Court dismissed unpaid salary claim for period after termination due to lack of right to reinstatement.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal dismissed the plaintiff's claim for unpaid salary and wage difference for the period following her termination until she lost the right to reinstatement. While the first instance court awarded damages based on Article 87 of the Employment Relations Act, the appellate court found this incorrect because a final Supreme Court decision had already denied the plaintiff's request for reinstatement. Consequently, the court ruled that no legal basis existed to award salary for the period where the employee had no right to return to work.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 87. stavak 3. Zakona o radu; Ako je pravomoćno odbijen zahtjev za vraćanje na rad, nema osnova za naknadu plaće za razdoblje nakon prestanka radnog odnosa do isteka ugovora.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-276/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca, mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Verice Franić sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice B. S. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u K., protiv tuženika L. T., T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Sisku broj 11- Pr-3/2015 od 25.studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2018.,
p r e s u d i o j e
Uvažava se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Sisku broj 11
Pr-3/2015 od 25.studenog 2016. i sudi:
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I/ Nalaže se tuženiku L. T. da tužiteljici B. S. isplati iznos od 373.845,00 kn (slovima: tristosedamdesettritisućeosamstočetrdesetpetkuna) sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 26.664,45 kn od 15.04.2012.,
- na iznos od 26.664,45 kn od 15.05.2012.,
- na iznos od 26.664,45 kn od 15.06.2012.,
- na iznos od 11.704,33 kn od 15.07.2012.,
- na iznos od 11.630,71 kn od 15.08.2012.,
- na iznos od 11.700,60 kn od 15.09.2012.,
- na iznos od 9.934,77 kn od 15.10.2012.,
- na iznos od 11.713,38 kn od 15.11.2012.,
- na iznos od 11.343,62 kn od 15.12.2012.,
- na iznos od 11.721,82 kn od 15.01.2013.,
- na iznos od 11.051,90 kn od 15.02.2013.,
- na iznos od 10.968,43 kn od 15.03.2013.,
- na iznos od 10.649,00 kn od 15.04.2013.,
- na iznos od 11.646,04 kn od 15.05.2013.,
- na iznos od 10.609,13 kn od 15.06.2013.,
- na iznos od 12.302,93 kn od 15.07.2013.,
- na iznos od 11.352,67 kn od 15. 08.2013.,
- na iznos od 12.380,35 kn od 15. 09.2013.,
- na iznos od 11.178,14 kn od 15.10.2013.,
- na iznos od 11.956,41 kn od 15.11.2013.,
- na iznos od 11.931,39 kn od 15.12.2013.,
- na iznos od 11.774,16 kn od 15.01.2014.,
- na iznos od 11.772,15 kn od 15.02.2014.,
- na iznos od 11.610,57 kn od 15.03.2014.,
- na iznos od 11.832,97 kn od 15.04.2014.,
- na iznos od 12.690,53 kn od 15.05.2014.,
- na iznos od 12.601,32 kn od 15.06.2014.,
- na iznos od 11.587,71 kn od 15.07.2014.,
- na iznos od 4.206,62 kn od 15.08. 2014.,
sve do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015. g., a od 01.08.2015. g. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
II/ Nalaže se tuženiku L. T. da tužiteljici B. S. naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 40.495,52 kuna, sa zateznom kamatom od 25. studenog 2016.godine do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."
II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 8 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kuna.
III. Nalaže se tužiteljici da u roku od 8 dana naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.812,50 kuna.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 373.845,00 kuna na ime naknade plaće odnosno razlike između plaće koja bi joj pripadala da je radila kod tuženika i one koju je ostvarivala kod drugog poslodavca sa zakonskom zateznom kamatom na određene iznose kako je to specificirano u točci I. izreke. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.495,2 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2016. (točka II. izreke).
Protiv ove presude žalio se je tuženik, pobijajući je iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 i 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14. - odluka USRH, dalje: ZPP), predlažući njeno preinačenje, podredno ukidanje. Zatražen je trošak žalbenog postupka.
Tužiteljica u odgovoru na žalbu pobija sve navode iste predlažući njeno odbijanje, zatražen je trošak sastavljanja odgovora na žalbu.
Žalba je osnovana.
Predmet spora jest zahtjev tužiteljice s osnova naknade plaće odnosno razlike između plaće koju bi primala da je radila kod tuženika i one koju je primala od drugog poslodavca.
Tužiteljica tvrdi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Glini utvrđeno da otkaz tuženika nije dopušten i obvezan je tuženik vratiti tužiteljicu na posao, pa da joj je dužan i isplatiti naknadu plaće, i razliku plaće koju bi ostvarivala od prestanka radnog odnosa kod tuženika do isteka ugovora o radu.
Prilikom ispitivanja pobijane prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a) i onih istaknutih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.
Međutim, osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je stoga ostvareno postojanje žalbenog razloga iz odredbe članka 356. ZPP-a.
Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu pošao od slijedećeg:
- da je tužiteljica Odlukom Upravnog vijeća L. T. U. br. 2176-130-01/52 od 13. srpnja 2010. imenovana ravnateljicom L. T. u T., na vrijeme od četiri godine;
- da je između tužiteljice i tuženika dana 19. srpnja 2010. sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme (dalje: Ugovor) radi obavljanja poslova iz nadležnosti ravnatelja ustanove;
- da je odredbom članka 8. Ugovora određeno da radnica može raskinuti Ugovor u svako vrijeme, s tim da je dužna o tome obavijestiti poslodavca, dok poslodavac ne može staviti izvan snage Ugovor o radu bez prethodno provedenog postupka razrješenja od dužnosti ravnateljice;
- da je Odlukom Upravnog vijeća o razrješenju ravnateljice L. T., T., Ur. br. 2176- 130-01/3-12 od 28. veljače 2012. tužiteljica razrješenja od dužnosti ravnateljice;
- da je Odlukom 2176-130-01/26-12 od 3. travnja 2012. pozivom na Odluku Upravnog vijeća o razrješenju od dužnosti ravnatelja s danom 29. veljače 2012., stavljen izvan snage Ugovor o radu;
- da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a tuženik je odgovorio pisanim očitovanjem, kojim je uputio tužiteljicu da može pobijati odluku o razrješenju dužnosti ravnatelja tužbom nadležnom sudu, a da joj je radni odnos prestao samim razrješenjem i stavljanjem izvan snage Ugovora o radu;
- da je tako, presudom Općinskog suda u Glini poslovni broj P-139/2013 od 24. siječnja 2014. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da otkaz Ugovora o radu zaključenog između stranaka od 19. srpnja 2010., koji je tuženik izrekao tužiteljici Odlukom o razrješenju ravnateljice L. T., T., Ur. br. 2176-130-01/3-12 od 28. veljače 2012. i Očitovanje povodom podnesenog zahtjeva za zaštitu prava radnika od 19. ožujka 2012., kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika nije dopušten, pa da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao, te da se obvezuje tuženik vratiti tužiteljicu na radno mjesto ravnateljice ili slično radno mjesto, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-615/2014-3 od 5. lipnja 2014.;
- da je tuženik tužiteljici uputio poziv za vraćanje na posao što je ona odbila navodeći da joj postojeći Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme ističe dana 19. srpnja 2014., a trenutno se nalazi u radnom odnosu kod drugog poslodavca;
- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1553/14-2 od 16. lipnja 2015. prihvaćena revizija tuženika te je preinačena presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-615/2014 od 5. lipnja 2014. i presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-149/2013-12 od 24. siječnja 2014. te je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice protiv tuženika na utvrđenje da je otkaz Ugovora o radu zaključenog između stranaka od 19. srpnja 2010., koji je tuženik izrekao tužiteljici Odlukom o razrješenju ravnateljice L. T., T., Ur. br. 2176-130-01/3- 12 od 28. veljače 2012. i očitovanje povodom podnesenog zahtjeva za zaštitu prava radnika od 19. ožujka 2012., kojim je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika nije dopušten, pa radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao, te se obvezuje tuženik vratiti tužiteljicu na radno mjesto ravnateljice ili slično radno mjesto;
- navedeno, stoga, što je u ovom slučaju do prestanka Ugovora o radu tužiteljici došlo istekom vremena na koje je sklopljen a ne otkazom poslodavca (tuženika) zbog skrivljenog ponašanja radnika (tužiteljice), tako da je Odluka tuženika od 3. travnja 2012., kojom tuženik stavlja izvan snage Ugovor o radu s danom 29. veljače 2012. po svojoj prirodi samo obavijest o isteku Ugovora o radu;
- da iz nalaza i mišljenja vještakinje V. P. od 21. srpnja 2015. proizlazi da naknada plaće tužiteljice za radno mjesto ravnateljice tuženika za utuženo razdoblje odnosno da razlika primanja između onoga što je tužiteljica primala u utuženom razdoblju od onoga što bi ostvarivala da do prestanka radnog odnosa nije došlo, uz priznanje prava na dežurstvo i prava na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada, iznosi ukupno 373.845,00 kuna bruto;
- dok, razlika primanja između onoga što je tužiteljica primala u utuženom razdoblju od onoga što bi ostvarivala da do prestanka radnog odnosa nije došlo bez priznavanja prava na dežurstvo i prava na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada, iznosi ukupno 211.795,39 kuna bruto;
- da međutim, iz spisu priložene dokumentacije (isplatnih lista, rješenja o plaći) proizlazi osnovanost tužiteljičine tvrdnje glede prava na dodatke na plaću ( s osnove dežurstva, te posebnih uvjeta rada);
-utoliko, u iznesenim okolnostima (iako je presudom Vrhovnog suda RH broj Revr 1553/14-2 od 16. lipnja 2015. odbijen zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad), sud prvog stupnja, polazeći od toga da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao Odlukom o razrješenju od 28. veljače 2012, a koja Odluka je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Glini,broj P-239/12 od 21. ožujka 2014., utvrđena nedopuštenom, smatra da tužiteljica ima pravo na isplatu naknade plaće ( sa prethodno navedenim dodacima) kako bi se u pogledu njenog radno pravnog statusa uspostavilo stanje kao da te Odluke nije ni bilo, sve od dana (nezakonitog) prestanka radnog odnosa, pa do trenutka kada je izgubila pravo vraćanja na rad.
Slijedom iznesenog sud prvog stupnja u cijelosti je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, za isplatu naknade plaće odnosno razlike plaće, pritom se, poziva na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13- dalje ZR).
No, sud prvog stupnja nije imao u vidu da u konkretnom slučaju, kada je pravomoćno odlučeno o dopuštenosti otkaza ugovora o radu, prestanku radnog odnosa i vraćanju tužiteljice na rad, te u tom pravcu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1353/14-2 od 16. lipnja 2015., nije bilo osnova za prihvaćanje zahtjeva za naknadu plaće tužiteljici za razdoblje u kojem nije radila odnosno od prestanka radnog odnosa pa do isteka ugovora o radu, u smislu navedene zakonske odredbe.
S druge pak strane, u pravomoćno okončanom parničnom postupku na kojeg se poziva tužiteljica, (vođenom kod Općinskog suda u Glini pod brojem P-239/12 radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o razrješenju tužiteljice), tvrdeći da je isti osnova za utuženu naknadu, a koju tvrdnju je sud prvog stupnja i smatrao utemeljenom, tužiteljica nije ni tražila vraćanje na rad.
Imajući u vidu naprijed navedene razloge ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva s naslova naknade plaće, odnosno razlike plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa tužiteljici pa do trenutka kada je izgubila pravo vraćanja na rad, (odnosno do 31. srpnja 2014.) pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u citiranim odredbama, tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan pozivom na članak 373. točka 3. ZPP.
Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tužiteljica dužna naknaditi sve parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje prvostupanjskog postupka (članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a), dok s druge strane tužiteljica nema pravo na naknadu parničnih troškova. Tuženiku zastupanom po odvjetniku su priznati troškovi prvostupanjskog postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, dalje: Tarife), po Tbr. 7. točka 1. za sastav odgovora na tužbu 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištima 15. siječnja 2015., 17. srpnja 2016. i 17. listopada 2016. po 5.000,00 kuna, za sastav podnesaka od 18. veljače 2016. i 14. srpnja 2016. po 5.000,00 te trošak za PDV po Tbr. 42. što ukupno iznos od 37.500,00 kuna, dok je zahtjev za naknadu troška prvostupanjskog postupka tuženiku u daljnjem iznosu od 6.250,00 kuna, odbijen kao neosnovan.
Također, tužiteljica je dužan naknaditi tuženiku i zatraženi trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna po Tbr. 10., s troškom PDV-a u iznosu od 1.625,50 kuna, odnosno ukupno 7.812,50 kuna, jer je tuženik u cijelosti uspio sa svojom žalbom.
Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe jer isti nije određeno postavljen.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu, 6. rujna 2018.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražan Penjak , v. r.