Gž R-567/2015-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-567/2015

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, , u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. H., iz L., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d., V. G., OIB: ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i P., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, broj Pr-41/15 od 7. listopada 2015., u sjednici održanoj 9. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, broj Pr-41/15 od 7. listopada 2015., u odluci pod točkom 1., 2., 3. i 4. izreke.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Labinu, broj Pr-41/15 od 7. listopada 2015., na način da ista glasi:

Nalaže se tužiteljici da u roku od osam dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.612,50 kuna, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu, po tuženikovoj usmenoj odluci o otkazu ugovora o radu, od 21. siječnja 2015. godine, kojom odlukom je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici, sklopljen između stranaka dana 01. rujna 2008. godine, nedopušten.

2. Utvrđuje se sudski raskid ugovora o radu i to sa datumom prestanka radnog odnosa 1. listopada 2015.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici zaostatke plaće i to za 10 dana u ožujku 2015. u visini od 1.600,00 kn, a koji iznos dospijeva 15. travnja 2015., plaću za travanj 2015. u iznosu od 4.916,90 kn, a koji iznos dospijeva 15. svibnja 2015., plaću za svibanj u iznosu od 4.916,90 kn, a koji iznos dospijeva 15. lipnja 2015., plaću za lipanj 2015. u iznosu od 4.916,90 kn, a koji iznos dospijeva 15. srpnja 2015., plaću za kolovoz u iznosu od 4.916,90 kn, a koji iznos dospijeva 15. kolovoza 2015., plaću za rujan 2015. u iznosu do 4.916,90 kn, a koji iznos dospijeva 15. listopada 2015., odnosno ukupno u iznosu od 31.101,40 kn, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da na ime naknade pretrpljene štete, isplati tužiteljici iznos od 14.840,70 kn, a koji iznos predstavlja tužiteljičine tri bruto plaće, sa datumom dospijeća s danom presuđenja.“ (točka I. izreke).

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od osam dana (točka II. izreke).

Protiv presude prvostupanjskog suda žalila se tužiteljica, pobijajući istu zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu ili da se ista preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice.

Tuženik se žalio zbog odluke o parničnom trošku, ukoliko mu nije priznat daljnji zatraženi trošak iznad onog dosuđenog pobijanom odlukom. Žalba je izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava te je zatražen i trošak za sastav žalbe u iznosu od 500,00 kuna, uvećano za 125,00 kuna s naslova poreza na dodanu vrijednost, te trošak sudske pristojbe na žalbu od 100,00 kuna.

Nijedna od stranaka nije odgovorila na žalbu protivne stranke.

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

U žalbi tužiteljice je prigovoreno da su zaključci pobijane presude u apsolutnoj suprotnosti s odredbama Zakona o radu, odnosno da su u protivnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem, a radi čega da je obrazloženje pobijane presude nerazumljivo i proturječno. U odnosu na ove žalbene navode za odgovoriti je da obrazloženje pobijane presude nije proturječno, ali su razlozi prvostupanjske presude u jednom dijelu nerazumljivi. Međutim, i unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) ovaj drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, iz razloga kako će nadalje biti navedeno.

Inače, nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud, uz bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu iz radnog odnosa zahtijevajući utvrđenje da je nedopušten otkaz po tuženikovoj usmenoj odluci o otkazu od 21. siječnja 2015. kojim je otkazan ugovor o radu zaključen među strankama 1. rujna 2008. Nadalje, tužiteljica zahtijeva sudski raskid ugovora o radu s danom 1. listopada 2015. i naknadu štete u visini tri bruto plaće, te isplatu naknade zaostalih plaća.

Prvostupanjski sud je, temeljem provedenih dokaza, zaključio da tužiteljici 21. svibnja 2015. nije saopćen usmeni otkaz, već da je tada tužiteljici najavljen sigurni otkaz, a koji da joj je i pismeno uručen 20. veljače 2015. Za vrijeme od 21. siječnja 2015. do 20. veljače 2015. tužiteljici da nije tekao otkazni rok. Okolnost da je tužiteljica, po nalogu voditelja D. K. napustila radno mjesto u tijeku radnog vremena, da upućuje na to da je tužiteljici zaista naloženo da napusti radno mjesto. Međutim, nakon uručenja pisanog otkaza, 20. veljače 2015. tužiteljici da je počeo teći otkazni rok, što da upućuje na to da je tuženik "ispravio" svoje postupanje od 21. siječnja 2015. Međutim, o tome je li otkaz ugovora o radu tužiteljice zakonit i dopušten da će se odlučiti u drugom sudskom postupku kojeg je tužiteljica pokrenula, a u kojem da može zahtijevati sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete i isplatu naknade plaće. Inače, da je utvrđeno da je otkaz tužiteljice nedopušten, tužiteljica da nije dostavila tri zadnje platne liste temeljem kojih bi se utvrdila njena prosječna mjesečna plaća. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti.

Iako razlozi pobijane presude nisu sasvim razumljivi u dijelu gdje se navodi da "uručenje pisanog otkaza 20. veljače 2015., kada je tužiteljici počeo teći otkazni rok, upućuje na to da je tuženik "ispravio" svoje postupanje od 21. siječnja 2015. ", i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da usmenog otkaza u konkretnom slučaju nije bilo.

Inače, tužiteljica i u žalbi ustraje u tvrdnji da joj je tuženik usmeno otkazao ugovor o radu.

Otkaz ugovora o radu mora imati pisani oblik i mora biti obrazložen u smislu odredbe članka 120. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, dalje u tekstu: ZR).

Inače, i otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik, mogao bi imati za posljedicu prestanak ugovora o radu ukoliko je radnik na temelju takvog otkaza prestao dolaziti na posao (odluka VS RH broj Revr-567/08 od 9. prosinca 2008.).

Međutim, iz samog iskaza tužiteljice, kako je navedeno u pobijanoj presudi, u dijelu u kojemu opisuje tijek razgovora s voditeljem D. K., a kojemu je bio nazočan i A. L., kojom prilikom je voditelj D. K. kazao da tužiteljica nije zadovoljila radom i istoj je predložio sporazumni raskid ugovora o radu, što tužiteljica nije prihvatila, proizlazi da je voditelj D. K. nakon upita tužiteljice "što to znači?", kazao da će tužiteljica iskoristiti stari godišnji odmor i dio novoga te da će dobiti jednu do dvije plaće i da joj je predao podnesak na kojemu piše "pravo na obranu". Nakon toga da su joj rekli da napusti radno mjesto, da se razduži i odjavi, a odvjetnik da joj je sastavio odgovor na poziv za obranu, dok je ona 23. siječnja 2015. "otvorila bolovanje".

Naprijed iznesene okolnosti ne upućuju da je 21. siječnja 2015. tužiteljici otkazan ugovor o radu, sve kada bi voditelj D. K. i bio ovlašten da takvu odluku sam donese. Da tužiteljica, za koju je sigurno cijela situacija bila vrlo stresna i teška, nije shvatila da joj je upravo tada usmeno otkazan ugovor o radu, potvrđuje činjenica da joj je uručen "poziv na obranu" koji bi, po logici stvari, mogao samo prethoditi odluci o otkazu.

Prema tome, bez obzira što je tužiteljica nakon što joj je kazano da napusti radno mjesto, da se razduži i odjavi, prestala dolaziti na posao (od 23. siječnja 2015. je bila na bolovanju), a upućivanje tužiteljice da napusti radno mjesto, da se razduži i odjavi, nema osnove u odredbama ZR, pa kad se ima na umu da je tuženik 12. veljače 2015. donio pisani otkaz ugovora o radu tužiteljice s otkaznim rokom, a tužiteljici je isplatio plaću do otvaranja bolovanja, a od tada, naknadu plaće do isteka otkaznog roka, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da 21. siječnja 2015. tužiteljici nije usmeno otkazan ugovor o radu. Zato tužbeni zahtjev koji se činjenično temelji na usmenom otkazu ugovora o radu, nije moguće prihvatiti. Posljedično tome, nije utvrđena nedopuštenost otkaza, pa tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete prema odredbi članka 125. ZR-a, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu ispravno odbijen.

Ispravno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u smislu odredbe članka 95. ZR-a, obzirom da u ovoj parnici nisu dokazani osnov i visina ovog potraživanja tužiteljice.

Radi izloženog, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika kojom pobija odluku o parničnom trošku.

Naime, prvostupanjski je sud smatrao da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o radnom sporu, bez obzira što je tužiteljica potraživala isplatu plaće i naknadu štete, a radi čega je zaključio da tuženiku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu: Tarifa), pa je tužiteljica obvezana na plaćanje troška tuženiku u iznosu od 2.000,00 kuna uvećano za pripadajući PDV u svoti od 500,00 kuna.

Izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno.

Naime, tuženiku pripada sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife jednokratna nagrada u visini od 200 bodova za zastupanje po punomoćniku u ovom radnom sporu, dok nije postavljen zahtjev za isplatu naknade štete i naknade plaće u iznosu od 45.942,10 kuna (na ročištu 30. lipnja 2015.), kada treba primijeniti Tbr. 7. točka 1. Tarife. Stoga, prema Tbr. točka 1. Tarife, tuženiku treba priznati po 100 bodova za zastupanje na dva ročišta (30. lipnja 2015. i 31. kolovoza 2015.), a pripada mu, prema Tbr. 10. točka 5. Tarife 25 bodova za sastav žalbe, što znači ukupno 425 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna, dobije se iznos od 4.250,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 1.062,50 kuna te trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kuna i zatraženi trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 100,00 kuna, proizlazi da je tužiteljica koja je izgubila ovu parnicu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi tuženiku naknaditi ukupni parnični trošak u iznosu od 5.612,50 kuna.

Stoga je, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a preinačena odluka o parničnom trošku prvostupanjskog suda, a radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 9. lipnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v. r.