IV Kž-12/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 12/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenika M. Ć. zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući povodom žalbe oštećenika kao tužitelja „L.“ d.o.o. iz Z., podnesene protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 20. prosinca 2007. godine br. Kv- 335/07 (Kio-66/07), u sjednici održanoj dana 11. ožujka 2008. godine,

r i j e š i o j e:

I. Povodom žalbe oštećenika kao tužitelja „L.“ d.o.o., a po službenoj dužnosti, ukida se rješenje suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba oštećenika kao tužitelja postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, odbijen je kao neosnovan, istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja „L.“ d.o.o. podnesen protiv osumnjičenika M. Ć. zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona.

Protiv navedenog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj po punomoćniku M. P., odvjetniku iz N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe oštećenika kao tužitelja, a po službenoj dužnosti, sukladno čl. 398. st. 4. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, utvrdio je da sud prvog stupnja nije ni mogao postupati po istražnom zahtjevu ćenika kao tužitelja jer žalitelj, za dio inkriminacija opisanih u tom zahtjevu, nije ošte

ovlašteni tužitelj, a ni sam istražni zahtjev nije sastavljen sukladno čl. 188. st. 3. ZKP, pri čemu je činjenični opis kaznenog djela u jednom dijelu i nejasan.

Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi da oštećenik kao tužitelj stavlja na teret osumnjičeniku da je kao odgovorna osoba u pravnoj, s ciljem pribavljanja znatne

IV Kž 12/08-2

protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, uporabom nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja i lažnim prikazivanjem činjenica ga doveo u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, zbog čega je žalitelj pretrpio štetu u iznosu pobliže naznačenom u činjeničnom opisu, pri čemu se kao sredstvo osiguranja plaćanja navodi zalog na pokretninama-konkretno na 910 komada krmača i 200 komada nazimica, te zalog na nekretninama osumnjičenika, pobliže opisanim u činjeničnom opisu.

Međutim, uvidom u spis Općinskog državnog odvjetništva u Našicama broj K-DO- 43/07, ovaj je sud drugog stupnja utvrdio da iz sadržaja kaznene prijave od 12. ožujka 2007, broj K-DO-43/07 proizlazi da je podnesena u svezi sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG, „temeljem kojeg ugovora je dano u zalog 910 komada krmača i 200 komada nazimica“. U navedenoj kaznenoj prijavi se, kao niti u kaznenoj prijavi od 25. travnja 2003. godine, broj K-DO-73/03, ne opisuje postupanje osumnjičenika u odnosu na uspostavu založnog prava na nekretninama. Kako je za kazneno djelo iz čl.293 KZ ovlašteni tužitelj državni odvjetnik, to oštećenik kao tužitelj nije ni mogao preuzeti kazneni progon protiv osumnjičenika za inkriminacije u svezi založnog prava na njegovim nekretninama sve dok se o osnovanosti sumnje u odnosu na navedeno postupanje ne očituje državni odvjetnik kao ovlašteni tužitelj.

Osim toga, kao što je već rečeno, ni sam istražni zahtjev nije sastavljen sukladno čl.188 st.3 ZKP jer u činjeničnom opisu kaznenog djela koje se stavlja na teret osumnjičeniku nije naznačeno vrijeme njegova počinjenja, što je bitan element kako za određivanje identiteta konkretnog inkriminiranog postupanja i u svezi toga pretpostavki preuzimanja kaznenog progona u smislu čl.55 ZKP, tako i za primjenu pojedinih odredaba Kaznenog zakona o kojima pak ovise pretpostavke za kazneni progon, te pravna kvalifikacija osumnjičenikovog postupanja.

Glede nejasnoće i nepreciznosti činjeničnog opisa kaznenog djela valja reći da iako se u obrazloženju istražnog zahtjeva navodi, što se sada ponavlja i u žalbi, da je „sredstvo počinjenja u konkretnom slučaju egzemplifikativno određen nenaplativim sredstvom osiguranja plaćanja“, iz samog činjeničnog opisa nije jasno vidljivo koji je to nenaplativ instrument osiguranja plaćanja, u trenutku sklapanja pravnog posla, kao kaznenopravno relevantnom trenutku za kazneno djelo iz čl.293 st.2 KZ, osumnjičenik predao oštećeniku kao tužitelju i time ga doveo u zabludu.

Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi da je osumnjičenik, prilikom sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji broj …, kao sredstvo osiguranja plaćanja u korist žalitelja ugovorio, a potom i uspostavio, založno pravo na svojim pokretninama, konkretno zalog na 910 komada krmača i 200 komada nazimica, te nekretninama, pobliže opisanim u istražnom zahtjevu. Iz daljnjeg dijela činjeničnog opisa kaznenog djela, i obrazloženja istražnog zahtjeva, međutim, proizlazi kako žalitelj zapravo smatra da mu je osumnjičenik lažno predočio vrijednost nekretnine na kojoj je osnovano založno pravo i time ga doveo u zabludu, u svezi koje inkriminacije iz već izloženih razloga žalitelj nije ovlašteni tužitelj, a ne da bi u odnosu na nekretninu bila riječ o „egzemplifikativno određenom nenaplativom sredstvu osiguranja plaćanja“.

Kako iz obrazloženja istražnog zahtjeva proizlazi da je zalog pokretnina kao instrument osiguranja plaćanja postao nenaplativ nakon zaključenja pravnog posla, kao

IV Kž 12/08-2

pravno relevantnog trenutka, a zbog naknadne prodaje predmeta zaloga trećima od strane osumnjičenika, napominje se žalitelju da je za biće kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju relevantno da osoba koja nešto čini ili ne čini na štetu svoje ili tuđe imovine tako postupa iz zablude u koju je prethodno dovedena uporabom nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja, koji moraju biti nenaplativi u trenutku kada se osobu dovodi u zabludu odnosno prije nego što nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, a ne naknadno, kako to ovdje žalitelj tereti osumnjičenika. Takovo postupanje eventualno može predstavljati biće nekog drugog kaznenog djela.

Zbog gore izloženih nedostataka istražnog zahtjeva i nepostojanja pretpostavki za preuzimanje kaznenog progona za dio inkriminacija opisanih u činjeničnom opisu kaznenog djela valjalo je, povodom žalbe oštećenika kao tužitelja, a po službenoj dužnosti, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, time da će taj sud, prije ponovnog odlučivanja, postupiti sukladno čl. 71. st. 3. ZKP i istražni zahtjev vratiti oštećeniku kao tužitelju kako bi, za dio inkriminacija za koje je ovlašteni tužitelj, otklonio nedostatke ukazane mu ovim rješenju.

Slijedom izloženog, a temeljem čl. 398. st. 4. ZKP, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. ožujka 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Ante Potrebica, v.r.