Court dismisses claim for lost maintenance and property loss due to lack of standing and causation.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Split dismissed the plaintiff's appeal against the first-instance judgment, confirming the lower court's rejection of all claims. The plaintiff argued that seized funds forced the sale of properties and caused lost maintenance for his wife and daughter, but the court found insufficient evidence linking the sale to the seizure. Furthermore, the court ruled the plaintiff lacked standing to claim lost maintenance for his wife and child, who were the actual victims.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku (ZPP); The court lacks jurisdiction to award damages for lost maintenance to a spouse or child when the direct victim is the spouse or child, and property sales must be proven as a direct consequence of state seizure to constitute compensable damage.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gžp-413/2012
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., koga zastupa punomoćnik P. T., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj IIP-858/04 od 11. studenoga 2011., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2012.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Splitu broj IIP-858/04 od 11. studenoga 2011.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s osnova izgubljene kamate koje bi tužitelj ostvario da je neosnovano oduzet iznos od negdašnjih 136.500,00 DEM oročen u Privrednoj banci Zagreb d.d. na vrijeme dulje od 36 mjeseci, isplatiti tužitelju iznos od 45.989,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. veljače 2004. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate sa zateznim kamatama u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade materijalne štete s osnova izgubljene obiteljske stambene zgrade i garaže isplatiti tužitelju iznos od 1.255.132,36 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate sa zateznim kamatama u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade materijalne štete s osnova izgubljenog uzdržavanja tužitelju isplatiti iznos od 74.000,00 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate sa zateznom kamatom u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 142.995,70 kuna.
Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je neosnovana.
Pobijanom presudom, a ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, pa tako ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj, a niti druge bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru u razdoblju od 20. studenoga 1994. do 31. svibnja 1995., koji pritvor je određen rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku br. Kir-479/94 od 21. studenoga 1994., a ukinut rješenjem istog suda poslovni broj Kž-58/95 od 31. svibnja 1995.
U ovom stadiju postupka nije prijeporno da je tužitelj bio neosnovano lišen slobode ukupno 193 dana, te da je protiv njega kod Općinskog suda u Metkoviću vođen kazneni postupak pod brojem K-129/02 koji je okončan pravomoćnom oslobađajućom presudom.
Nije prijeporno ni to da je tužitelju pravomoćno dosuđena naknada štete zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju odredbe članka 480. stavka 1. točke 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97) u visini od 65.000,00 kuna.
Prijeporno je pripada li tužitelju pravo na naknadu štete koju trpi zbog privremenog oduzimanja iznosa od 136.500,00 DEM, zbog izgubljene obiteljske stambene zgrade i garaže, te zbog izgubljenog uzdržavanja.
Potraživanje tužitelja za naknadu materijalne štete u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.989,02 EUR temelji se na tvrdnji da bi tužitelj ovaj iznos ostvario na ime kamate da je novčani iznos od koji mu je privremeno oduzet od strane organa unutrašnjih poslova oročio na vrijeme dulje od 36 mjeseci.
Prvostupanjski je sud odbio navedeni zahtjev tužitelja nakon što je utvrdio da je navedeni iznos tužitelju privremeno oduzet od strane ovlaštenog radnika organa unutarnjih poslova, temeljem odredbe članka 211. stavka 4. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 134/93 – dalje: ZKP), da je ugovorom o pozajmici kapitala sklopljenim sa zajmodavcem V. B. tvrtka S. C. u vlasništvu tužitelja, a ne tužitelj kao fizička osoba, pozajmila iznos od 100.000,00 DEM, da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je novčani iznos koji mu je oduzet onoga dana kada je uhapšen namjeravao u ime svoje tvrtke vratiti zajmodavcu V. B., da nije dokazao da je taj novčani iznos namjeravao oročiti kod ovlaštene banke, kao i da je navedeni iznos vraćen tužitelju 26. veljače 2004. nakon pravomoćnosti presude kojom je tužitelj oslobođen od optužbe za kazneno djelo iz članka 334. stavka 2. u svezi s stavkom 1. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 53/91, 3/92, 106/93, 92/94, 62/99) koje mu je stavljeno na teret.
Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji odgovornost tuženice za štetu zbog oduzimanja navedenih novčanih sredstava, jer su ta sredstva tužitelju privremeno oduzeta prema pravilima kaznenog postupka.
U postupanju tijela tuženice nije bilo protupravnosti, pa je tuženica imala valjani pravni osnov za držanje privremeno oduzetog novca sve dok pravomoćnom odlukom nadležnog tijela (u ovom slučaju kaznenog suda) nije naložen povrat privremeno oduzetog predmeta (novac).
Kako je tuženica nakon pravomoćnosti presude kojom je tužitelj oslobođen od optužbe za kazneno djelo koje mu je stavljano na teret tužitelju vratila privremeno oduzeti novac, to u konkretnom slučaju ne postoji odštetna odgovornost tuženice za kamate koje je tužitelj izgubio zbog nemogućnosti oročenja tog novca.
Tužitelj tvrdi da zbog nezakonitog oduzimanja iznosa od 136.500,00 DEM nije bio u mogućnosti vratiti pozajmicu V. B., da su kao sredstvo osiguranja pozajmice bile nekretnine označene kat. čest. zem. 2050 i 2054 k.o. D. P., da su predmetne nekretnine prodane zbog toga što nije vratio pozajmljeni novac, te da je vrijednost tih nekretnina 1.255.132,36 kuna.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u ovome dijelu nakon što je smatrao da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je predmetnim nekretninama raspolagao kao vlasnik, odnosno predmnjevani vlasnik, te da su ove nekretnine prodane prvenstveno iz razloga što mu je privremeno oduzet iznos od 136.500 DEM.
S pravom tužitelj tvrdi da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je isti u trenutku sklapanja ugovora o pozajmici bio vlasnik spornih nekretnina, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo na tim nekretninama.
Međutim, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da rezultati provedenih dokaza, a posebno iskaz svjedoka V. B., ne daju uporišta za tvrdnje tužitelja da je upravo onoga dana kada je lišen slobode imao namjeru ovome svjedoku vratiti pozajmicu, te da su predmetne nekretnine prodane prvenstveno zbog oduzimanja spornog novčanog iznosa. Ovo posebno kod neprijeporne činjenice da je ugovor o prodaji navedenih nekretnina sklopljen istoga dana kada i ugovor o pozajmici.
Kako tužitelj nije dokazao da je prodaja predmetnih nekretnina posljedica štetne radnje tuženice, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev u ovome dijelu.
Tužitelj je na ime izgubljenog uzdržavanja zatražio isplatu iznosa od 74.000,00 kune. Navedeni zahtjev temelji na tvrdnji da je nakon njegova pritvaranja njegova supruga od bračnog para M. i I. G. pozajmila ukupno 20.000 DEM kojim novcem je uzdržavala sebe i njihovu teško bolesnu kćerku, a koji iznos ni do danas nije vraćen zajmodavcima.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u ovome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, smatrajući da je na podnošenje zahtjeva radi naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja aktivno legitimirana osoba koja je izgubila to uzdržavanje, u konkretnom slučaju supruga i kći tužitelja, a ne tužitelj.
Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da aktivnu legitimaciju radi naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja imaju osobe koje su to uzdržavanje izgubile. Kako su to u konkretnom slučaju tužiteljeva supruga i njegova kćerka, prvostupanjski je sud pravilno smatrao da tužitelj nema aktivnu legitimaciju na podnošenje ovoga zahtjeva. Stoga je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 74.000,00 kune na ime naknade štete za izgubljeno uzdržavanje.
Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.
Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a potvrditi i odluku o troškovima postupka.
U Splitu 25. travnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Ankica Matić, v. r.