P-1357/2023-33 · Općinski sud u Zlataru

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1357/2023-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AOM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jukić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 20. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Filipa Tonkovića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika, AO, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, te presude javno objavljene dana 18. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici, AOM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita po kreditnoj partiji br. 7103431223 temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 3.803,99 EUR (tritisućeosamstotrieuradevedesetdevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od dana 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, a koje na iznos od:

- 85,95 eura teku od 16. 1. 2014. do isplate;

- 133,66 eura teku od 16. 2. 2014. do isplate;

- 136,96 eura teku od 16. 3. 2014. do isplate;

- 134,08 eura teku od 16. 4. 2014. do isplate;

- 129,95 eura teku od 16. 5. 2014. do isplate;

- 130,84 eura teku od 16. 6. 2014. do isplate;

- 133,79 eura teku od 16. 7. 2014. do isplate;

- 136,15 eura teku od 16. 8. 2014. do isplate;

- 136,75 eura teku od 16. 9. 2014. do isplate;

- 139,27 eura teku od 16. 10. 2014. do isplate;

- 142,90 eura teku od 16. 11. 2014. do isplate;

- 143,58 eura teku od 16. 12. 2014. do isplate;

- 144,11 eura teku od 16. 1. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 2. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 3. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 4. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 5. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 6. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 7. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 8. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 9. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 10. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 11. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 12. 2015. do isplate;

- 143,84 eura teku od 16. 1. 2016. do isplate;

- 188,02 eura teku od 16. 2. 2016. do isplate;

- 184,67 eura teku od 16. 3. 2016., do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici, AOM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita po kreditnoj partiji br. 7104114877 temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati iznos od

1.723,42 EUR (tisućusedamstodvadesettrieuračetrdesetdvacenta), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, koje na iznos od:

- 66,06 eura teku od 16. 3. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 4. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 5. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 6. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 7. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 8. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 9. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 10. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 11. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 12. 2015. do isplate;

- 131,52 eura teku od 16. 1. 2016. do isplate;

- 172,64 eura teku od 16. 2. 2016. do isplate;

- 169,52 eura teku od 16. 3. 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 12.678,18 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

IV. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici, AOM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.444,26 EUR (dvijetisućečetiristočetrdesetčetirieuradvadesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od 18. srpnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je, kao korisnica kredita, s tuženikom, kao kreditorom, dana 7.12.2006., zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208017002/06, kreditna partija broj: 7103431223 (Ugovor o kreditu), solemniziran 13.12.2006. kod Senije Škrinjar, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OU-301/06, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici isplatio iznos kredita od 238.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Iznos kredita Tužiteljica se obvezala otplatiti/vratiti u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja čije trajanje je ugovoreno na 28 godina. Tužiteljica i tuženik da su sklopili 3.4.2008. Dodatak Ugovoru o kreditu (Dodatak 1) kojim je odobreni iznos kredita podijeljen na dvije nove glavnice:

- „novi“ kredit čija glavnica je iznosila 117.885,00 CHF, kreditna partija broj: 7104114877, s ugovorenom redovnom promjenjivom kamatnom stopom od 1,94% godišnje, uz ugovoreni rok otplate od 20 godina, i;

- „stari“ kredit čija glavnica je iznosila 114.707,47 CHF, kreditna partija broj:

7103431223 (ista kao partija Ugovora o kreditu), s ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,40% godišnje , uz ugovoreni rok otplate od 23 godine i 10 mjeseci; ovjeren kod Zoje Puljiz, javnog bilježnika u Splitu, Vukovarska 7, pod brojem ovjere OV-3148/08. Tužiteljica i Tuženik da su sklopili 11.12.2013. 2. Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu (Dodatak 2) kojim su ugovorene izmjene Ugovora o kreditu vezane za instrumente osiguranja. Tužiteljica i tuženik da sklopili, 24.3.2016., Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima (Sporazum o konverziji) kojim su izmijenili odredbe Ugovora o kreditu te sklopljenih Dodataka. Ugovornu obvezu Tužiteljica je u međuvremenu u potpunosti ispunila.

.Člankom 2 Ugovora o kreditu da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Navedena odredba čl.

2. Ugovora o kreditu da ništetna s obzirom na to da se svaka promjena kamatne stope donosila jednostranom Tuženikovom odlukom bez prethodnih pregovora s tužiteljicom. Takvim postupanjem tužiteljica da je stavljena u neravnopravan položaj čime je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja sadržano u čl.

4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO). Navedeno stajalište zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u povodu kolektivne tužbe u pravomoćnoj presudi posl.br. Pž-7129/2013 od 13.06.2014. kojom je utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi budući da je ovisna isključivo o odluci banaka pa je time nepoštena, odnosno i ništetna. .Člankom 7 određeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati u kunama tuženikovu po srednjem tečaju na dan dospijeća, odnosno ugovorena je valutna klauzula. Ništetna je i valutna klauzula koju je tuženik primijenio u Ugovoru o kreditu.

Naime, ugovaranjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana upravo uz CHF, a da tuženik tužiteljicu prethodno nije informirao o svim činjenicama bitnim za donošenje odluke o sklapanju Ugovora, tužiteljica da je stavljena u neravnopravan položaj što predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja zbog čega je navedena odredba također ništetna. Navedeno stajalište potvrđeno je pravomoćnom presudom u povodu kolektivne tužbe Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Zbog opisane ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak također je došlo do izmjena anuiteta pa je zbog promjene tečaja tijekom otplate, u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora, došlo do preplate u odnosu na izvorno ugovorenu tužiteljičinu obvezu.

Zbog navedenih promjena tužiteljica je tuženiku isplatila veći iznos od onog koji je izvorno trebala platiti na temelju Ugovora o kreditu, i to u iznosu od 18.205,59 eura. Pritom, činjenica da je sklopljen Sporazum o konverziji, ne utječe na činjenicu da je Ugovor o kreditu (odnosno odredba čl. 7 Ugovora) ništetan. To jasno proizlazi iz odredaba Zakona o obveznim odnosima (ZOO), i to čl. 322 i 326 prema kojima se ništetnost ugovora utvrđuje ex tunc, dakle s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora, te je izričito, odredbom čl. 326 ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Štoviše, ne samo da ništetan ugovor ne postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti već, sukladno čl. 148 st. 1 ZOO, ne može postati valjan niti obnovom ugovora, a sukladno čl. 158 st. 2 ZOO, ne može postati valjan ni nagodbom stranaka. Zakonodavac je, dakle, izričito regulirao da, u slučaju da je ugovor ništetan ili ako je bilo koja odredba ugovora ništetna, stranke ne mogu naknadnim dispozicijama ugovor ili njegovu odredbu pravno osnažiti ili učiniti pravno valjanima jer se to protivi i čl. 322 ZOO-a prema kojem se smatra da ništetni pravni posao nije niti nastao.

Ako pravni posao nije niti nastao, ako je ugovor ništetan, ništetan je i bez ikakvih pravnih učinaka od njegovog početka (ex tunc), pa prema tome nikakva naknadna promjena njegovog sadržaja, pa tako i naknadna konverzija u drugu valutu, ne može imati, niti ima, utjecaja na to da je Ugovor o kreditu, od prvog dana, dakle njegovog zaključenja, ništetan. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora (ili pojedinih odredaba ugovora) svoj ratio ima upravo u tome da se radi o najtežoj povredi/mani koja se ne može ozdraviti protekom vremena zbog čega je, uostalom, sukladno čl. 327 ZOO-a, sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništetnost ugovora, a razina zaštite javnih interesa izražena je i kroz odredbu čl. 328.

ZOO koja navodi da utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Potvrda takvog shvaćanja nalazi se i u odlukama Vrhovnog suda u presudama Rev-1970/11-2 od 5.2.2014. i Rev-x 556/10-2 od 8.9.2010. Posebno valja imati na umu i to da iz sadržaja Sporazuma o konverziji nigdje ne proizlazi da bi Tužiteljica s Tuženikom postigla nagodbu, da je poduzeta novacija u smislu formiranja nekog novog ugovornog odnosa, a ne proizlazi ni to da bi se Tužiteljica odrekla od utvrđenja Ugovora o kreditu (ili njegovih pojedinih odredbi ) ništetnim.

Čak i kada bi to bio sadržaj Sporazuma o konverziji, a nije, čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP), propisano je da se potrošač prava na utvrđenje ništetnim nepoštenih ugovornih odredbi i ne može odreći, a odredbe ugovora koje bi rezultirale gubitkom tog prava su (također) ništetne. Dakle Sporazum o konverziji ne može biti razlog za neoglašavanje Ugovora o kreditu, ili njegovih pojedinih odredbi, ništetnim.

1.2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu konačno precizirala u podnesku od 2. travnja 2025. (listovi 378 – 580 spisa), nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, u kojem predlaže, da sud donese presudu, kao u izreci pod točkama I. i II.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osporava tužiteljici svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta:

1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 23.1.2016.. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br.

P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st.

1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća:

-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:

- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;

- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

2.1. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari .

2.2. Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl.

22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.3. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o kreditu broj: 3208017002/06 od 7.12.2006., Dodatka 1 Ugovoru o kreditu od 3.4.2008., Dodatka 2 Ugovoru o kreditu od 11.12.2013., Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima od 24.3.2016.,Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103431223, Otplatna tablica po kreditu br. 7103431223, Prometi po kreditu br. 7103431223, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7104114877, Otplatna tablica po kreditu br. 7104114877, Prometi po kreditu br. 7104114877, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, , dana 7.12.2006., zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208017002/06, kreditna partija broj: 7103431223 solemniziran 13.12.2006. kod Senije Škrinjar, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OU-301/06, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici isplatio iznos kredita od 238.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, i 3.4.2008. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu (Dodatak 1) kojim je odobreni iznos kredita podijeljen na dvije nove glavnice:

- „novi“ kredit čija glavnica je iznosila 117.885,00 CHF, kreditna partija broj: 7104114877, s ugovorenom redovnom promjenjivom kamatnom stopom od 1,94% godišnje, uz ugovoreni rok otplate od 20 godina, i;

- „stari“ kredit čija glavnica je iznosila 114.707,47 CHF, kreditna partija broj:

7103431223 (ista kao partija Ugovora o kreditu), s ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,40% godišnje , uz ugovoreni rok otplate od 23 godine i 10 mjeseci,

-da su tužiteljica i tuženik 11.12.2013. zaključili 2. Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu (Dodatak 2) kojim su ugovorene izmjene Ugovora o kreditu vezane za instrumente osiguranja,

- da su tužiteljica i tuženik 24.3.2016., zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015),

- da je člankom 7. osnovnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

5. Između stranaka je sporno:

- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imla svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita

- da li je nastupila zastara potraživanja,

- visina potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97.

Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula A i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 VO i ŠO od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu zaključila radi kupnje prve nekretnine u kojoj smo namjeravali živjeti njezin suprug i ja i ona, i to isključivo za potrebe njihovog stanovanja. Taj ugovor zaključila je kod Zagrebačke banke jer je kao djelatnik Sveučilišta imala mogućnost uzimanja subvencioniranog kredita isključivo kod te banke. Odlučila se za zaključivanje ugovora o namjenskom kreditu vezanog uz valutnu klauzulu u CHF iz razloga što je u to vrijeme ta vrsta kredita bila najpovoljnija, a pored toga, kada sam se u Zagrebačku banku došla informirati u vezi zaključivanja predmetnog kredita, od strane bankarskih službenika joj je ponuđen upravo ugovor vezan uz valutnu klauzulu uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom kao najpovoljniji.

Pri tome nije ni na koji način bila upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Ona sama je tom prilikom pretpostavljala da eventualno može doći do nekakvih manjih razlika u tečaju kao što je u to vrijeme varirao i tečaj eura. Dodatak ugovoru o kreditu kojeg je zaključila 3.4.2008. zaključila je iz razloga što je tada dobila mogućnost dodatnog subvencioniranja kredita za znanstvenike preko Sveučilišta u kojem je bila zaposlena te je tim Dodatkom taj prvobitni iznos "prelomila" na dvije glavnice. Taj dodatak također je bio vezan uz valutnu klauzulu uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom joj je jedino takva mogućnost bila ponuđena od strane banke.

Još iskazuje da kada je prilikom zaključivanja tih ugovora s bankarskim službenicima dogovorila osnovne elemente tih ugovora, ti ugovori su joj bili uručeni unaprijed sastavljeni na formuliranom obrascu i nije imala više nikakve mogućnosti mijenjanja pojedinih odredbi tih ugovora ni joj je bilo što takvo od strane bankara bilo predloženo. Iskazala je da joj je na početku otplate rata kredita u iznosila otprilike jednako kao i plaća i sa suprugom je bio dogovor da će ona sa svojom plaćom otplaćivati kredit, a da će ostale troškove podmirivati iz njegove plaće, međutim, ubrzo joj je rata kredita uslijed rasta kamatne stope i tečaja CHF počela rasti tako da joj u jednom trenutku dosegla iznos od oko 9.800,00 kn, a plaća joj je bila oko 6.500,00 kn.

Tijekom 2015. doznala je iz medija za mogućnost zaključivanja sporazuma o konverziji takve vrste e kredita te s obzirom da joj je to bila jedina mogućnost da si na neki način olakša otplatu tog kredita otišla je u banku i zaključila takav sporazum o konverziji . Uvjeti tog sporazuma o konverziji također su bili unaprijed određeni i formulirani i na odredbe tog Dodatka nije se moglo utjecati niti bilo što mijenjati. Tim sporazumom o konverziji kredit joj je konvertiran u kredit vezan uz euro pod uvjetom kao i za ostale eurske kredite i pod tim uvjetima ga je nastavila plaćati do kraja.

Uspjela je cjelokupni kredit do kraja otplatiti negdje prošle godine.

10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju prve nekretnine za potrebe vlastitog stanovanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice.

12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, s obzirom da na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

14. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora, tj. Ugovora o kreditu broj: 3208017002/06 od 7.12.2006. i Dodatka 1 Ugovoru o kreditu od 3.4.2008., kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su iste stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravo na podnošenje predmetne tužbe kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

20. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.

22. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.

23. Iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 29.5.2024. proizlazi sljedeće:

23.1. Razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos po kreditnoj partiji broj 7103431223 iznosi 77.397,19 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 10.272,40 EUR. Prema obavijest o izračunu efekata konverzije (naknadno dostavljena dokumentacija), utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 24.03.2016. iznosi 48.724,21 HRK, odnosno 6.468,41 EUR. Ukoliko preplatu utvrđenu konverzijom koja na dan 24.03.2016. iznosi 48.724,21 HRK, odnosno 6.468,41 EUR, oduzimamo od ukupne razlika između anuiteta s osnove promjena tečaja za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. Zaključka Nalaza) u iznosu od 77.397,19 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 10.272,40 EUR, dobijemo iznos od 3.803,99 EUR.

23.2. Razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos po kreditnoj partiji broj 7104114877 iznosi 50.411,78 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 6.690,80 EUR. Prema obavijest o izračunu efekata konverzije (naknadno dostavljena dokumentacija), utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 24.03.2016. iznosi 52.735,87 HRK, odnosno 7.000,98 EUR. Ukoliko preplatu utvrđenu konverzijom koja na dan 24.03.2016. iznosi 52.735,87 HRK, odnosno 7.000,98 EUR, oduzimamo od ukupne razlika između anuiteta s osnove promjena tečaja za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. Zaključka Nalaza) u iznosu od 50.411,78 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 6.690,80 EUR, dobijemo iznos od -310,18 EUR.

24. U podnesku od 4. srpnja 2024., tuženik se u odnosu na navedeni nalaz i mišljenja vještaka očitovao da nema primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već da i dalje ostaje kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove spora, tj. da je isti bespredmetan jer da tužiteljica nema pravo ni na kakvu restituciju, s obzirom na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru o konverziji, dok se tužiteljica, u svezi istog, očitovala u podnesku od 5. srpnja 2024., predlažući da se vještak Darko Prpić očituje u čemu sastoji razlika između njegovog izračuna preplate po kreditnoj partiji broj 7104114877 i izračuna kojeg je sastavio vještak Blažević, čiji obračun je tužiteljica priložila uz tužbu.

25. Vještak se u odnosu na naprijed navedeni prigovor tužitelja očitovao u podnesku od 6. prosinca 2024. u kojem je naveo da je došlo do omaške u izračunu razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, jer je omaškom primijenio pogrešan tečaj na dan plaćanja anuiteta (po izračunu za kreditnu partiju broj 7104114877), te da u nastavku ispravlja izračun razlika anuiteta s osnove promjene tečaja za kreditnu partiju broj 7104114877.

25.1. Prema ispravljenom nalazu i mišljenju vještaka u navedenom očitovanju proizlazi da razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos po kreditnoj partiji broj 7104114877 iznosi 65.734,02 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 8.724,40 EUR. Prema obavijest o izračunu efekata konverzije (list 484 spisa), utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 24.03.2016. iznosi 52.735,87 HRK, odnosno 7.000,98 EUR.

Ukoliko preplatu utvrđenu konverzijom koja na dan 24.03.2016. iznosi 52.735,87 HRK, odnosno 7.000,98 EUR, oduzimamo od ukupne razlika između anuiteta s osnove promjena tečaja za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. Zaključka Nalaza) u iznosu od 65.734,02 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 8.724,40 EUR, dobijemo iznos od 1.723,42 EUR.

25.2. Valja navesti da je vještak u svojem nalazu i mišljenju, ujedno tabelarno prikazao visinu razlika do koje je došlo uslijed promjene tečaja CHF, za svaki pojedinačni anuitet, te datume njihovih plaćanja.

26. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 29. svibnja 2024., a ispravljen u očitovanju od 6. prosinca 2024., u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda.

27. Tužiteljica je, u svojem podnesku od 2. travnja 2025., konačno postavila svoj tužbeni zahtjev prema kojem, pod točkom I. istog, po kreditnoj partiji broj 7103431223 predmetnog Ugovora o kreditu, s osnove preplate do koje je došlo zbog primjene tečaja na dan plaćanja i iznosa anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjenog za iznos preplate priznat u konverziji potražuje iznos od ukupno 3.803,99 EUR, a pod točkom II., po kreditnoj partiji broj 7104114877, s iste osnove, potražuje iznos od 1.723,42 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini više plaćeni anuitet od dana plaćanja do isplate.

28. Sud je utvrdio osnovanima tužbene zahtjeve tužiteljice pod točkama I. i II. citiranog podneska, jer su iznosi koje tužiteljica potražuje u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a kao što je naprijed obrazloženo, tužiteljica, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ima pravo na isplatu koja se odnosi na razliku između anuiteta primjenom tečaja na isplate kredita u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, umanjenu za iznos preplate priznat tužiteljici prilikom konverzije. Isto tako, kao što je već naprijed navedeno, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog više plaćenog anuiteta do isplate, pa i taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice osnovan.

29. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

30. Međutim, valja navesti da je tužiteljica, postavljajući svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 2. travnja 2025., umanjila tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi za iznos od ukupno 12.678,18 EUR, te takvo postupanje, u smislu odredbi čl. 193. ZPP-a, predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je potreban pristanak tuženika. Tuženik se u podnesku od 15. travnja 2025., u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, usprotivio ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe pa je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 12.678,18 EUR, valjalo odbiti kao neosnovanog , kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

31. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužiteljici troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspjela u sporu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Naime, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

32. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.527,41 EUR. Sud je tužiteljici, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 4.3.2024., 5.7.2024. i 18.3.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 12.3.2024., 3.3.2025. i 20.5.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.750,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 580,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,26 EUR, tako da joj je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.444,26 EUR.

33. Valja navesti da je tužiteljica za sve radnje navedene pod točkom 33. obrazloženja zatražila parnični trošak u visini od 500,00 EUR, za svaku radnju, međutim, s obzirom da se parnični trošak tužiteljici dosuđuje prema visini konačno specificiranog tužbenog zahtjevu, u odnosu na kojeg je tužiteljica uspjela u cijelosti, a koji iznosi 5.527,41 EUR, prema toj vrijednosti predmeta spora, za naprijed navedene radnje, tužiteljici pripada iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaku. Isto tako sud nije tužiteljici priznao trošak koji se odnosi na sudsku pristojbu na presudu, s obzirom da je tužiteljica oslobođena plaćanja iste.

34. Tužiteljici su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Pregradi, 18. srpnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika