Rev-1425/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1425/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JKP V. s p.o. V., koga zastupa I. H., protiv tuženika V. S. iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 3. veljače 1999. godine, br. Gž 13/99- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 25. studena 1998. godine, br. P 1485/98-6, u sjednici održanoj dana 29. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik platiti tužitelju iznos od 4.395,44 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju u kojoj ne navodi zakonske razloge zbog kojih je izjavljuje, a nije stavio ni konačni prijedlog. Iz sadržaja revizije međutim se zaključuje da presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije platio tužitelju naknadu za isporučenu pitku vodu u razdoblju od mjeseca siječnja 1995. godine do mjeseca travnja 1998. godine, a temeljem mu dostavljenih računa u ukupnom iznosu od 4.395,44 kn.

Taj sud je utvrdio kao nespornu činjenicu da tuženik nije u navedenom razdoblju platio spomenutu naknadu, te da je na ulazu u zgradu u kojoj je tuženikov stan ugrađen glavni vodomjer.

Sudovi nižega stupnja su osnovano odbili prigovor tuženika, što ga ovaj ponavlja i u reviziji, da on nije u obvezi platiti spornu naknadu, jer zbog toga što tužitelj na njegov zahtjev nije ugradio vodomjer za njegov stan ne može se utvrditi stvarno potrošena količina vode.

Opće je poznato da javna komunalna poduzeća kao što je tužitelj, količinu utrošene vode utvrđuju za cijelu zgradu, a da se ta potrošnja dijeli prema broju korisnika, odnosno za svaki stan prema broju članova domaćinstva, temeljem ovlaštenja iz čl. 18. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 70/97).

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tako postupio i tužitelj.

Kako tuženik u postupku nije dokazao da naknada koju od njega traži tužitelj u ovoj parnici ne odgovara stvarno utrošenoj količini vode članova njegova domaćinstva, odnosno nije dokazao da taj utrošak ne odgovara tužiteljevoj tvrdnji o toj količini koju je ovaj utvrdio na opisani način, sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

Budući da nije došlo ni do bitne povrede odredba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 29. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.