I Kž-863/2004-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 863/04-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 07. lipnja 2004. broj K-204/03, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 20. listopada 2004. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D. Č., te se prvostupanjska presuda p o t v r đ u j e.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu je presudom od 07. lipnja 2004. broj K-204/03 opt. D. Č. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, te ga temeljem istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju kaznu je optuženiku po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. rujna 2003. pa nadalje, a po čl. 76. KZ izrekao mu je i sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti i najzad, po čl. 80. KZ, izrekao mu je i sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to 24,36 gr opojne droge heroina, koja će se po pravomoćnosti ove presude uništiti. Po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) optuženika je u cijelosti oslobodio obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv navedene prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženik i to po branitelju R. Č., odvjetniku iz Z., ističući žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a kako iz žalbenih navoda proizlazi još i zbog povrede kaznenog zakona, tako da ova žalba po čl. 382. ZKP sadrži žalbu još i zbog odluka o sigurnosnim mjerama, sve s prijedlogom da se pobijana

I Kž 863/04-4

presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači u odluci o kazni na blaže.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i ovog državnog odvjetnika obavijestio o sjednici vijeća suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je drugostupanjskom sudu spise uz podnesak od 14. listopada 2004. broj KŽ-DO-1722/04, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda da se potvrdi, pri čemu je ustrajao na sjednici vijeća drugostupanjskog suda saslušani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Tomislav Dujmić.

Do sjednice vijeća drugostupanjskog suda državni odvjetnik po čl. 372. ZKP nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba opt. D. Č. nije osnovana.

Drugostupanjski sud ispitao je presudu iz osnove iz kojih je žalbom pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je još i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to propisano u toč. 2. st. 1. čl. 379. ZKP, no pri ispitivanju prvostupanjske presude po službenoj dužnosti nije našao da bi bile ostvarene takve povrede kaznenog postupka, odnosno povrede kaznenog zakona.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća sve razloge pobijane presude koji se odnose na utvrđenje odlučnih i drugih važnih činjenica, ocjeni vjerodostojnosti proturječnih dokaza, odbijanje dokaznih prijedloga stranaka, čitanje pisanih nalaza vještaka, te na rješavanje pravnih pitanja i to osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika, te o primjeni ostalih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo, jer je obrazloženje pobijane presude u cijelosti sačinjeno sukladno odredbi iz čl. 359. st. 7. ZKP, a također prihvaća i obrazloženje koje se odnosi na utvrđene i ocijenjene okolnosti važne za odabir i odmjeravanje kazne. Zbog toga žalitelja iznova upućuje na razloge iznijete u prvostupanjskoj presudi, a sukladno odredbi iz čl. 391. st. 1. ZKP ocjenjuje žalbene navode i to kako slijedi:

O bitnim povredama kaznenog postupka:

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna samoj sebi, zbog toga što se iz nje ne vidi koju količinu opojne droge heroina je optuženik nabavio u cilju daljnje preprodaje, a koju količinu te droge je nabavio za sebe, objašnjavajući ovaj prigovor time što se prvostupanjski sud pri ocjeni vjerodostojnosti obrane optuženika oslonio na mišljenje psihijatrijskog vještaka o tome da je optuženik ovisnik o opojnoj drogi heroin u stupnju srednje teške ovisnosti, iz čega da je umanjena vjerojatnost optuženikovih navoda o količini dnevne uporabe te droge, uslijed čega da se pobijana presuda ne može valjano ispitati, znači prigovara tome što prvostupanjski sud nije potpuno određeno

I Kž 863/04-4

utvrdio koja je to količina opojne droge optuženiku neophodna za dnevnu uporabu, a tek potom da je utvrdio koja je količina od nađene droge kod njega bila namijenjena preprodaji.

Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud, uzimajući u obzir odredbu čl. 355. ZKP, ne nalazi da bi bila u prvostupanjskoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer odredba čl. 355. ZKP ne propisuje da se u izreci presude kojom se optuženik proglašava krivim za određeno kazneno djelo moraju navoditi utvrđenja onih okolnosti koje po čl. 56. KZ utječu na izbor vrste i mjeru kazne koja se odmjerava počinitelju kaznenog djela, s jedne strane, a i zbog toga što u obrazloženju pobijane presude (str. 6. odlomak 5.) stoji da je prvostupanjski sud djelomično prihvatio obranu optuženika u tome da je u izreci presude ukupnu utvrđenu količinu i vrstu opojne droge nabavio dijelom i za svoje potrebe, što je s druge strane utjecalo i na odabir vrste te odmjeru kazne optuženiku. Zaključno, ne radi se o nerazumljivosti, a niti proturječju u prvostupanjskoj presudi glede odlučnih činjenica koje čine obilježja kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim i osuđen. Uostalom niti žalitelj ne osporava da je ostvario obilježja kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, već prigovara utvrđenju kriminalne količine.

O povredi kaznenog zakona:

Žalitelj ne ističe izričito osnov pobijanja prvostupanjske presude iz čl. 366. toč. 2. ZKP, ali se iz navoda žalbe može zaključiti da tu presudu pobija zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, polazeći od tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i to zbog toga što prvostupanjski sud nije određeno utvrdio koju količinu opojne droge heroina je optuženik nabavio za vlastitu konzumaciju, a koju radi daljnje preprodaje.

U slučajevima žalbenih prigovora na povredu kaznenog zakona do koje da je došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ne radi se o žalbenom osnovu iz čl. 366. toč. 2. ZKP nego o prigovoru po osnovi iz čl. 366. toč. 3. ZKP, u konkretnom slučaju jedino zbog prigovora na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ne još i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer u predmetnoj žalbi nema navoda o tome koje to odlučne činjenice prvostupanjski sud nije utvrđivao, nego se u toj žalbi navodi samo da je činjenično stanje pogrešno utvrdio, a ne nude se čak niti novi dokazi koji bi bili usmjereni prema dokazivanju onih odlučnih činjenica koje prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao.

Zbog toga, a i ostalih ovdje navedenih razloga drugostupanjski sud nije našao da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

O pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju:

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja time što prigovara da je prvostupanjski sud propustio određeno utvrditi koji je dio kod njega nađene opojne droge heroin bio namijenjen njegovoj vlastitoj konzumaciji, a koji dio je bio namijenjen preprodaji. Takvim žalbenim navodima optuženik, prije svega, ne pobija prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao što je već naprijed obrazloženo, nego prigovara jedino nedovoljnoj određenosti utvrđenja o kriminalnoj količini kojom je predmetno kazneno djelo počinjeno, a to znači da u stvari prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da su ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl.

I Kž 863/04-4

25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, a taj prigovor po logici stvari spada u žalbeni osnov kojim se prvostupanjska presuda pobija zbog odluke o kazni.

Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je i na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, te kako su o takvom utvrđenju iznijeti razlozi u obrazloženju iste presude, potpuno i pravilno utvrđeno.

Žalbenim navodima uz ovdje razmatrani osnov nije u ozbiljnu sumnju dovedena pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica u smislu odredbe čl. 369. st. 2. ZKP.

O odluci o kazni:

Žalitelj prigovara da je optuženiku odmjerena prestroga kazna i to zbog toga što da je pri odabiru vrste i odmjeri kazne prvostupanjski sud uzeo ukupnu količinu opojne droge heroina koja je kod njega nađena, što da je uzeto otegotnom okolnošću, pri tome ne prigovarajući utvrđenju i uzimanju u obzir njegovu dotadašnju osuđivanost, a potom da je prvostupanjski sud propustio da osim olakotne okolnosti smanjene ubrojivosti optuženika uzme u obzir još i druge olakotne okolnosti i to da je on otac djeteta o kojem se zajedno s majkom brine i materijalno mu pomaže svojim mogućnostima, da vlastitim radom ostvaruje sredstva za uzdržavanje ne samo sebe, nego i svog sina, iako formalno nije zaposlen, obzirom na zdravstveno stanje, trpeći teške posljedice zbog povrede glave zadobivene u prometnoj nezgodi, kao i da mu nije kao olakotno uzeta u obzir relativna mladost. Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je u pobijanoj presudi optuženiku odabrana vrsta i odmjerena kazna sukladno odredbi iz čl. 50. u vezi čl. 6. KZ, te da niti uz one olakotne okolnosti na koje ukazuje žalitelj, optuženiku za počinjeno kazneno djelo nije bilo razloga da se izriče blaža kazna. Naime, u odredbi čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, propisana je kazna zatvora u trajanju od 1 do 12 godina, dakle u pobijanoj presudi optuženiku je izrečena kazna tek nešto više od propisanog zakonskog minimuma. Utvrđena olakotna okolnost smanjene ubrojivosti, čak niti u vezi i ukupnosti s onim olakotnim okolnostima na koje je ukazala žalba, po ocjeni drugostupanjskog suda ne bi bile takve okolnosti koje bi opravdavale izricanje kazne u visini zakonskog minimuma kazne za predmetno djelo, a kamoli da bi bile posebno izražene olakotne okolnosti koje bi u smislu čl. 57. KZ opravdavale izricanje blaže kazne od one koja je zakonom propisana, jer sve okolnosti, dakle olakotne i otegotne, treba kod odabira vrste i odmjere kazne procjenjivati u njihovoj ukupnosti, pri čemu je od značaja količina i vrsta opojne droge koju je na inkriminirani i utvrđeni način u prvostupanjskoj presudi optuženik nabavio, a ovo i bez obzira da je dio od ove droge nabavio za svoje vlastite potrebe.

Slijedom navedenih razloga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

O sigurnosnim mjerama:

Drugostupanjski sud je sukladno odredbi iz čl. 382. ZKP ispitao pravilnost i zakonitost izrečenih sigurnosnih mjera obveznog liječenja od ovisnosti, te oduzimanja predmeta, te pri tome našao da su ove mjere izrečene sukladno odredbi iz čl. 76. KZ (sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti), odnosno čl. 80. KZ (sigurnosna mjera oduzimanja predmeta), te da su u obrazloženju pobijane presude navedeni dostatni razlozi kojima se

I Kž 863/04-4

obrazlaže izricanje ovih sigurnosnih mjera, a obzirom na to da žalba izričito niti ne pobija zbog odluka o sigurnosnim mjerama, niti u tom smislu daje kakove navode, žalitelja se iznova upućuje na razloge pobijane presude.

Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 20. listopada 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.