Rev-3043/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3043/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Veseljka Šeparovića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.I. iz Z., koju zastupa mr. M.M., odvjetnik u K., protiv tuženice B.V. iz K., koju zastupa M.P.,. odvjetnik u K., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 1994. br. Gž-866/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 14. rujna 1993. br. P-1178/92, u sjednici održanoj dana 30. ožujka 1999.,

r i j e š i o j e :

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 1994. br. Gž-866/94 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 14. rujna 1993. br. P-1178/92 i predmet vraća na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

O troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica plati iznos od 300.000 HRD (300,00 kn) sa zateznim kamatama po propisanoj stopi od 1. veljače 1991. do isplate i parničnim troškom i kojom je naprotiv naloženo tužiteljici da na ime nadoknade parničnog troška plati tuženici iznos od 432.400 HRD (432,00 kn).

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda.

Tuženica je podnijela odgovor na reviziju, s prijedlogom da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj revizijski sud je ustanovio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje u konkretnom slučaju nepotpuno utvrđeno.

Tužiteljica tvrdi da je suvlasnica poslovnog prostora u prizemlju zgrade u Koprivnici, Nemčićeva br. 3 koji posjeduje i njime se koristi tuženica, pa tužiteljica traži da joj tuženica na ime dijela prihoda razmjerno suvlasničkom dijelu tužiteljice plati iznos od 300.000 HRD (300,00 kn).

Sudovi su utvrdili da su otac tužiteljice sada pok. S.P. i D.M. kao suvlasnici ove zgrade prodali navedeni poslovni prostor u prizemlju spomenute zgrade B.R., a ovaj DIP-u "Đ. " koji je poslovni prostor potom prodao svekru tužiteljice sada pok. I.V. koji je opet taj prostor darovao svome sinu, a mužu tuženice J.V., kojeg su tužiteljica i njihova djeca naslijedili.

Tužiteljica je tijekom postupka isticala da su njeni roditelji kupili 1/2 suvlasničkog dijela cijele spomenute zgrade još 1958. i da taj suvlasnički dio zgrade pa tako i poslovni prostor u prizemlju predstavlja zajedničku imovinu njenih roditelja stečenu njihovim radom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, pa da njezin otac nije mogao prodati i raspolagati tom imovinom a posebno ne onim dijelom koji je pripadao njezinoj majci.

Te navode tužiteljice sudovi su ocijenili neodlučnim, jer su utvrdili da je upravo tužiteljica prisustvovala prvoj prodaji do koje da je došlo 1968. ili 1969. godine i da je tako znala za tu prodaju, kao i za raspolaganje njenog oca i s udjelom njezine majke bez majčinog ovlaštenja, a da se tome nije protivila.

Sudovi su ocijenili da tužiteljica kao nasljednica iza pok. oca nema pravo na dio prijepornih nekretnina, jer ih je on prije svoje smrti prodao, te da nema pravo ni na dio tih nekretnina kao nasljednica iza pok. majke, jer su kupci stekli vlasništvo prijepornog dijela nekretnina dosjelošću posjedovanjem kroz 20 godina (od prve prodaje najkasnije 1996. do utuženja u ovom sporu 1991.).

Zbog toga su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime nadoknade za ostvareni prihod tuženice od korištenja zajedničkog objekta Caffe bara "A. " u K..

Pogrešan je pravni pristup da je od odlučnog značenja prisustvo tužiteljice i njeno znanje za prodaju koju je obavio njen sada pok. otac S.P., jer nije ona imala udio u prijepornoj nekretnini, već njena majka koja je tada živjela u Njemačkoj.

Iz podataka u priloženom spisu predmeta br. P-22/74 može se razabrati da otac tužiteljice nije imao ovlaštenje za prodaju prijepornog lokala od svoje supruge a majke tužiteljice I. niti njeno odobrenje, već naprotiv da se I.P. toj prodaji protivila.

Iz istog prijepornog spisa razvidno je da je kuća u kojoj se nalazi prijeporni poslovni prostor stečena u bračnoj zajednici roditelja tužiteljice uz sudjelovanje majke tužiteljičinog oca A.P. i da je do utvrđenja suvlasničkih dijelova pravomoćnom presudom od 24. listopada 1975. br. P-22/74 predstavljala zajedničku imovinu tužiteljičinih roditelja kao bračnih drugova u dijelu koji su oni stekli radom u bračnoj zajednici.

Ako je tome tako otac tužiteljice S.P. je neovlašteno raspolagao ne samo s udjelom njegove supruge, već i svojim udjelom.

Naime, raspolaganje zajedničkom imovinom bračni drugovi vrše zajednički i sporazumno. Prema tome, ne može predmetima zajedničke imovine jedan bračni drug samostalno raspolagati niti ih opteretiti. Bračni drug ne može ni svojim udjelom u zajedničkoj imovini (koji je neopredijeljen) samostalno raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslovom inter vivos, kako to izričito zabranjuje Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova ("Narodne novine", br. 23/50) koji u ovom slučaju treba primijeniti.

Prema, naime, odredbi čl. 2. toga zakona svojim udjelom u zajedničkoj imovini ne može bračni drug raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima.

U smislu te zakonske odredbe ništav je ugovor kojim je jedan bračni drug otuđio nekretninu koja čini zajedničku imovinu bračnih drugova.

Ni inače sudionik u zajedničkom vlasništvu (ranije skupno vlasništvo) ne može raspolagati ni opteretiti ni jedan dio zajedničke stvari bez suglasnosti ostalih nositelja ovog prava, a pogotovo kada je riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova.

Da li su ostvarene sve pretpostavke za izvanrednu dosjelost ne može se za sada ispitati, jer nisu utvrđene sve odlučne okolnosti.

Za izvanrednu dosjelost traži se savjestan posjed i određeno vrijeme posjedovanja, stim da se u vrijeme dosjelosti uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika stvar posjedovali kao savjesni i zakoniti (kvalificirani) posjednici odnosno kao savjesni posjednici.

Nesavjestan posjednik ne može dosjelošću steći pravo vlasništva bez obzira na trajanje posjeda.

Da li je u konkretnom slučaju posjed navedenih kupaca odnosno stjecatelja prijepornog poslovnog prostora trajao neprekidno 20 godina nije ispitano. Sama kupnja odnosno stjecanje na drugi opisani način još ne znači i stupanje u posjed. U ovom slučaju je posebno trebalo razjasniti kada su kupci odnosno drugi stjecatelji stupali u posjed. Iz podataka u spisima predmeta može se razabrati da je na pr. prvi kupac Remzija Behiri odustao od vođenja poslovne djelatnosti u prijepornom prostoru. Da li su i kada su ostali stjecatelji prijepornog poslovnog prostora stupali u posjed tih nekretnina također nije u dovoljnoj mjeri ispitano. Revident s pravom prigovara da nije ispitan ni njegov prigovor savjesnosti posjednika pogotovo s obzirom na brojne parnice koje su vođene u svezi prijepornih nekretnina.

Da li i pored tih parnica nitko od prijepornih posjednika nije znao niti je mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova nije ispitano.

Okolnost što se određeni vlasnik duže vrijeme nije zanimao za svoju nekretninu ne može se tumačiti u prilog savjesnosti posjednika, ako je on znao ili je mogao znati da nekretnina koju posjeduje nije njegova (u prijepornom dijelu).

Iz izloženih razloga trebalo je, na temelju čl. 395. st. 2. ZPP, prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Sudovi će u ponovljenom postupku postupiti po odredbama čl. 377. st. 1. i 2. ZPP, koje se na odgovarajući način primjenjuju i u postupku u povodu revizije (čl. 399. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 30. ožujka 1999.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.