Rev-1266/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1266/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.H. iz R., B.B. …, kojeg zastupa punomoćnik mr. V.R. - V., odvjetnik iz R., protiv tuženika J.P. A. d.o.o. R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 14. prosinca 1994. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 16. rujna 1994. godine, u sjednici održanoj dana 13. svibnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 1.834,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate (kako je pobliže označeno u izreci presude) i naknaditi mu parnične troškove od 1.100,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o njoj izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili, a to među strankama nije ni sporno, da je pravomoćnom presudom poništena odluka tuženika od 29. prosinca 1992. godine, kojom je tužitelj privremeno udaljen s radnog mjesta rukovoditelja službe nabave, da je odlukom disciplinske komisije tuženika tužitelju prestao radni odnos sa danom 15. lipnja 1993. godine, a poništenje te odluke tužitelj traži u posebnoj parnici. Utvrdili su i iznose plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je radio u razdoblju od 29. prosinca 1992. godine do 15. lipnja 1993. godine, te visinu naknade koju je primao za to vrijeme.

Na temelju takvih utvrđenja pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Naime, poništenjem odluke o privremenom udaljenju s radnog mjesta kao nezakonite ta odluka je prestala postojati i ne proizvodi nikakve pravne učinke, bez obzira na razloge zbog kojih je poništena. Njeno poništenje nije vezano za kasnije vođeni disciplinki postupak, tako da je pravilan zaključak sudova o tome da se u konkretnoj situaciji ne primjenjuje odredba čl. 71. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92 - dalje ZRO).

Sudovi su pravilno odmjerili i visinu tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između plaće koju bi tužitelj primao u smislu čl. 61. ZRO da nije bio nezakonito udaljen s posla i naknade koju je primao za vrijeme privremenog udaljenja. Ni jedna odredba ZRO ne predviđa za ovakav slučaj obračunavanje razlike na način koji navodi revident.

Kako nije ostvaren razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a ni razlozi na koji revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tuženika odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. svibnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)