Gž-1223/2010-2 · Županijski sud u Dubrovniku



Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Gž. 1223/10

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko upravni odjel Metković, Kralja Zvonimira 20, protiv tuženika OS zv."O" iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milivoj Barbir, odvjetnik u Pločama, Vladimira Nazora 25/I, radi naplate, odlučujući o žalbama obje parnične stranke izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Metković, Stalne službe u Pločama posl. br. P. 262/10 od 12. svibnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2013. godine

p r e s u d i o j e

1. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama posl. br. P. 262/10 od 12. svibnja 2010. godine.

2. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.

3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

"I. Dužan je tuženik na ime naknade za korištenje poljoprivrednog zemljišta položenog u k. o. [katastarska općina] na tabli E9/4 i D9/4 u površini od 21434 m2 za 2003. godinu, 2004. godinu i 2005. godinu platiti tužiteljici iznos od 13.503,42 kune sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na taj iznos od dana 7. srpnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1.1.2008. godine do dana plaćanja zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu od 10.931,34 kune tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.702,05 kuna u roku od 15 dana."

Tužiteljica je protiv te odluke izjavila pravovremenu žalbu, te iako navodi da u cijelosti pobija odluku, iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspjela, dakle protiv odbijajućeg dijela presude (dio točke I izreke) i odluke o parničnim troškovima (točka II izreke) zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je izjavio žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude i odluke o parničnim troškovima zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači i odbije taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ili da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbe su pravovremene i dopuštene.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za naplatu novčanog potraživanju u svoti od 24.434,76 kn na ime naknade za korištenje poljoprivrednog zemljišta, koje je položeno u k. o. [katastarska općina] na dijelu k. č. [katastarska čestica] i to na tabli E9/4 i D9/4, u površini od 21434 m². Tužiteljica za to zemljište tvrdi da je njezino vlasništvo, a da ga tuženik koristi bez pravne osnove koristi, te traži naknadu za 2003. godinu, 2004. godinu i 2005. godinu.

Prvostupanjski sud je pobijanom odlukom djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kako je to ranije navedeno.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuju žalitelji osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

Prvostupanjski je sud izvedene dokaze valjano analizirao i cijenio, te je pravilno zaključio da je tužiteljica vlasnica zemljišta položenog u k. o. [katastarska općina], označenog kao tabla E9/4 i D9/4, koje predstavlja dio k. č. [katastarska čestica], da je tuženik koristio to zemljište u površini od 21434 m² bez valjane pravne osnove u utuženom razdoblju (tijekom 2003, 2004. i 2005. godine), da je riječ o oranici prve klase i da je tuženik time ostvario korist u visini tržišne cijene zakupnine za zakup zemljišta. Nakon što je utvrdio visinu tržišne cijene zakupa za oranicu I klase u iznosu od 0, 21 kn po 1 m² , pri čemu je kao orijentacijski kriterij uzeo odluku Porezne uprave Dubrovnik od 8. listopada 2007. godine (list spisa 154), prvostupanjski sud je naložio tuženiku plaćanje svote od 13.503,42 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 7. srpnja 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine, pa do dana plaćanja sa zateznim kamatama prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok je u preostalom dijelu za iznos od 10.931,34 kune odbio kao neosnovan.

Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanju navodima žalbi.

Ocjenjujući važnije žalbene navode u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a istaknuti je istaknuti sljedeće.

Protivno shvaćanju tuženika, tužbeni zahtjev je uredan i podoban za raspravljanje, jer je riječ o zahtjevu za naplatu novčanog potraživanja, a zemljište za koje se traži plaćanje naknade dovoljno je određeno da bi se ta naknada mogla pravilno utvrditi.

Prvostupanjski sud je s ispravnog materijalno-pravnog stajalištu pristupio razjašnjenju spora. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o upotrebljavanju tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da je imatelj stvari koju netko drugi upotrijebi u svoju korist ovlašten tražiti naknadu koristi koju ovaj imao od upotrebe stvari.

Zaključak prvostupanjskog suda o površini i kulturi zemljišta koje tuženik koristi nije doveden u pitanje navodima žalbi.

Obje parnične stranke žalbama neosnovano napadaju zaključak prvostupanjskog suda o visini ostvarene koristi. Naime, korist koju je ostvario tuženik u biti predstavlja iznos zakupnine koju bi po redovnom tijeku stvari trebao platiti za korištenje zemljišta. Kod utvrđivanja visine ostvarene koristi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ o svoti od 13.503,42 kune (0,21 kn po m²), pri čemu je kod utvrđivanja ove činjenice kao orijentir pravilno uzeo odluku Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, od 8. studenog 2007. godine kojom je određena početna cijena zakupa poljoprivrednog zemljišta na području Grada Ploča za k. o. [katastarska općina] – lokalitete [adresa] i [adresa]. Eventualne ponude za zakup zemljišta koje se odnose na drugo vremensko razdoblje, a ne za utuženo razdoblje, kao i ugovori o zakupu zemljišta što su ga sklopile druge općine sa zakupoprimcima ne dovede u pitanje utvrđeni zaključak prvostupanjskog suda o visini ostvarene koristi, jer je riječ o drugom vremenskom razdoblju i drugim lokalitetima.

Prvostupanjski sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu svotu od dana podnošenja tužbe, jer tužiteljici sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a svakako pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Pri tome je sud ispravno dosudio zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine dosudio je zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08). Okolnost da je kod utvrđivanja visine ostvarene koristi, tj. kod utvrđivanja visine zakupnine koju bi tuženik bio dužan plaćati po redovnom tijeku stvari, sud kao orijentir koristio odluku Porezne uprave iz 2007. godine ne utječe na tužiteljevo pravo na zatezne kamate, jer je tom odlukom utvrđena visina početne cijene zakupnine upravo za utuženo razdoblje.

Iz svega iznesenog, dakle, proizlazi da žalbe stranaka protiv odluke o glavnoj stvari nemaju svog opravdanja, jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Isto tako stranke bezuspješno napadaju odluku parničnim troškovima. Sud je ispravno, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, dosudio tuženiku razmjeran dio troškova sukladno postignutom uspjehu u parnici. Kod takvog odlučivanja sud je ispravno prosudio koje troškove strankama treba priznati, a i uspjeh stranaka u parnici je pravilno utvrđen.

Radi svega iznesenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao pod točkom 1. izreke ove presude.

S obzirom da su obje žalbe stranaka odbijene kao neosnovane, to ni tužiteljici ni tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav tog pravnog lijeka, pa je oba zahtjeva za naknadu tih troškova valjalo odbiti kao neosnovana temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom 2. i 3. izreke ove presude.

U Dubrovniku, 11. prosinca 2013. godine

Predsjednik vijeća:

Emir Čustović, v.r.