I Kž-625/1994-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 625/1994-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Primorac Vladimira kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u predmetu izručenja okr. G.P. državljanina Republike Italije, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 24. lipnja 1994. Kr-I-5/94 (Kv-234/94), u sjednici održanoj 27. srpnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

r i j e š i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. G.P. i okrivljenikove supruge R.D' A..

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem vijeća Županijskog suda u Puli donesenim na temelju čl. 518. ZKP ustanovljeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca (čl. 512.).

Protiv tog rješenja stranac je po svojim braniteljima O.S. i P.I. odvjetnicima iz P. podnio žalbu, kojom se pobija utvrđenje suda da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca - državljanina Republike Italije, a u njegovo ime posebnu žalbu podnijela je i okrivljenikova supruga R.D' A..

Predložio je da se utvrdi nepostojanje uvjeta za izručenje.

Naknadnim dopisom od 22. srpnja 1994. koji je zaprimljen u ovom sudu 25. srpnja 1994. odvjetnik okrivljenika O.S. dostavio je uvjerenje, odnosno potvrdu suda za građanska i krivična pitanja u Palermu, potpisanu po voditelju sudske kancelarije, kojom se potvrđuje da je P.G., rođen u P. 1908. godine oslobođen optužbe za krivično djelo udruživanja za vršenje krivičnih djela iz čl. 416. st. 1. do 4. i 5. Krivičnog zakona Italije, stim da se u popratnom dopisu okrivljenikova odvjetnika O.S. pogrešno navodi da se uvjerenje odnosi na okrivljenikova oca, jer se nesumnjivo radi o očevu bratu, koji ima isto ime i prezime kao i okrivljenik.

Na temelju čl. 386. u svezi s čl. 360. st. 1. ZKP spisi su dostavljeni državnom odvjetniku Republike Hrvatske dana 12. srpnja 1994., koji ih je razmotrio i vratio ovom sudu dana 18. srpnja 1994.

Žalbe nisu osnovane.

I u žalbi okrivljenika po braniteljima i u žalbi njegove supruge pobija se postojanje pretpostavke za izručenje iz čl. 512. st. 1. toč. 3. i 7. ZKP.

Također se ističe tvrdnja da je odluka prvostupanjskog suda u suprotnosti s Konvencijom o izdavanju krivaca koja se primjenjuje između Republike Hrvatske i Republike Italije (list 688 spisa), odnosno da nije ispunjen uvjet čl. 2. te Konvencije.

Pored toga okrivljenikova supruga u podnesenoj žalbi pobija i zakonitost prije donesenih pravomoćnih rješenja o odbijanju ponuđenog jamstva od strane okrivljenika, kao blaže mjere osiguranja njegove prisutnosti u toku postupka. Što se tog dijela žalbe tiče, treba odmah reći da ovaj Vrhovni sud u ovom postupku ne može ulaziti u ispitivanje zakonitosti rješenja prvostupanjskog suda, odnosno pravomoćnog rješenja županijskog suda kojim je odbijen prijedlog okrivljenika za puštanje na slobobu uz položeno jamstvo. Pravomoćnu odluku moguće je jedino pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, koji izvanredni pravni lijek može podići jedino državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Što se tiče pitanja je li ispunjen uvjet iz čl. 2. spomenute Konvencije o izdavanju krivaca treba reći da je prema stajalištu ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, taj uvjet ispunjen. Naime, prema čl. 2. Konvencije potrebno je utvrditi da se radi o krivičnom djelu za koje se po zakonu države koja traži izručenje, može izreći kazna zatvora od jedne godine odnosno veća kazna, dakle kazna "ne manja od jedne godine". Za krivično djelo zločinačkog udruživanja prema čl. 416. talijanskog Krivičnog zakona već za samu činjenicu pripadnosti takvom udruženju propisana je kazna zatvora od jedne do pet godina. Prema tome moguće je izreći kaznu zatvora veću od jedne godine. Nije, dakle, odlučno koja je kazna propisana za odnosno djelo u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske.

Prema pravnom stajalištu ovog suda pretpostavka iz čl. 512. st. 1. toč. 3. ZKP u ovom je konkretnom slučaju ispunjena.

Prema pravnom stajalištu ovoga suda, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda ne postoji identitet norme između čl. 201. (u rješenju i žalbama pogrešno se govori o čl. 200. odnosno ranijem 207. KZRH) i krivičnopravne norme talijanskog zakona iz čl. 416. BIS - očito se radi o noveliranoj odredbi čl. 416. talijanskog Krivičnog zakona. Krivično djelo udruživanja mafijaškog tipa ne postoji u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske, kao poseban oblik zločinačkog udruživanja. Krivičnim zakonom Republike Hrvatske kao posebno krivično djelo propisano je udruživanje za izvršenje krivičnih djela iz čl. 201. (prije 207.) KZRH.

Za ispunjenje pretpostavke iz čl. 512. st. 1. toč. 3. ZKP prema stajalištu ovoga suda ne traži se identitet normi, već se traži da je djelo zbog kojega se traži izručenje krivično djelo i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj je počinjeno. Ta je pretpostavka ispunjena. Odredbu čl. 512. st. 1. toč. 3. ZKP treba razumijeti samo tako da se izručenje stranca ne može dopustiti, ako djelo zbog kojega se izručenje traži nije uopće krivično djelo i po domaćem zakonu. Svako drugo tumačenje bilo bi i pravno i životno besmisleno. Suština je u tome da nešto što država od koje se izručenje traži svojim zakonima ne propisuje kao krivično djelo, odnosno protupravno ponašanje, ne može biti osnovom za izručenje. Smisao je u tome da se ne može nikoga izručiti za protupravno ponašanje za koje ni građanin u ovom slučaju Republike Hrvatske ne može biti pozvan na odgovornost.

Utoliko ovaj sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda, već smatra da se izručenje okrivljenika može odobriti samo zbog krivičnog djela iz čl. 416. talijanskog zakona.

U vezi s tim treba reći da se u podnesenim žalbama opravdano ističe da se okrivljeniku ne može stavljati na teret, a to mu se krivično djelo podnesenim zahtjevom za izručenje, očito, niti ne stavlja na teret, krivično djelo iz čl. 110. talijanskog zakona, jer tom odredbom nije propisano nikakvo posebno krivično djelo, već se radi o općoj odredbi toga zakona o odgovornosti supočinitelja, odnosno više osoba pri

I Kž 625/94

počinjenju bilo kojeg određenog krivičnog djela.

Prema tome, prema pravnom stajalištu ovoga suda, postoji identitet u već rečenom smislu čl. 512. st. 1. toč. 3. ZKP između krivičnog djela zločinačkog udruživanja iz čl. 416. talijanskog zakona i to st. 2. i krivičnog djela udruživanja za izvršenje krivičnih djela iz čl. 201. st. 2. KZRH.

Što se tiče uvjeta iz čl. 512. st. 1. toč. 7. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, ovaj Vrhovni sud nalazi da je taj uvjet ispunjen, odnosno da u ovom slučaju ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je okrivljenik počinio krivično djelo iz čl. 416. odnosno 416. st. 2. talijanskog zakona.

U ovom slučaju molbi za izručenje Ministarstva pravosuđa Republike Italije iz Rima (list 67 spisa) priložen je nalog o pritvoru za okrivljenika u kojem je naznačeno sve ono što se traži u čl. 513. st. 3. toč. 3. ZKP. Radi se o tzv. preliminarnoj istrazi u smislu talijanskog Zakona o krivičnom postupku, pa prema tome odluka o formalnom pokretanju istrage protiv okrivljenika još nije donesena. Materijal koji je priložen uz molbu je vrlo opsežan. Ono što je, međutim, relevantno za ocjenu ima li dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je okrivljenik počinio djelo za koje se tereti to je za sada prema ocjeni ovoga suda prvenstveno tvrdnja i terećenje sudskog suradnika, tzv. "pokajnika", odnosno bivšeg člana talijanske mafije D.G., koji govori o povezanosti okrivljenika s "članom mafije" G.G. za koga prema dostavljenim materijalima postoji temeljita sumnja da je kao član mafije zajedno s D.G. direktno sudjelovao u više ubojstava. G.D., kako to proizlazi iz obrazloženja naloga za pritvor protiv okrivljenika, tvrdi da je on u vrijeme dok je i sam bio aktivan u zločinačkom udruženju mafijaškog tipa nekoliko puta bio određen da prati G.G. na sastanke s okrivljenim G.P. u dva laboratorija za koje je provjerom, prema dostavljenim materijalom, utvrđeno da su pripadali obitelji okrivljenika, a također da ga je pratio u stan okrivljenika stim da on, D.G., nije smio tim razgovorima prisustvovati, odnosno o tome nije dobio nikakva daljnja saznanja. Razgranatost mafijaških organizacija na tlu Italije, posebno južne, notorna je činjenica kao i vrlo suptilne metode organiziranja i međusobnog komuniciranja, te dubokim korjenima u društvu. U odnosu na ovaj indicij ostali navodi koji proizlaze iz obrazloženja naloga za pritvor potpuno su beznačajni.

Iz svih iznesenih razloga odlučeno je na temelju čl. 385. st. 3. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 27. srpnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Primorac Vladimir v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)