Rev-126/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-126/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te dr. Ivana Kaladića,Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz S. G., kojeg zastupa punomoćnik E. B., odvjetnik iz Odvjetničkog ureda D., T. i B. iz Z., protiv tuženika P. L. d.d., kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 10. listopada 2000. godine broj Gž-30/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu od 14. listopada 1999. godine broj P-161/97, u sjednici održanoj 8. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju 225.760,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od 14. listopada 1999. godine do isplate, plaćati mu rentu u iznosu od 900,00 kn od 1. lipnja 1999. godine nadalje sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos počev od 5-tog u mjesecu do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.225,90 kn, dok je ostali dio zahtjeva u iznosu od 354.115,00 kn i rente u iznosu od 450,00 kn mjesečno odbijen kao neosnovan. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače, te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoji ni bitna povreda postupka na koju upućuje revident tvrdnjom da žalbeni sud nije u obrazloženju dotakao tužiteljeve argumente iz žalbe, jer je drugostupanjski sud sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značenja.

Pobijana presuda je dovoljno obrazložena i nema proturječnosti, pa ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju sadržajno ukazuju navodi revizije.

Neosnovan je i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je tužitelj kao radnik tuženika ozlijeđen na radu dana 25. veljače 1997. godine,

- da je do ozljeđivanja došlo za vrijeme utovara gnojiva u rasipač, kada je tužitelju kardanska osovina između traktora i prikolice zahvatila i povukla odjeću i otkinula lijevu ruku,

- da je osovina bila u radu (rotirala je),

- da je kočnica za zaustavljanje okretanja osovine bila u kvaru,

- da osovina nije imala zaštitni omotač (koji se ne okreće),

- da tužitelj nije ugasio motor traktora, jer je bilo otežano i paljenje motora,

- da mu je osovina zahvatila odjeću u trenutku kada je htio dohvatiti gumenu traku za pričvršćivanje lopate na stranicu prikolice iznad osovine, koja je pukla i pala,

- da je u nezgodi tužitelj zadobio više ozljeda: traumatsku amputaciju lijeve ruke, nagnječenje prsnog koša s lijeve strane, razderotine na licu i vratu, prijelom desne podlaktice i nadlaktične kosti, traumatski šok,

- da je zbog zadobijenih ozljeda tužitelj trpio jake tjelesne bolove 4 dana, srednje jačine 16 dana i slabije 8 tjedana, a povremene trajno,

- da je trpio i primarni jaki strah 1 dan, a sekundarni srednje jačine tijekom 3 tjedna liječenja,

- da je kod tužitelja izražena naruženost jakog stupnja,

- da tužitelj treba trajno tuđu pomoć 3 sata dnevno,

- da je tužitelj trajno 100% nesposoban za rad,

- da se funkcija amputirane ruke ne može poboljšati zbog nemogućnosti postavljanja proteze,

- da posljedice povređivanja (gubitak lijeve ruke i oštećenje desne) utječu na sigurnost pokreta, smanjuju stabilnost tužitelja pri kretanju, te onemogućavaju samostalno obavljanje najosnovnijih svakodnevnih aktivnosti.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj u konkretnoj situaciji, obavljajući poslove koje je i ranije obavljao i za koje je obučen, a znajući za neispravnost kočnice za zaustavljanje rada osovine i nezaštićenost te osovine, nije u svemu postupao kao naročito pažljiv čovjek, odnosno da je do štetnog događaja došlo dijelom zbog njegove (obične) nepažnje. Pri tome su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, a time i štete 15%.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine”, broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94) poduzeće, odnosno poslodavac, dužan je naknaditi radniku štetu zbog ozljede, profesionalnog ili drugog oboljenja ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja samog radnika.

Kako u smislu čl. 158. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) i nepažnja predstavlja oblik krivnje, tuženik je pravilno oslobođen odgovornosti za štetu u onom dijelu u kojem je ona nastala zbog nepažnje tužitelja.

Revident neosnovano prigovara i visini utvrđenih iznosa naknade nematerijalne štete.

Kada se imaju u vidu sve okolnosti slučaja u smislu čl. 200. ZOO, osobito jačina i trajanje fizičkih bolova i straha, opseg smanjenja životne aktivnosti, svakodnevno očitovanje posljedica ozljeđivanja, stupanj naruženosti, te dob tužitelja, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor da su prenisko utvrđeni iznosi novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili visinu rente za tuđu pomoć i njegu kao oblika materijalne štete, jer ona odgovara vrsti i obimu štete, te cijenama takvih usluga u mjestu njihovog pružanja. Tako utvrđeni iznos rente za tuđu pomoć i njegu trebalo je također umanjiti zbog doprinosa tužitelja nastanku štete, što sudovi nisu učinili.

Kako tuženik nije izjavio reviziju, odluka ovog suda ni u tom dijelu ne može biti na štetu tužitelja u smislu čl. 374. ZPP u svezi s čl. 399. ZPP.

Stoga je o reviziji tužitelja odlučeno na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 8. svibnja 2002. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.