Rev-970/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-970/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. I. iz K., koju zastupa punomoćnica M. B.-K., dipl. pravnik, protiv tuženika B. d.d. K., kojega zastupa punomoćnik D. B., dipl. pravniku, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 21. travnja 2000. godine, br. Gž-448/00., kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 30. studenog 1999. godine, br. P-759/99., u sjednici održanoj dana 27. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice G. I. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Koprivnici od 30. studenog 1999. godine, br. P-759/99. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da sud poništi odluku tuženika od 30. siječnja 1996. godine, br. 1/96. o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme sa danom 5. veljače 1996. godine, da naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto socijalnog radnika te da tužiteljici naknadi izgubljenu zaradu.

Presudom Županijskog suda u Koprivnici od 21. travnja 2000. godine, br. Gž-448/00. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP) i predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. ZPP, na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tuženik je pobijao osnovanost navoda revizije i predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revidentica u ovoj pravnoj stvari ne upućuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvario.

Revidentica neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud ocijenio pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u poduzeću D. i. u sklopu složene organizacije B. i to na temelju odluke br. 2/90 od 13. travnja 1990. godine,

- da je 21. svibnja 1991. godine, u navedenom poduzeću otvoren stečajni postupak, te je svim radnicima prestao radni odnos,

- da je novi poslodavac D. d.o.o. donio u odnosu na tužiteljicu odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme (odluka br. 222/91 od 27. svibnja 1991. godine) i to na vrijeme od 60 dana radi obavljanja poslova na radno mjesto socijalnog radnika s time da je dužna stupiti na rad 27. svibnja 1991. godine,

- da je odlukom br. 2-OS/91 od 26. srpnja 1991. godine tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kod istog poslodavca zbog privremenog povećanja opsega posla s time da je trebalo stupiti na rad 27. srpnja 1991. godine, a radni odnos da joj prestaje s danom prestanka potrebe za njezinim radom,

- da je odlukom br. 1/92 od 24. srpnja 1992. godine, ponovno zasnovala radni odnosna određeno vrijeme radi obavljanja poslova radnog mjesta socijalni radnik s danom 27. srpnja 1992. godine, s time da radni odnos prestaje izvršenjem poslova radi kojih je zasnovan radni odnos, a najkasnije istekom roka od godinu dana dok se u obrazloženju navodi mogućnost produženja radnog odnosa do 5 godina od dana zasnivanja radnog odnosa, a sukladno potrebama,

- da je temeljem navedene odluke tužiteljica raspoređivana na rad u pojedina poduzeća B., s time da se u tim odlukama o rasporedu ne naznačuje da li je tužiteljica u radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme,

- da odlukama o rasporedu tužiteljice nije mjenjana odluka o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme i da je tuženik odlukom od 30. siječnja 1996. godine, utvrdio da je tužiteljici prestao radni odnos na određeno vrijeme 5. veljače 1996. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim.

Člankom 12. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91. - dalje ZOPRO) koji je bio mjerodavno pravo u vrijeme donošenja odluka o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme bila je propisana mogućnost zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme zbog, između ostalog, i povećanja posla koji traje određeno vrijeme za vrijeme, dok povećanje posla traje ali ne duže od jedne godine (tako i čl. 11. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90 i 19/92. - dalje ZRO).

Duljina trajanja radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme i preko zakonom predviđenog trajanja od godinu dana ne može imati za posljedicu pretvaranje takvog radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer je za zasnivanje takvog radnog odnosa potrebna suglasnost kako radnika tako i poslodavca (tako VSRH u odluci Rev-2690/95. od 1. lipnja 1999.) koji u ovoj pravnoj stvari nije s tužiteljicom pristao zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme.

U Zakonu o radnim odnosima ni u Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa nema odredbe kakva je postojala u Zakonu o radnom odnosu radnika u udruženom radu koja je u čl. 17. st. 2. propisivala da ako je radni odnos na određeno vrijeme zasnovan protivno zakonu ili općem aktu, ako radnik nastavi raditi nakon isteka vremena za koje je zasnovan radni odnos da se smatra da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme.

Zbog navedenih razloga ni po ZOPRO-u po ZRO-u zasnovani radni odnos na određeno vrijeme nije mogao, u ovoj pravnoj stvari, prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

Članom 10. st. 3. ZR ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95. - dalje ZR) propisano je da ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom (dakle ex lege).

Pritom valja još navesti da ZR kod ugovora o radu sklopljenog protivno čl. 10. st. 1. i 2. Zakona, ne propisuje kao posljedicu ništavost istog već u čl. 228. st. 1. toč. 4. Zakona propisuje samo prekršajnu odgovornost poslodavca.

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili zakonitom odlukom tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Kako je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita to nije postojala pravna osnova ni za prihvaćanje zahtjeva za naknadu izgubljene zarade.

Zbog navedenih je razloga revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. lipnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.