Rev-293/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 293/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića,kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske Za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske,koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske iz Zagreba, protiv tuženika M. K. iz K., sada nepoznatog boravišta, koju zastupa staratelj za poseban slučaj K. V., odvjetnik iz K., radi otkaza stanarskog prava i iseljenja, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 1. prosinca 1992. br. Gž-656/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 10.rujna 1992. br. P-1054/92 u sjednici održanoj dana 3. ožujka 1994.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana,

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja usvojen je otkaz stanarskog prava tuženicima koji su obvezani iseliti iz stana navedenog u tužbi te taj stan predati tužiteljici prazan od osoba i stvari i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.300 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv navedene pravomoćne presude suda drugog stupnja oba tuženika izjavili su pravovremenu,potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako, da se tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, a državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revidenti smatraju, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja se odnosi na pravilno zastupanje tuženika, jer da imenovani staratelj tuženika koji je revidente zastupao u postupku kao njihov zakonski zastupnik nije imao kontakta s tuženicima pa stoga nije mogao štititi njihova prava i interese u postupku.

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi, da su oba tuženika osobe čije je boravište nepoznato preko 6 mjeseci, pa im je postavljen staratelj za poseban slučaj koji je kao njihov zakonski zastupnik štitio prava i interese tuženika u ovoj parnici u skladu sa odredbom čl. 219. Zakona o braku i porodičnim odnosima (dalje: ZBPO) i ovlaštenjima iz odluke kojom je postavljen za staratelja tuženika.

U skladu s navedenim zakonski zastupnik tuženika bio je dužan svoju dužnost obavljati savjesno,tako da svojim radom ne ugrožava interese tuženika odnosno ne zlorabi svoja ovlaštenja (čl. 196. ZBPO).

Revidenti ne tvrde da bi njihov zakonski zastupnik postupao protivno svojoj obvezi savjesne zaštite prava i interesa štićenika niti to proizlazi iz rezultata postupka u ovom predmetu pa stoga objektivna nemogućnost zakonskog zastupnika tuženika da kontaktira sa svojim štićenicima zbog nepoznatog mjesta njihovog boravišta na koju u reviziji ukazuje kraj utvrđene pravilne i savjesne zaštite njihovih prava i interesa u ovoj parnici po postavljenom zakonskom zastupniku upućuje, da ne postoje okolnosti iz kojih bi trebalo zaključiti, da su tu- ženici bili nepravilno zastupani u ovom postupku.

To ukazuje, da ne postoji ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP) na koju revizija sadržajno upućuje, a na koju povredu ovaj sud mora paziti i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice kao davaoca stana radi otkaza stanarskog prava tuženicima glede stana navedenog u tužbi po osnovi čl. 99. st. l. Zakona o stambenim odnosima (dalje: ZSO) i radi njihovog iseljenja iz navedenog stana te predaje tog stana tužiteljici.

Prema spomenutoj odredbi čl. 99. st. l. ZSO stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno duže od 6 mjeseci.

U provedenom postupku niži sudovi su utvrdili,da su tuženici prestali koristiti sporni stan prije više od 6 mjeseci neprekidno, te da su oni osobe nepoznata boravišta, tako da davanje tog stana na privremeno korištenje trećim osobama nakon što su ga tuženici prestali koristiti nije onemogućilo tuženike u korištenju tog stana.

Stoga su niži sudovi - po ocjeni ovog suda - pravilno primijenili materijalno pravo u sporu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 99. st. l. ZSO.

Pri tome po nalaženju ovoga suda nije osnovano pozivanje tuženika na primjenu odredbe čl. 99. st. 2. ZSO zbog navodnog postojanja okolnosti koje isključuju mogućnost otkaza stanarskog prava po odredbi čl. 99. st. 1. ZSO, jer postojanje takvih okolnosti nije utvrđeno u postupku pred nižim sudovima, a ni sami tuženici u reviziji ne ukazuju na postojanje određenih konkretnih okolnosti koje bi u smislu odredbe čl. 99- st. 2. ZSO sprječavale davanje otkaza stanarskog prava tuženicima u konkretnom slučaju.

Prema tome, ne postoje istaknuti revizijski razlozi, a ni oni na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti, (čl. 386. ZPP), pa je stoga reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393.ZPP).

U Zagrebu, 3. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković,v.r.