Rev-1364/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1364/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. N. K.1 , II. N. K.2 , III. mldb. A. K. , zastupane po majci i zz N. K. , IV. mldb. A. K. , zastupanog po majci i zz N. K.1 , V. M. K. i VI. I. K., svi iz R., svi zastupani po punomoćniku M. S., odvjetniku iz R., protiv tuženih I. C. o. d.d. Z., P. R. i II. L. R. d.d. R., zastupane po punomoćnicima M. Z. i D. D., odvjetnicima iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II- tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-594/06 od 6. lipnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1817/03 od 15. veljače 2005., u sjednici održanoj 7. svibnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija II-tuženika L. R. d.d. R., kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je II-tuženik L. R. d.d. R. da tužiteljima isplati na ime naknade štete 920.000,00 kn (svakom 153.333,33 kn) s pripadajućom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška u iznosu od 186.778,73 kn.

Tužitelji su odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 180.000,00 kn, dok je rješenjem sud prvog stupnja utvrdio da je tužba povučena u odnosu na I-tuženika C. o. d.d..

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba II-tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu.

Protiv te presude reviziju je izjavio II-tuženik iz razloga navedenih u (čl. 385. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku) – zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači shodno navodima revizije, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude.

Na reviziju tužitelji nisu odgovorili.

Revizijski je sud pobijanu presudu ispitao u okviru razloga određeno navedenih u reviziji u smislu čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP).

Revizija nije osnovana.

Kako stupanjem na snagu ZIDZPP/03 revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na jedan revizijski razlog revident je dužan određeno ga navesti i obrazložiti u reviziji.

Revident doduše u reviziji navodi da obje presude pobija i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a, ali ih pobliže ne konkretizira niti obrazlaže, pa ih ovaj revizijski sud ne može ni ocijeniti.

Naime, kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova suprotstavljajući svoju ocjenu provedenih dokaza onoj sudskoj, a time upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koji prigovor nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. ZPP-a.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sporna je i u ovoj fazi postupka odgovornost II-tuženika za štetni događaj, koji i u reviziji ističe da su se ispunile pretpostavke iz čl. 177. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO), budući da je prednik tužitelja isključivo svojim ponašanjem prouzročio nastanak štetnih posljedica, jer da je svojim postupanjem protivno pravilima na radu, te pravilima struke doveo do vlastite pogibije, jer je "ušao u opasnu zonu rada auto-dizalice ispod visećeg tereta".

Tvrdnje revidenta ne mogu dovesti u sumnju utvrđenja nižestupanjskih sudova niti njihov pravni zaključak koji u cijelosti prihvaća i revizijski sud budući je utemeljen na činjeničnim utvrđenjima kako slijedi:

- da je prednik tužitelja – lučko transportni radnik kod tuženika kritične zgode 26. lipnja 2002. bio raspoređen na poslovima ukrcaja čeličnih cijevi na prikolicu koja se odvijala pomoću dvije auto-dizalice,

- da se proces prijenosa cijevi odvijao na način da bi se na tlu cijevi zakvačile za određene sajle, a zatim da su dvije auto-dizalice nekoliko takvih cijevi prenosile na prikolicu, te bi se teret zatim na nju spuštao, i sajle otkvačile, a na prikolicu su se stavljali branici u obliku slova "L" koji sprječavaju pad cijevi s prikolice prilikom transporta,

- da je pokojni K. S. krenuo popraviti tj. podići branik na prikolici, što mu je bio i radni zadatak tog dana, no da se jedna cijev otkvačila iz bunta, koju je prevozila dizalica, udarila ga u glavu i usmrtila,

- da je predmetna cijev bila teška 734 kg, i kraća od ostalih cijevi prenošenih u tom navratu,

- da se dakle proces rada odvijao u nekoliko faza koje predstavljaju djelatnost s povećanom opasnosti, a da pritom nije bila prisutna osoba signaliste koji bi koordinirao radom auto-dizalicom, što je određeno odredbama Mjera zaštite pri radu za istovar tereta dužeg od 6 metara s dvije auto-dizalice,

- da nitko iz grupe lučko transportnih radnika koji su tog dana radili na utovaru odnosno istovaru cijevi nije bio osposobljen za poslove signaliste čiji je zadatak bio da dizaličarima da znak kada će izvršiti pokretanje i prijenos tereta, jer je posebno propisano da vozači auto-dizalica dok podižu i prenose teret moraju biti veoma oprezni i pažljivi, kao i da koordinira rad ostalih u grupi,

- da iako je postojala obveza II-tuženika tj. njegove odgovorne osobe da radnicima odredi vođu grupe to nije učinjeno zbog čega je odgovorna osoba procesuirana,

- da je predradnik bio dužan i obustaviti rad djelatnicima u slučaju nepostupanja u skladu s pravilima zaštite na radu i nekorištenja osnovnih zaštitnih sredstava.

Na temelju takvih utvrđenja sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 59/96, 94/96 i 114/03) u vezi s čl. 173. i 174. st. 1. ZOO, kada su utvrdili odgovornost tuženika za nastalu štetu.

Pravilno su sudovi zaključili da postoji isključiva odgovornost II-tuženika, tako da ne postoji ni djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti u smislu čl. 177. st. 3. ZPP-a, budući da oštećenik ni u najmanjem dijelu nije pridonio nastanku štete.

Naime, utvrđeno je da je prednik tužitelja obavljao rad na uobičajeni način, da prilikom procesa rada od strane tuženika nisu primijenjene odredbe iz Mjera zaštite pri radu za istovar tereta dužeg od 6 metara s dvije auto-dizalice (od 15. svibnja 1982.), da je tuženik postupao i suprotno odredbama čl. 27. st. 2. Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta ("Narodne novine", broj: 59/96), da nenošenje kacige od strane prednika tužitelja nije u uzročno posljedičnoj vezi s njegovom smrti, jer je smrt nastupila zbog pada čelične cijevi težine 734 kg, a u smislu tuženikovog Pravilnika o zaštiti na radu (čl. 19. st. 1. toč. c.) propisano je da je dužnost predradnika da obustavi rad djelatnika ili grupe djelatnika koji ne postupaju u skladu s pravilima zaštite na radu ili ne koriste osnovna zaštitna sredstva.

Pravni osnov naknade štete tužiteljima proizlazi iz odredbe čl. 201. st. 1. ZOO-a.

Sudovi su tužiteljima i to I-tužiteljici kao supruzi, II, III i IV-tužiteljima djeci, te V i VI-tužiteljima kao roditeljima utvrdili naknadu svakom od 220.000,00 kn, dakle ukupno 1.320.000,00 kn, no kako je I-tuženik C. o. d.d. isplatila iznos od 400.000,00 kn, to je za taj iznos umanjena utvrđena naknada.

Budući visini dosuđene naknade za nematerijalnu štetu tuženik posebno ni ne prigovara, to je valjalo, jer se nisu ostvarili razlozi revizije na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. svibnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.