Kzz-32/2019-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 32/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 216. st. 1. i čl. 35. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – ispravak, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 18. rujna 2019. broj KZZ-DO-3/2018 podignutim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 2015. broj Kž-411/15-5, u sjednici održanoj 2. listopada 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 18. rujna 2019. broj KZZ-DO-3/2018.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 2015., broj Kž-411/15-5 pod toč. I. izreke, povodom žalbi opt. M. G. i opt. I. G., po službenoj dužnosti, preinačena je presuda Općinskog suda u Varaždinu od 22. siječnja 2015., broj K-95/13-80 na način da su opt. M. G. i opt. I. G. oslobođeni od optužbe zbog kaznenog djela protiv imovine, teškom krađom iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 216. st. 1. i čl. 35. st. 3. KZ/97, dok je pod toč. II. izreke odlučeno da su uslijed odluke pod toč. I. žalbe optuženika bespredmetne.

Protiv te je presude Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući da je njime u korist navedenih osuđenika povrijeđen zakon u odredbi čl. 13., čl. 469. toč. 1. i čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08) te se stoga predlaže da se utvrdi da je zahtjev osnovan i da su pobijanom presudom povrijeđene citirane odredbe čl. 13., čl. 469. toč. 1. i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Naime, pobijanom je presudom Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugog stupnja, prilikom ispitivanja pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, pravilno utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 i to iz razloga jer je u činjenični opis izreke te presude unesena izmjena optužnog akta prema podnesku državnog odvjetnika od 13. veljače 2013. (list 128 a) i s rasprave održane 19. siječnja 2015. (list 244/II), a radi se o izmjeni koja je uslijedila nakon što je prvotna osuđujuća presuda istog suda od 25. siječnja 2011., broj K- 564/09-40 bila ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 16. siječnja 2013., broj Kž-715/12-4 i to prihvaćanjem žalbe opt. M. G., a u odnosu na opt. I. G. po službenoj dužnosti, dok se državni odvjetnik na tu presudu nije žalio.

U pobijanoj presudi od 16. prosinca 2015., broj Kž-411/15-5 Županijski sud u Varaždinu ispravno ukazuje da u takvoj procesnoj situaciji, kada je prvotna presuda bila ukinuta prihvaćanjem žalbe jednog optuženika, i po službenoj dužnosti u odnosu na drugog optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), a državni odvjetnik se nije žalio, presuda Općinskog suda u Varaždinu od 22. siječnja 2015., broj K-95/13-80 nije se mogla, sukladno odredbi čl. 13. ZKP/08, donijeti na štetu optuženika na način da je u činjenični opis te presude unesena naknadna izmjena koja se odnosi na namjeru prisvajanja kao obilježja kaznenog djela teške krađe, koja u prvotnoj presudi nije navedena.

Dakle, budući u prvotnoj presudi Općinskog suda u Varaždinu nije bila navedena namjera prisvajanja kao bitno obilježje kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ/97, to je naknadnim unošenjem tog subjektivnog elementa u presudu od 22. siječnja 2015. Općinski sud u Varaždinu, kako se to pravilno ističe u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08 zbog čega je prvostupanjska presuda pravilno preinačena pozivom na odredbu čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 453. toč. 1. ZKP/08.

Kraj takvog stanja stvari, kada je u pravomoćnoj presudi pravilno utvrđeno da činjenični opis prvotne osuđujuće presude nije sadržavao namjeru prisvajanja (u cilju protupravnog prisvajanja) kao bitnog elementa bića kaznenog djela teške krađe i da stoga radnje počinitelja opisane u činjeničnom opisu te presude ne čine kazneno djelo teške krađe, Državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovano smatra da namjera prisvajanja nije niti trebala biti navedena u činjeničnom opisu jer da se kazneno djelo teške krađe ionako može počiniti samo s izravnom namjerom, a da ona nedvojbeno proizlazi iz ostalih navoda činjeničnog opisa.

Naime, bez obzira što je točno da se kaznena djela krađe, odnosno teške krađe, mogu počiniti samo s izravnom namjerom (dolus directus), kao osnovnim oblikom krivnje, „u cilju protupravnog prisvajanja“ je posebno subjektivno obilježje kaznenog djela krađe, odnosno teške krađe, i ta posebna namjera (dolus specialis) mora biti opisana u činjeničnom opisu navedenih kaznenih djela. Bez tog dodatnog obilježja, namjere prisvajanja, kazneno djelo krađe ne bi se ni po čemu razlikovalo od kaznenog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. KZ/97 jer su ostala objektivna obilježja tih kaznenih djela u biti identična (protupravno oduzimanje tuđe pokretne stvari).

Prema tome, bez obzira što su u činjeničnom opisu presude Općinskog suda u Varaždinu od 25. siječnja 2011., bila navedena objektivna obilježja protupravnog oduzimanja tuđe pokretne stvari (uporabom podesnog alata izrezivanje lokota na ulaznim pomičnim vratima ograde skladišta oštećenika i uzimanje dva plastična čamca u originalnom pakiranju utovarivanjem na odgovarajuće vozilo, čime su oštećenika oštetili za 11.988,07 kn) nenavođenje u opisu djela da su optuženici to učinili u cilju prisvajanja, takav činjenični opis ne predstavlja kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ/97 jer nedostaje to posebno subjektivno obilježje kao bitan element tog kaznenog djela.

Državni odvjetnik se neosnovano u zahtjevu za zaštitu zakonitosti poziva na stajališta ovoga suda navedena u odlukama od 14. siječnja 2014., broj Kzz-18/2013 i od 16. svibnja 2017., broj Kzz-21/2017 da je kod kaznenih djela koja se mogu počiniti samo s (izravnom) namjerom dovoljno da iz činjeničnog opisa proizlazi da je u pitanju taj oblik krivnje jer se ne radi o istim procesnim situacijama.

Naime, u predmetu Kzz-18/13 ovaj je sud utvrdio da je pravomoćnom presudom kojom je osuđenik na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP/08 oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. i st. 2. u vezi čl. 216. st. 1. KZ/97 u korist osuđenika povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 217. st. 1. i 2. KZ/97 jer je utvrđeno da opis kaznenog djela teške krađe, unatoč tome što ne sadrži opis da je počinitelj postupao s izravnom namjerom, kraj činjenice da su u činjeničnom opisu u dovoljnoj mjeri opisane radnje počinjenja protupravnog oduzimanja novca i zlatnine od oštećenika na osobito drzak način, koje je osuđenik uzeo i zadržao za sebe u sveukupnoj vrijednosti 7.000,00 kn, kao i kraj činjenice da je u pravnom opisu navedeno da je osuđenik „na osobito drzak način tuđe pokretne stvari oduzeo drugom s ciljem da se okoristi… koje je zadržao za sebe“, dovoljno određen.

Međutim, naprijed navedena procesna situacija iz spisa ovoga suda broj Kzz-18/13 i predmetna procesna situacija nisu identične jer je u činjeničnom opisu pravomoćne presude navedenog predmeta u kojoj je utvrđena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, osim radnji oduzimanja tuđe pokretne stvari na drzak način, bilo navedeno i da ih je počinitelj uzeo i zadržao za sebe. Ta utvrđenja izvan sumnje u dovoljnoj mjeri ukazuje da ih je počinitelj na taj način prisvojio i da je stoga i postupao u tom cilju, dok je u predmetnom slučaju navedeno samo protupravno oduzimanje i visina štete iz čega ne proizlazi izvjesno da je u pitanju kazneno djelo teške krađe, a ne npr. neovlaštena uporaba pri čemu je došlo do oštećenja tako privremeno oduzete stvari i nastupa štete za oštećenika.

Nadalje, u kaznenom predmetu broj Kzz-21/2017-3 ovaj je sud pravilno utvrdio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan iz razloga jer je utvrđeno da je pravomoćnom presudom u korist osuđenika povrijeđen kazneni zakonu u odredbi čl. 469. toč. 1. ZKP/08 jer nenavođenje oblika krivnje u činjeničnom opisu kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11, koje se može počiniti samo s namjerom, kraj činjenice da su u činjeničnom opisu navedene radnje nevođenja pomoćne knjige – analitičke evidencije zalihe bovinog tuberkulina (PPD) koje je osuđenik bio dužan po zakonu voditi, što je navedeno i u pravnom opisu, nije relevantno jer je nedvojbeno da je počinitelj postupao s izravnom namjerom i ta okolnost se doista nije trebala navoditi u činjeničnom opisu.

Dakle, niti ova procesna situacija nije identična s predmetnom jer je potpuno ispravan navedeni stav da pitanje nenavođenja u činjeničnom opisu namjere kao subjektivnog obilježja kaznenog djela koje je moguće počiniti samo s tim oblikom krivnje, a koji inače proizlazi iz ostalog dijela činjeničnog i pravnog opisa, nije relevantno. Međutim kada se, kao u konkretnom slučaju, radi o cilju prisvajanja, kao posebnoj namjeri (dolus specialis), tada je nužno da se ona navede u činjeničnom opisu jer je u pitanju bitna sastavnica kaznenog djela.

Iz navedenih razloga nije osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti u dijelu u kojem se tvrdi da je u pravomoćnoj presudi povrijeđena odredba čl. 13. ZKP/08.

Izmjena optužbe od 19. siječnja 2015. u vezi smanjenja količine i smanjenje vrijednosti oduzetih predmeta, što se u drugostupanjskoj odluci očito pogrešno smatra kao povreda čl. 13. ZKP/08 nije odlučno u ovom postupku i ne utječe na odluku o neosnovanosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Nadalje, nije osnovan zahtjev niti u dijelu u kojem se tvrdi da je u pravomoćnoj presudi Županijski sud u Varaždinu povrijedio odredbe čl. 469. toč. 1. i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Naime, državni odvjetnik pogrešno smatra da je drugostupanjski sud, preinačujući prvostupanjsku osuđujuću presudu u oslobađajuću, pozivajući se u obrazloženju na odredbu čl. 453. toč. 1. ZKP/08, povrijedio kazneni zakon u smislu odredbe čl. 469. toč. 1. ZKP/08. Smatra da se na taj način utvrđuje da djelo koje je opisano u izreci nije kazneno djelo, iako je u izreci oslobađajuće presude sud drugog stupnja naveo, od strane državnog odvjetnika, izmijenjeni činjenični opis u kojem su bila sadržana i sva subjektivna obilježja (u cilju protupravnog prisvajanja) kaznenog djela teške krađe. U zahtjevu se tvrdi da se oslobađajuća presuda s obrazloženjem da nije u pitanju kazneno djelo i pozivanje na odredbu čl. 453. toč. 1. ZKP/08 mogla odnositi samo u odnosu na činjenični opis djela iz prvotne presude Općinskog suda u Varaždinu u kojem nije bila navedena namjera prisvajanja. Stoga, državni odvjetnik, osim što u navedenom postupku suda drugog stupnja vidi povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 (opisano djelo jest kazneno djelo), nalazi i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 (izreka u kojoj je potpuno opisano kazneno djelo proturječno razlozima oslobađajuće presude da se ne radi o kaznenom djelu).

Međutim, sud drugog stupnja je potpuno pravilno oslobađajuću presudu donio u odnosu na izmijenjenu optužnicu jer se, u smislu odredbe čl. 449. st. 1. ZKP/08, presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Dakle, nema govora da je drugostupanjski sud trebao oslobađajuću presudu donijeti u odnosu na prvotnu optužbu koja je u međuvremenu izmijenjena jer bi time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka budući bi povrijedio identitet optužbe.

Dakle, u situaciji kada je drugostupanjski sud utvrdio da je u ponovljenom postupku Općinski sud u Varaždinu povrijedio zabranu reformacije in peius, jer u osuđujuću presudu nije mogao unijeti okolnosti na štetu osuđenika koje je naknadno naveo državni odvjetnik budući da se na prvotnu presudu nije žalio, mogao je jedino odlučivati o optužbi koja je prethodila takvoj izmjeni i u odnosu na nju donijeti odgovarajuću presudu. Upravo je na taj način sud drugog stupnja i postupio te je potpuno pravilno utvrdio da činjenični opis optužnog akta koji je prethodio nedopuštenoj dispoziciji državnog odvjetnika nije kazneno djelo i stoga je pravilno optuženika oslobodio optužbe pozivajući se u obrazloženju na odredbu čl. 453. toč. 1. ZKP/08, dok je u izreku presude ispravno unio izreku aktualnog optužnog akta, tako da postupajući na taj način nije počinio povrede iz čl. 469. toč. 1. i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Prema tome, zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan zbog čega je na temelju čl. 512. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 2. listopada 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.

Na temelju čl. 164. st. 5. ZKP/08, presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2019., broj Kzz-32/2019-3 prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA:

Prilikom donošenja odluke o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika podnesenog protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 2015. broj Kž-411/15-5 glasovao sam za njegovo prihvaćanje jer smatram da je drugostupanjskom presudom u korist osuđenika povrijeđena odredba čl. 13. ZKP/08 i da je ovom presudom to trebalo utvrditi, dok sam u pogledu ostalih povreda iz čl. 469. toč. 1. i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 suglasan da u tom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan iz razloga koji se navode u obrazloženju.

U odnosu na povredu odredbe čl. 13. ZKP/08 smatram da državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti s pravom ističe da je činjenični opis prve osuđujuće presude Općinskog suda u Varaždinu od 25. siječnja 2011., bez obzira što u njemu nije bilo navedena namjera prisvajanja, sadržavao sva bitna obilježja kaznenog djela teške krađe. Smatram da se državni odvjetnik s pravom ukazuje da, sukladno prihvaćenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u citiranim presudama Kzz-18/2013 i Kzz-21/2017, zbog toga što je u pitanju kazneno djelo teške krađe koje se može počiniti samo s izravnom namjerom (u teoriji sporno)[1] , nije bilo potrebno u činjenični opis unjeti namjeru prisvajanja.

Namjera prisvajanja, bez obzira što je u pitanju posebna namjera, je subjektivni element bića kaznenog djela ili subjektivni element protupravnosti i utvrđuje se, u pravilu, na temelju objektivnih okolnosti djela, a od značaja je radi određivanja pravne oznake djela, utvrđivanja stupnja krivnje, odluke o kazni i dr. Zbog toga, kao i svaka druga odlučna činjenica, i subjektivne činjenice moraju biti utvrđene s izvjesnošću. To bi ukazivalo da ta subjektivna činjenica neizostavno mora, kao i ostala obilježja kaznenog djela na koje se presuda odnosi, biti opisana u činjeničnom opisu.

Međutim, to se odnosi za slučajeve kada se određena kaznena djela mogu počiniti s različitim oblicima krivnje, ali kada su u pitanju kaznena djela koja se ne mogu počiniti na drugi način, osim s izravnom namjerom, tada se ta subjektivna činjenica ne mora opisivati u činjeničnom opisu.

Tako u slučajevima kaznenih djela teške krađe je po prirodi stvari izvjesno da počinitelj postupa s ciljem prisvajanja, a ne samo zbog neovlaštene uporabe (npr. džepne krađe, obijanje bankomata eksplozivom i sl.). Nadalje, namjera prisvajanja je obilježje i kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. KZ/97 i razbojničke krađe iz čl. 219. KZ/97, ali su nesumnjivo činjenični opisi tih kaznenih djela dovoljno određeni i bez navoda o tome da su počinitelji postupali s ciljem da oduzete stvari protupravno prisvoje, jer nema dvojbe da se kod takvog postupanja ne radi o oduzimanju zbog neovlaštene uporabe, odnosno o počinjenu kaznenog djela iz čl. 221. KZ/97.

1 Petar Novoselec i Igor Martinović, Komentar kaznenog zakona, I.knjiga, Opći dio, Informator, 2001., str. 206. Upravo se u konkretnom slučaju radi o takvom primjeru jer se kod kaznenog djela teške krađe koja je učinjena provaljivanjem, odnosno savladavanjem većih prepreka da se dođe do stvari koja se oduzima, može raditi samo o izravnoj namjeri, a ne o nekom drugom obliku krivnje. Kod takvih kaznenih djela, već iz utvrđenih objektivnih obilježja djela, da je počinitelj tuđu pokretnu stvar oduzeo obijanjem, provaljivanjem ili savladavanjem većih prepreka, samo je po sebi razumljivo da počinitelj postupa s izravnom namjerom da on tu stvar za koju zna da je tuđa oduzima iz detencije druge osobe kako bi ju uzeo u svoju detenciju (faktično držanje s voljom da se stvar drži) i upravo to hoće. Oduzimanje je sredstvo za prisvajanje i vremenski su istodobni.[2]

U konkretnom slučaju iz činjeničnog opisa presude Općinskog sud u Varaždinu od 25. siječnja 2011. proizlazi da su osuđenici prerezali lokot na vratima ograđenog skladišta oštećenika te uzeli jedan plastični čamac u originalnom pakiranju i utovarili ga na podobno vozio, oštetivši vlasnika za novčani iznos naveden u izreci. Smatram da iz tog opisa bez dvojbe proizlazi da su time osuđenici počinili kazneno djelo teške krađe bez obzira što u izreci nije navedeno da su to počinili u cilju prisvajanja. Kazneno djelo je dovršeno u trenutku oduzimanja (teorija aprehenzinje), kada se vlasniku oduzima faktična mogućnost raspolaganja stvari, a da nije u pitanju oduzimanje radi uporabe jasno je iz činjenice da je za oštećenika nastupila šteta u vrijednosti otuđenog čamca bez kojeg je na koncu ostao. Osim toga treba napomenuti da je u pravnom opisu jasno navedeno da su osuđenici postupali s ciljem da pokretnu stvar koju su oduzeli protupravno prisvoje, što isključuje bilo kakvu sumnju o tome da se radi o kaznenom djelu teške krađe.

Smatram da je ovaj stav o nepotrebnosti unošenja u činjenični opis subjektivnog obilježja kod kaznenih djela koja se mogu počiniti samo s izravnom namjerom, suprotno obrazloženju ove presude, identičan stavovima iz citiranih odluka ovoga suda, te i odluke III Dapače, smatram da se u predmetu Kzz-18/13 radilo o gotovo identičnoj procesnoj situaciji jer se i u tom predmetu radilo o tome da u pravomoćnoj presudi nije bio u činjeničnom opisu naveden cilj prisvajanja (dolus specialis) kod kaznenog djela teške krađe (doduše počinjena na osobito drzak način). To što je u činjeničnom opisu pravomoćne presude koja se pobijala u navedenom predmetu Kzz-18/13 bilo navedeno objektivno obilježje da je okrivljenik oduzeti novac uzeo i zadržao za sebe, a što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj, nije relevantno jer ovdje na okolnost namjere prisvajanja nepobitno ukazuju objektivne okolnosti oduzimanje stvari i nastup štete u vrijednosti oduzetog čamca.

Inače, iako se izravno ne odnosi na konkretan slučaj, treba ukazati da sintagma „zadržao za sebe“ koja se umjesto normativnog obilježja „u cilju prisvajanja“ često kao sinonim unosi u činjenične opise, otvara pitanje radi li se o istoznačnicama, jer zadržavanje implicira trajnije stanje, što u pravilu nije intencija počinitelja kaznenog djela krađe. Dapače, u konceptu „namjere prisvajanja“, koji je uveden u kazneno zakonodavstvo stupanjem na snagu KZ/97, umjesto prijašnjeg koncepta „namjere stjecanja protupravne imovinske koristi“, kazneno djelo krađe postoji i kada počinitelj tuđu stvar oduzme te ju naknadno ostavi, što znači da je pitanje zadržavanja stvari neodlučno.[3]

2 Franjo Bačić i Šime Pavlović Komentar Kaznenog zakona, Organizator, Zagreb, 2004., str. 765. 3 Kritike modela prisvajanja, vidi Franjo Bačić, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1. god. 1994., str. Jednako tako, zbog kompleksnosti ovog pitanja, ukazuje se da izraz „cilj prisvajanja“ sporan kada se radi o krađi električne i druge energije, telefonskih impulsa i sl., što su također pokretne stvari u smislu odredbe čl. 89. st. 27. KZ/97, jer je već časom oduzimanja tih stvari došlo i do potrošnje, te je djelo samim tim konzumirano i zapravo je u tom kontekstu apsurdno govoriti o trajnijem prisvajanju ili zadržavanju.

Smatram da iz sve ove argumentacije proizlazi da, u situaciji kada iz svih objektivnih okolnosti utvrđenih u izreci ovakvih oblika kaznenog djela teške krađe, uz navođenje nastupa štete u vrijednosti oduzete stvari, te navođenja u pravnom opisu da se radi o oduzimanju u cilju prisvajanja, izostanak normativnog izričaja „u cilju prisvajanja“ nije relevantan jer je i bez toga opis ostalih obilježja dovoljan da se utvrdi da je u pitanju kazneno djelo teške krađe.

Stoga smatram da je činjenični opis u prvoj osuđujućoj presudi Općinskog suda u Varaždinu sadržavao sva obilježja teške krađe i da je u ponovljenom postupku nakon ukidanja te presude državni odvjetnik mogao unijeti tvrdnje da se radilo o cilju prisvajanja ne dva, već jednog čamca gotovo dvostruko manje vrijednosti jer se u biti radilo o preciziranju već potpunog opisa teške krađe, a ne dodavanju optužbi novih, za optuženike težih okolnosti, a što bi bilo protivno odredbi čl. 13. ZKP/08.

Dakle, smatram da je Županijski sud u Varaždinu pobijanom presudom, optuženike neosnovano oslobodio od optužbe, pogrešno primjenjujući odredbu čl. 13. ZKP/08, zbog čega sam glasovao za prihvaćanje zahtjeva državnog odvjetnika za zaštitu zakonitosti.

Zagreb, 2. listopada 2019.

Sudac:

Žarko Dundović, v. r. 75 i Franjo Bačić i Šime Pavlović, Kazneno pravo, Posebni dio, Informator, 2001., str. 212.-213.