Rev-153/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-153/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina, Gordane Matasić-Špoljarić i dr. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz S., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz S., protiv tuženika F. T. d.o.o. S., zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku iz S., radi naknade štete i objave presude, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 10. rujna 1998. godine, br. Gž-1694/98., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 26. svibnja 1998. godine, br. P-799/96., u sjednici održanoj dana 24. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju nematerijalnu štetu u visini od 80.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. svibnja 1998. godine, pa do isplate.

U toč. II. izreke tuženiku je naloženo u prvom slijedećem broju tjednika F. u rubrici "G. & u." po pravomoćnosti ove presude ovu u cijelosti objaviti bez ikakvih komentara.

U toč. III. izreke tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.832,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke djelomično je uvažena žalba tuženika, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena i to tako da je pod toč. a) tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 40.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. svibnja 1998. godine, pa do isplate, dok je sa preostalim dijelom od 40.000,00 kn i s kamatama na taj iznos tužitelj odbijen.

Pod toč. b) izreke drugostupanjske presude tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom za objavu ove presude po njezinoj pravomoćnosti.

U toč. II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.647,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91 i 91/92. – dalje ZPP), revizijski sud je utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno reviziji pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer presude ne sadrže nedostatke da se one ne bi mogle ispitati.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da se za tužitelja u članku tuženika "Priznajemo samo sud svoje partije" navodi: "Damir Čudina miljenik je Ivke Zlokić za koga mnogi kažu da služi kao primjer kako ne treba pisati sudske odluke. Na sudu je također tri godine, a njegova deviza je, ujedno i šefičina: sve i po svaku cijenu za Hrvatsku."

Takav sadržaj prijepornog dijela ovoga članka sadrži zlonamjernost, jer su iznesene tvrdnje u članku proizvoljne, a kako je nadalje utvrđeno i dijelom neistinite (po pitanju dosadašnjeg radnog staža tužitelja kao suca), pa je s toga pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da takav sadržaj vrijeđa ugled tužitelja kao suca.

S obzirom na navode revizije valja reći, da tuženik ima pravo na kritiku, no ona je dopuštena ako sadrži obrazloženu ocjenu nekog postupka ili rada neke osobe.

Ako bi se i uzelo da je tuženik u prijepornom dijelu članka izrazio svoju kritiku u pogledu tužiteljeve osobnosti u obnašanju sudačke dužnosti do njegovog imenovanja, valja reći da je takav način pisanja destruktivan i šteti ugledu i dostojanstvu osobe kojoj je takva kritika upućena. Cilj članka s obzirom na način pisanja, dakle, nije bila dopuštena kritika, već napad na tužitelja koji može rezultirati plasiranjem u javnost mišljenja kako tužitelj svojim dosadašnjim radom i ponašanjem i stavovima ne zaslužuje unapređenje za položaj suca višeg ranga.

Pravilan je stav nižestupanjskih sudova da je na takav način tužitelju nanesena duševna bol, jer je takvo pisanje tuženika tužitelja jako pogodilo, zbog čega se osijećao poniženo, uvrijeđeno i nelagodno.

Suprotno reviziji, tužitelj je sudac, pa dakle pripadnik sudbene vlasti čija je samostalnost i neovisnost zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

Tužitelj zato uživa zaštitu svojeg autoriteta, a napadom na njegovo dostojanstvo i ugled ruši se ovaj autoritet, pa se time dovodi u pitanje očuvanje autoriteta i same sudbene vlasti, koje je dobro prepoznato kao objekt posebne zaštite i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4. studenog 1950. godine).

Utoliko je, a suprotno reviziji, sud drugog stupnja pravilno ocijenio predmet spora i kroz primjenu odredbi gore navedene Konvencije.

Osim toga, kroz iznesene prigovore tijekom postupka, a ponovljene sada i u reviziji tuženik ničim ne dovodi u sumnju pravo tužitelja na zatraženu naknadu.

Naime, tužitelj ne bi imao pravo na naknadu pod pretpostavkama iz čl. 23. Zakona o javnom priopćavanju (“Narodne novine”, broj 83/96. – dalje ZJP), a te su 1. ako je informacija kojom je šteta učinjena točno i potpuno izviješće s rasprave na sjednici tijela javne vlasti ili javnom skupu, ili je prenesena iz isprave pribavljene od tijela javne vlasti, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, 2. ako je informacija kojom je šteta učinjena autorizirani interviju, 3. ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na istinitim činjenicama, ili na činjencama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove istinitosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, 4. ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika snimljena na javnom mjestu ili fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radio objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, 5. ako je informacija kojom je šteta učinjena istinita, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar sa sigurnošću mogao zaključiti da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, 6. ako se sporne informacije odnose na vrijednosne sudove autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako su te informacije dane u dobroj vjeri.

Tuženik nije u postupku dokazao istinitost svojih tvrdnji o tužitelju, pa dakle niti pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za naknadu nastale štete tužitelju, što predstavlja njegovu obvezu po čl. 23. st. 2. ZJP. Dapače u postupku je utvrđeno da iznesene činjenice o tužitelju nisu istinite.

Iznošenje kvalifikacija o navodnoj nestručnosti tužitelja, bez iznošenja ikakvih dokaza u potkrijepu takvih tvrdnji, ne može predstavljati dopušteni vrijednosni sud autora, niti takvo pisanje može biti u interesu javnosti. Isključena je zato dobra vjera prilikom iznošenja takvih kvalifikacija o tužitelju u konkretnom slučaju.

Tuženik nije u pravu ni kada smatra da je dosuđena naknada neimovinske štete tužitelju previsoka.

Naime, kod dosude iznosa od 40.000,00 kn tužitelju kao satisfakcije za pretrpljene mu duševne boli zbog povrede njegovog ugleda i dostojanstva, a s obzirom na takvu visinu, za zaključiti je da je sud imao u vidu značaj povrijeđenog dobra i jakost pretrpljenog bola, a nije zanemarena niti naklada tuženika, a što su sve pretpostavke i kriteriji za dosudu obeštećenja sukladno čl. 22. st. 7. ZJP.

Radi se o posebnom vidu obeštećenja pa je svaka usporedba ovog obeštećenja sa obeštećenjima za druge oblike popravljanja neimovinske štete, kako se to želi sugerirati revizijom, neprikladna i ne prihvatljiva.

Valjalo je zato u svemu reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 24. rujna 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.