Revr-515/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 515/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz V., kojeg zastupaju punomoćnici T. O., Lj. O. R., V. S., M. T. F. i K. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu O., R. & S. d.o.o. iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1690/12 od 16. prosinca 2013. ispravljene rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 1690/12 od 13. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-860/10 od 7. svibnja 2012., u sjednici održanoj 16. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama na ime razlike plaće za razdoblje od svibnja 2007. do 19. travnja 2010., kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu u iznosu od 5.250,00 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 13. siječnja 2014. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), navodeći da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana o kojem postoji različita praksa županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači, podredno ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Predmet spora je isplata razlike plaće za razdoblje od svibnja 2007. do 19. travnja 2010. po osnovi složenosti poslova između radnog mjesta vođa ophodnje, na koje poslove je tužitelj bio raspoređen rješenjem i radnog mjesta policijskog službenika za obradu kriminaliteta, odnosno radnog mjesta višeg stupnja složenosti i višeg platnog razreda, koje poslove je tužitelj obavljao na temelju usmenog naloga nadređenog službenika.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj obavljao poslove više razine složenosti, a nije ishodio pisano rješenje o privremenom premještaju u kojem bi bila utvrđena visina plaće za poslove koje je tužitelj obavljao po usmenom nalogu, a radi se o osobnom imovinskom pravu koje se ne stječe po samom zakonu.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranka ne može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje se u bitnome svodi na slijedeće:

„Ima li policijski službenik pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto i plaće radnog mjesta na koje je privremeno premješten usmenim nalogom nadređenog službenika, a bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto?“

Tužitelj smatra da je donošenje takvih rješenja obaveza poslodavca budući da je isti obvezan donijeti ih po službenoj dužnosti, a ne na zahtjev stranke.

O postavljenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 7. lipnja 2010. u odluci poslovni broj Jpzg 20/08, prema kojem policijski službenik, koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenje o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja.

U konkretnom slučaju o postavljenom materijalnopravnom pitanju zauzeto je pravno shvaćanje koje je u skladu s pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda. Prema tome, budući je pravno shvaćanje u revizijom pobijanoj presudi, suprotno navodima revizije, utemeljeno na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela 7. lipnja 2010., postavljeno materijalnopravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog, revizija tužitelja nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 16. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.