II Rev-93/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 93/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V., Slovenija, koga zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. b. d.d. V., koju zastupa punomoćnik T. Š., odvjetnik iz I., sada u Z., radi isplate 400.000,00 DEM, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 28. siječnja 1997. godine br. Pž-677/95 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1994. godine br. P-380/94, u sjednici održanoj dana 6. studenoga 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja u pogledu naknade troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana isplatiti tužitelju protuvrijednost iznosa od 400.000 DEM i to u kunama po prodajnom tečaju DEM kod tužene banke na dan isplate, zajedno sa kamatama po stopi koju tužena banka priznaje na štedne uloge u DEM tekuće od 14. 1.1994. godine pa do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 86.700,00 kn.

Drugostupanjskom odlukom djelomično je prihvaćena žalba tuženika te prvostupanjska odluka u dijelu o troškovima postupka djelomično preinačena tako, da je tuženica obvezana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 20.685,00 kn, dok je u ostalom dijelu žalba tuženice odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

II Rev 93/1997-2

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske odluke tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana drugostupanjska odluka ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (nastavno: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženika protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, pa tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao korisnika izdate bankarske garancije od strane tužene banke na isplatu iznosa koji mu je tužena banka dužna isplatiti na njegov prvi zahtjev pod uvjetima izdane bankarske garancije, a koji je zahtjev prihvaćen po nižim sudovima.

Revident smatra, da nisu ispunjeni uvjeti iz izdane garancije, jer da nalogodavac - dužnik tužitelja iz osnovnog posla za ispunjenje čije obveze je tuženik izdao garanciju tužitelju korisniku garancije - podmirio u cijelosti svoju obavezu tužitelju, pa stoga nema osnova istaknuti zahtjev tužitelja prema tuženici po osnovu garancije pri čemu ističe, da je drugostupanjski sud propustio odgovoriti na odlučno pitanje istaknuto u žalbi o tome, da li je prvostupanjski sud pravilno utvrdio okolnost o neispunjenju obveze nalogodavca iz garancije prema tužitelju korisniku garancije zbog čega smatra, da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kao i ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP, a osim toga smatra da je na taj način pogrešno primijenjeno i materijalno pravo pri ocjeni da bi bili ispunjeni uvjeti iz garancije za isplatu ugovorenog iznosa tužitelju po osnovu izdate garancije.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su u provedenom postupku, da je tužena banka izdala bankarsku garanciju kojom se obvezala isplatiti tužitelju kao korisniku ukoliko iz bilo kojih razloga nalogodavac svoju obavezu ne ispuni - protuvrijednost iznosa od 400.000 DEM u domaćoj valuti po tečaju na dan isplate i to bezuvjetno i neopozivo na prvi pismeni poziv korisnika, koja je garancija vrijedila do 15. 1. 1994. godine, pri čemu je utvrđeno da je tužitelj dostavio pismeni zahtjev za isplatu tuženoj banci dana 14. 1. 1994. godine, dakle pravovremeno za vrijeme važenja navedene garancije.

Drugostupanjski sud je otklonio prigovore tuženika izložene u pravcu da izdanu garanciju ne bi potpisala za to ovlaštena osoba, jer je u postupku utvrđeno, da je prolongat ranije izdatoj garanciji br. 1240993 kojim je u cijelosti prihvaćena obveza tužene banke iz ranije izdate garancije pod istim brojem od 9. 9. 1993. godine i iz ranijeg prolongata od 14.

12. 1993. godine potpisao generalni direktor tuženice 23. 12. 1993, pa slijedi iz toga da je obvezu iz garancije naknadno tuženik odobrio potpisom za to ovlaštene osobe i to direktora kao svojeg zakonskog zastupnika (čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO) koju pravnu ocjenu drugostupanjskog suda ovaj Vrhovni sud prihvaća u cijelosti imajući pritom u vidu da je ista utemeljena na činjenicama koje nisu sporne među parničnim

II Rev 93/1997-2

strankama.

Prvostupanjski sud ispitujući prigovore tuženika o tome da nalogodavac nije ispunio svoju obvezu iz osnovnog ugovora prema tužitelju kao korisniku iz ugovora o bankarskoj garanciji našao je da nalogodavac nije ispunio svoju obavezu iz osnovnog posla zaključenog sa spomenutim korisnikom po garanciji ovdje tužiteljem, pa kako je ocijenio da su ispunjeni svi uvjeti navedeni u garanciji, prihvatio je tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu iz čl. 1087. st. 1. ZOO.

Drugostupanjski sud ocjenio je neodlučnim prigovore tuženika upravljene na pitanje naplate odnosno ispunjenja obveze iz osnovnog posla u odnosu na obvezu tužene banke po garanciji pozivajući se također na odredbu čl. 1087. ZOO.

Naime, prema odredbi čl. 1083. st. 1. ZOO bankarskom garancijom obvezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

Odredba čl. 1087. st. 1. ZOO propisuje, ako bankarska garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi.

Drugostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je banka preuzela obvezu isplate po izdatoj garanciji "bezuvjetno i neopozivo na prvi pismeni poziv korisnika garancije" izrazio je po nalaženju ovog revizijskog suda pravilno pravno shvaćanje, da je za ispunjenje spomenute obveze banke po osnovu takve bankarske garancije "bez prigovora" dovoljno u konkretnom slučaju korisnikova pismena izjava, da je uvjet iz bankarske garancije ispunjen, tj. da dužnik iz osnovnog posla nije izvršio svoju obvezu iz osnovnog ugovora. To stoga, jer bankarske garancije "bez prigovora" predviđene u odredbi čl. 1087. st. 1. ZOO predstavljaju instrument osiguranja najvećeg stupnja od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obveze iz osnovnog ugovora, pa za njihovo ostvarenje nije potrebno ispitivati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku iz osnovnog posla, jer su takve garancijske obveze samostalne u odnosnu na osnovni ugovor.

Kako je dakle u postupku pred nižim sudovima utvrđeno da garancijska obveza proizlazi iz uvjeta navedenih u garanciji koja je izdana po ovlaštenoj osobi revidenta, onda se ukazuju spomenuti prigovori revidenta neosnovanim, kako glede navodno počinjene bitne povrede, tako i glede pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, nalazeći pravilnim pravni pristup drugostupanjskog suda, da prigovor o neispunjenju obveze nalogodavca iz osnovnog ugovora prema korisniku garancije nije takav prigovor pozivom na koji bi izdavalac garancije "bez prigovora" mogao otkloniti svoju obvezu isplate korisniku po osnovu takve garancije - ovaj revizijski sud smatra, da je na temelju takvog stanja stvari drugostupanjski sud iznio sve potrebne razloge za svoju odluku i odgovorio na odlučne žalbene navode revidenta pa stoga nisu u postupku ostvarene one bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. te iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP na koje revizija ukazuje, a ne postoji ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju

II Rev 93/1997-2

revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Na izloženi način u pobijanoj odluci je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 1087. st. 1. ZOO) prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Kod toga valja odgovoriti revidentu kako u slučaju ostvarenja njegove tvrdnje o tome da bi isplatom utuženog iznosa po osnovu bankarske garancije moglo nastati neosnovano stjecanje na strani tužitelja kao korisnika garancije uslijed dvostruke naplate njegovog potraživanja jedan put od strane njegovog dužnika iz osnovnog posla, a drugi put temeljem isplate po bankarskoj garanciji od strane revidenta - takvu situaciju regulira odredba čl. 1087. st. 3. ZOO koja propisuje, da korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovi garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca među koje svakako po ocjeni ovog suda spada i prigovor ispunjenja obveze po dužniku iz osnovnog posla prije ispunjenja obveze po osnovu izdane bankarske garancije.

Međutim, iz sadržaja navedenog propisa u čl. 1087. st. 3. ZOO valja zaključiti, da korisnik bankarske garancije koji se eventualno neosnovano naplatio temeljem izdate bankarske garancije stječe takav neosnovano naplaćeni iznos isključivo na račun i teret nalogodavca iz bankarske garancije, a ne na račun banke koja je izdala garanciju i platila preuzetu garancijsku obvezu.

Naime, banka izdavatelj garancije zaštićena je za takav slučaj odredbom čl. 1087. st.

2. ZOO koja određuje da je nalogodavac dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdane s klauzulom iz prethodnog stava odnosno s klauzulom "bez prigovora", "na prvi poziv" ili s klauzulom koja sadrži riječi koje imaju isto značenje, pa se stoga izneseni prigovor revidenta ukazuje neodlučnim.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. studenoga 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.