Rev-x-725/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 725/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: ..., protiv tuženika T. d.d., Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž x-178/2013-2 od 18. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9682/00-43 od 20. lipnja 2013., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika podnesena prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, preinačava se presuda Županijskog suda u Šibeniku broj Gž x- 178/2013-2 od 18. travnja 2016. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9682/00-43 od 20. lipnja 2013. u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu mu iznosa 14.515,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Revizija tuženika podnesena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9682/00-43 od 20. lipnja 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 491,16 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 20. listopada 2000. do isplate, dok je za daljnjih 14.515,32 kn tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž x-178/2013-2 od 18. travnja 2016. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja nalaganjem tuženiku isplatiti tužitelju iznos 14.515,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 20. listopada 2000. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio:

- reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude u njezinom odbijajućem dijelu, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te

- reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

„Primjenjuje li se na regresno potraživanje tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika kao poslodavca osiguranika tužitelja, s naslova isplaćenih mjesečnih iznosa naknade za tjelesno oštećenje, Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 55/72 i 6/73), a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja – ozljede na radu osiguranika tužitelja ili Zakon o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999. i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno svake pojedine isplate čiji regres potražuje tužitelj u ovom postupku?“

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u toj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama Rev 550/10, Rev 552/08 i Rev-x 436/10 izrazio pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi. Predloženo je stoga preinačenje pobijane presude odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude u njezinom odbijajućem dijelu, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija izjavljena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku nije dopuštena, dok je revizija izjavljena prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku dopuštena i osnovana.

Predmet pobijanja u ovom revizijskom stupnju postupka je iznos 14.515,32 kn dosuđen pobijanom drugostupanjskom presudom, a koji iznos ujedno označava vrijednost predmeta ovog spora u smislu odredbe čl. 35. st. 1. i čl. 40. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a (drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo), a ne na temelju odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP-a, a kako vrijednost predmeta spora revizijom pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, proizlazi da nema pretpostavki za podnošenje revizije protiv pobijane presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Stoga je reviziju izjavljenu na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Podnoseći reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a revident je određeno naznačio pravno pitanje kojim problematizira pravilnost primijenjenog materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda koji je osnovanost regresnog zahtjeva tužitelja ocijenio primjenom Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 55/72 i 6/73), koji je bio na snazi u vrijeme kada je radnik tuženika, a osiguranik tužitelja L. M. ozlijeđen u nesreći na radu (17. svibnja 1978.), a ne primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98 i 127/00) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata osiguraniku tuženika L. M. s osnova naknade za tjelesno oštećenje, pri čemu postojanje razloga važnosti tog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nalazi u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike izraženom u presudi Rev 550/10, Rev 552/08 i Rev-x 436/10, a koje da je suprotno onom iz pobijane presude.

U pobijanoj presudi drugostupanjski sud je polazeći od utvrđenih odnosno nespornih činjenica i baš:

- da je radnik tuženika, a osiguranik tužitelja L. M. zadobio ozljedu na radu 17. svibnja 1978., vezano uz koju ozljedu i zaostale posljedice ozljeđivanja,

- da je tužitelj u razdoblju 1. siječnja 1994. – 31. kolovoza 2000. L. M. isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu 2.884,60 kn od čega, a zbog nastupa zastare dijela tog potraživanja potražuje iznos 1.391,46 kn, te daljnjih 13.615,02 kn obračunatih kao kapitalizirana naknada štete s osnova tjelesnog oštećenja uzrokovanog ozljedom na radu, isplaćenog 1. rujna 2000.,

izrazio pravno shvaćanje da se o osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja treba odlučivati primjenom propisa koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (1975.), odnosno donošenja rješenja o pravu na naknadu za tjelesno oštećenje L. M. (24. rujna 1979.), a to da je bio Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 55/72 i 6/73).

Kako je odredbom čl. 210. tog Zakona bilo propisano da zajednica ima pravo zahtijevati naknadu učinjene joj štete od osobe koja je prouzročila uz ostalo i tjelesno oštećenje osiguranika, te kako je odredbom čl. 213. tog Zakona bilo propisano da zajednica ima pravo zahtijevati naknadu za već isplaćena davanja ili naknadu štete u ukupnoj svoti, ocijenio je zahtjev tužitelja osnovanim, te preinačenjem prvostupanjske presude prihvatio tužbeni zahtjev i za daljnjih 14.515,32 kn.

U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 552/08 od 8. travnja 2010. donesenoj u predmetu po tužbi tužitelja HZMO protiv B. d.d. radi isplate iznosa isplaćenih osiguranici tužitelja, a bivšoj radnici tuženika, s osnova invalidske mirovine uzrokovane njezinim ozljeđivanjem na radu 25. kolovoza 1982., pri čemu je iznos 65.319,37 kn tužitelj isplatio osiguranici u razdoblju od 1. veljače 1996. do 31. prosinca 1999., a iznos 61.225,44 kn isplatio u razdoblju od 1. siječnja 2000. do 20. travnja 2003., izraženo je pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, time da je šteta za tužitelje nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate, zbog čega su za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja za izvršena plaćanja osiguranici u razdoblju od 1. veljače 1996. do 31. prosinca 1998. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 90/91, 26/93, 44/94 i 59/96), a od 1. siječnja 1999. nadalje mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98 i 127/00).

Takvo pravno shvaćanje i baš da je šteta za koju se regresira od tuženika tužitelj nastala trenutkom izvršenih isplata osiguraniku, pri čemu se osnovanost zahtjeva procjenjuje primjenom onog Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (izvršenih isplata) Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio i u presudi Rev-x 436/10 od 2. veljače 2011., kao i u rješenju Rev 550/10 od 9. siječnja 2013.

Proizlazi dakle da je pravno shvaćanje koje je izraženo u pobijanoj presudi, suprotno onom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u prethodno navedenim odlukama, slijedom čega je zaključiti kako su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost revizije u ovoj pravnoj stvari, a glede postojanja pravnog pitanja jer zbog suprotnog pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi u odnosu na prethodno izražena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o postavljenom pravnom pitanju, postoji potreba intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cilju ujednačavanja sudske prakse, a što je i temeljna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvora prava koji se na to pitanje odnose.

Već prethodno je rečeno da tuženik revizijom problematizira koji se zakon treba primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa naknade za tjelesno oštećenje isplaćene njegovom osiguraniku, a radniku tuženika, kao posljedice ozljeda zadobivene nezgode na radu.

Prema odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji se primjenjuje na ovaj spor, šteta je umanjenja nečije imovine i sprječavanje njezinog povećanja.

Isplata novčanih davanja, a koje tužitelj kao osiguravatelj vrši njegovim osiguranicima, na svoj teret, ima za posljedicu umanjenje njegove imovine.

Primjenjujući ovu odredbu na konkretni spor, ocijeniti je da šteta, a vezano za izvršena davanja osiguraniku tužitelja nastaje izvršenim konkretnim davanjem, a ne trenutkom kada je došlo do samog štetnog događaja, posljedica kojeg su davanja s osnova osiguranja koje ostvaruje osiguranik, odnosno kada je doneseno rješenje kojim su utvrđena određena prava osiguranika. U tom pravcu Vrhovni sud Republike Hrvatske je već izrazio svoje pravno shvaćanje u pojedinim odlukama o kojima je prethodno bilo riječi, što znači da je pravno shvaćanje u tom pravcu izraženo od drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi pogrešno. U skladu s tim za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja za izvršena davanja osiguraniku L. M., bivšem radniku tuženika, mjerodavne su odredbe onog Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate (izvršenih plaćanja s osnova naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku).

Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98) stupio je na snagu 1. siječnja 1999., time da su prema odredbi čl. 194. tog Zakona njegovim stupanjem na snagu prestale vrijediti odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 26/83, 49/83, 57/83, 47/86, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96).

Odredbom čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim zakonom, a koje štete predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja.

Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i

2. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava.

Proizlazi dakle da potraživanje s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje nije obuhvaćeno odredbom čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju u odnosu na koje bi tužitelj imao pravo regresirati se od tuženika. U skladu s prednjim proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud tužitelju s tog osnova prihvatio zahtjev u iznosu 491,76 kn, a koji se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje, a koja isplata je izvršena do 31. prosinca 1998., a u kojem razdoblju je bio na snazi Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji je bio predviđao pravo tužitelja regresirati se za taj vid isplaćene naknade osiguraniku.

Slijedom navedenog, pobijanu presudu trebalo je preinačiti odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 29. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.