vožnju sa vozačem bez položenog vozačkog ispita ocjenjiva doprinosom od 50%.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja iz pobijane presude revident ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i baš broj Rev-1398/92 od 20. srpnja 1993. u kojoj je uz ostalo navedeno: „Okolnost da je vozilom upravljala neovlaštena osoba i to maloljetni sin tužitelja bez vozačke dozvole sama za sebe nema za posljedicu i odgovornost za štetu ... već se u svakom pojedinom slučaju treba utvrđivati uzročna veza između nedostatka takve dozvole odnosno iskustva u vožnji i nastale posljedice (prometne nezgode), a i time i šteta.“

Dakle, u toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je pravno shvaćanje da okolnost vožnje bez vozačke dozvole sama za sebe nužno nema za posljedicu i odgovornost za nastali štetni događaj tj. štetu, već tu okolnost a kao uzrok nastanku štetnog događaja te štete treba ocjenjivati u okolnostima svakog konkretnog slučaja.

U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-939/02, a na koju se revident također poziva kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je pravno shvaćanje, doduše vezano za vožnju sa vozačem koji je prethodno konzumirao alkohol, da je time suputnik svjesno pristao na eventualnu štetnu posljedicu takve vožnje, sve pod uvjetom da je način vožnje takvog vozača uzrok štetnog događaja. Dakle, i u toj odluci je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje da se suodgovornost suvozača za nastalu mu štetu, a koji je pristao na vožnju sa „neovlaštenim“ vozačem (u ovom slučaju koji nije bio sposoban za vožnju zbog prethodne konzumacije alkohola) se ne ocjenjuje automatizmom, već se ocjenjuje u okolnostima konkretnog slučaja u smislu ocjene je li alkoholiziranost vozača u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode ili ne.

U smislu navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da postojeća sudska praksa ne stoji na shvaćanju da se u slučaju pristanka oštećenog na vožnju sa neovlaštenim vozačem (u smislu da vozač nema položen vozački ispit, odnosno da nije osposobljen za vožnju prometnim vozilom, odnosno da vozač je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola) automatizmom ocjenjuje njegova suodgovornost nastanku mu štete u postotku 50%, već naprotiv da se u okolnostima svakog konkretnog slučaja ocjenjuje je li „neovlaštenost“ vozača bila u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom nezgode, i ako je u kojem omjeru, u skladu s čim se pak ocjenjuje i suodgovornost suvozača koji je pristao na vožnju s takvim uvjetima, odnosno s takvim vozačem.

U skladu s prednjim, a kako je pravno shvaćanje iz pobijane presude suprotno pravnom shvaćanju, a koje je pak odraz postojeće sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom postavljenom pravnom pitanju, to je zaključiti kako je u reviziji postavljeno pitanje važno kako za odluku u ovoj pravnoj stvari, tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je u pobijanoj presudi o tom pitanju izraženo pravno shvaćanje suprotno onom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a zbog čega je podnesena revizija dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

U skladu s tim, ocjenjujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu, a zbog pitanja zbog kojeg je ova dopuštena revizija izjavljena, proizlazi da u pobijanoj presudi odbijanjem zahtjeva tužitelja za daljnjih 40% dosuđene mu naknade štete su za sada izostali bilo kakvi valjani razlozi, a na temelju kojih bi se moglo ocijeniti pravilnost takve presude. Naime, propušteno je u presudi izložiti razloge zbog kojih je taj sud ocijenio u okolnostima konkretnog slučaja doprinos tužitelja nastanku mu štete ukupno 50% umjesto 10%, a kako je to ocijenio prvostupanjski sud. Nedostatak ovih za odluku bitnih razloga čine ju nerazumljivom u smislu da se pravilnost iste ne može ispitati, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

U skladu s prednjim uvažavanjem revizije pobijanu presudu je trebalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje sve na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 7. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.