I Kž-76/2006-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 76/06-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. studenog 2005. godine, broj K-36/05, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. B., p r e i n a č u j e se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se optuženik, zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218 st. 2 KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, u koju kaznu mu se, temeljem čl. 63 st. 1 KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. svibnja 2005. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. I. B. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, presudom od 17. studenog 2005. godine, broj K-36/05, proglasio je krivim optuženika I. B., da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ), te ga na temelju tog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 27. svibnja 2005. godine pa nadalje.

I Kž 76/06-9

Temeljem čl. 80 KZ od optuženika je oduzet plinski pištolj marke ''ROHM RH 88'' call. 9 mm, originalno pakiranje medicinskim maski svijetlo zelene boje, dva i pol pakiranja PVC zaštitnih rukavica, te tri komada građevinskih zaštitnih maski bijele boje.

Temeljem čl. 82 KZ od optuženika je oduzeto 5.500,00 kuna, a temeljem čl. 132 st. 2 Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) oštećenoj PBZ dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 89.500,00 kuna, dok je s viškom zahtjeva upućena na parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je djelomično oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, te se obvezuje platiti paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna i nagradu branitelja u iznosu do 4.453,00 kune.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali osobno i po braniteljici V. K., odvjetnici u O., zbog svih žalbenih osnova sa žalbenim prijedlogom da ga se oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Na žalbe nisu podneseni odgovori.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 27. veljače 2006. godine, broj KŽ-DO-250/06, smatra žalbu državnog odvjetnika osnovanom, dok žalbu optuženika predlaže odbiti kao neosnovanu. Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojko Vučković, koji je bio nazočan na sjednici vijeća.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe povredu iz čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP, navodeći da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U stvari, optuženik samo parafrazira dio zakonskog teksta odredbe čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP, te uopće ne obrazlaže i ne navodi u čemu bi se to konkretno sastojala ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Suprotno takvim žalbenim navodima, pobijana presuda je razumljiva i nema proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Valja istaknuti da se prilikom interpretacije sadržaja isprava ili iskaza svjedoka nikako ne radi o tome da je u pisanoj izradi presude nužno potrebno prenijeti cjelokupan sadržaj isprave odnosno iskaza, već se oni prezentiraju u njihovom bitnom sadržaju, što je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja i učinio.

I Kž 76/06-9

Nadalje, u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe i povrede iz čl. 367 st. 3 ZKP u vezi čl. 3 st. 2 ZKP, te u vezi čl. 8 st. 1 ZKP. U žalbi se navodi da je sud prvog stupnja zaključivao i utvrđivao odlučne činjenice isključivo na osnovu indicija, pri čemu nije primijenio pravilo in dubio pro reo, pa da je, dakle, povredu iz čl. 367 st. 3 ZKP počinio time što nije primijenio odredbu čl. 3 st. 2 ZKP. Također se ističe da, prilikom ocjene dokaza, sud nije na jednako savjestan način cijenio dokaze i činjenice koje optuženiku idu u prilog, odnosno da ih uopće nije cijenio, za razliku od činjenica koje ga terete, pa da je na taj način pogrešno primijenio odredbu čl. 8 st. 1 ZKP i počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 3 ZKP.

No, suprotno tim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je proveo analizu svih provedenih dokaza i savjesno ih ocijenio u skladu s odredbom čl. 351 st. 2 ZKP, te određeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, pa u tom smislu nije došlo do povrede odredbe čl. 3 st. 2 ZKP, jer nakon provedenog dokaznog postupka utvrđenje niti jedne odlučne činjenice nije ostalo u dvojbi, zbog čega niti nije bilo potrebe za primjenom ove zakonske odredbe. Isto tako, nije povrijeđena niti odredba iz čl. 8 st. 1 ZKP, jer prema sadržaju izvedenih dokaza tijekom glavne rasprave i sadržaju razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, proizlazi da je sud prvog stupnja s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje terete optuženika i koje mu idu u korist, da je postupajući u skladu s odredbom čl. 351 st. 1 ZKP temeljio svoju presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, te da je savjesno, a u skladu sa čl. 351 st. 2 ZKP, ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvodio zaključke o dokazanosti pojedinih činjenica.

Stoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP i čl. 367 st. 3 ZKP, na koje optuženik ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu, u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 ZKP, utvrđeno je da nisu počinjene niti druge postupovne povrede, iz toč. 1 citirane zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali ovu osnovu pobliže ne obrazlaže, već samo navodi da je do ove povrede došlo uslijed toga što je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Kod tako iznesenih razloga, jasno je da isti predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povrede kaznenog zakona, jer optuženik, u biti, osporava činjenične zaključke suda prvog stupnja, dok uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede Kaznenog zakona. No, kako ovaj sud drugog stupnja na povredu kaznenog zakona pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 379 st. 1 toč. 2 ZKP, to je razmatrana i ova žalbena osnova, pri čemu nije nađeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon ni u jednom elementu propisanom u čl. 368. ZKP.

Nema pravo optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje žalbene osnove on, u stvari, iznosi svoju, subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, pri čemu fragmentarno i pogrešno interpretira dijelove iskaza pojedinih svjedoka.

Tako optuženik neosnovano tvrdi da analiza iskaza svjedokinje A. T. upućuje da je počinitelj neka druga osoba, a ne on. Točno je da ova svjedokinja nije optuženika prepoznala sa stopostotnom sigurnošću, no u svom iskazu pred istražnim sucem je navela da je

I Kž 76/06-9

počinitelja prepoznala s velikom sigurnošću i to po građi tijela, dobi i visini, dok iz podataka zapisnika o prepoznavanju od 28. svibnja 2005. godine proizlazi da je svjedokinja A. T., po građi tijela, nogama i očima, prepoznala upravo optuženika kao počinitelja i to sa 70% sigurnosti. Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada okolnosti koje proizlaze iz iskaza ove svjedokinje uzima kao dio zatvorenog kruga indicija, koji je u svojoj ukupnosti, doveo do pouzdanog zaključka o opt. I. B. kao počinitelju.

Isto tako, optuženik fragmentarno i netočno interpretira iskaz svjedoka taksiste V. S. Potpuno netočno se u žalbi tvrdi da je svjedok V. S. izričito naveo da je tu osobu koja ga je nazvala vozio na kolodvor dana 26. svibnja 2005. godine, a ne onog dana kad je kazneno djelo počinjeno, te da je ta osoba bila krupnija i viša od optuženika, a što po navodima žalbe upućuje da on ne može biti počinitelj.

Protivno tim žalbenim razlozima, ovaj svjedok nije na nedvojben način otklonio činjenicu da je na kolodvor vozio upravo optuženika, kako se to pokušava prezentirati u žalbi, već je samo naveo da ne može s potpunom sigurnošću reći da je to bio optuženik, jer mu se čini da je ta osoba bila krupnija i viša od optuženika, što nikako nema onaj značaj na koji upućuje žalba. Isto tako, svjedok je pred istražnim sucem s određenom dozom nesigurnosti, a ne izričito kako se to tvrdi u žalbi, naveo da se poziv i vožnja do kolodvora, po njegovom sjećanju, zbila 26. svibnja 2005. godine, dok je na glavnoj raspravi naveo da je kasnijim pregledavanjem telefonskog automata taxi službe utvrđeno da je poziv upućen dana 24. svibnja 2005. godine u 13,37 sati, pa je, dakle, tu osobu vozio upravo inkriminiranog dana. Kada se pri tome uzme u obzir da ni optuženik ne čini spornim da je inkriminiranog dana krenuo prema Umagu autobusom, te da je svjedok V. S., kao taksist, bio pozvan od naručitelja na mjesto koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta stanovanja optuženika, opravdano sud činjenice utvrđene iskazom ovog svjedoka uzima kao dio indicijalnog kruga.

Nadalje, nema pravo optuženik ni kada u žalbi tvrdi da činjenica da je on posjedovao plinski pištolj, za koji tvrdi da ga je kupio u svrhu darivanja svom nećaku, ne bi trebala biti dio indicijalnog kruga. Krajnje je neuvjerljiva tvrdnja optuženika da je pronađeni plinski pištolj, koji je, prema odgovarajućem računu, zajedno s pripadajućim spremnikom i 16 komada streljiva, kupljen dan uoči inkriminacije, bio poklon za njegovog nećaka. Naime, vještak balističar je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da bi se aktiviranjem tog pištolja u neposrednoj blizini tijela, na udaljenosti manjoj od jednog metra, mogle uzrokovati ozbiljne posljedice za zdravlje napadnute osobe, prije svega na licu. Dakle, taj pištolj je bio objektivno podoban da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, pa bi upravo zbog te objektivne mogućnosti ugrožavanja, zbog koje se, uostalom, u konkretnom slučaju i radi o kvalificiranom obliku razbojništva, unatoč tome što je djelo počinjeno uporabom plinskog pištolja, bilo doista krajnje neodgovorno, a time za ovaj sud i neprihvatljivo, kupovati takav pištolj za poklon maloljetnoj osobi.

Također, i okolnost da su u stanu optuženika pronađene PVC zaštitne rukavice, te medicinske maske svijetlo zelene boje, a s obzirom da su svjedokinje A. T. i V. P. tvrdile da je počinitelj na rukama imao rukavice boje kože a preko lica medicinsku masku, kao dio indicijalnog kruga upućuju na opt. I. B. kao počinitelja. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da nije na nedvojben način uopće utvrđeno da li je počinitelj koristio kiruršku masku i rukavice, već da se takva mogućnost samo pretpostavlja. Naime, svjedokinja A. T. je, kroz cijeli tijek postupka, decidirana i izričita u tvrdnji da je počinitelj na rukama imao rukavice

I Kž 76/06-9

boje kože, a preko lica medicinsku masku. Svjedokinja V. P., prilikom ispitivanja u istrazi, također je decidirana i bez dileme o toj okolnosti i tvrdi da je počinitelj imao i masku kakvu koriste liječnici i rukavice. Iako je ova svjedokinja na glavnoj raspravi navela da o maski na licu ne može ništa reći, jer je bila usredotočena na ruke u kojima je počinitelj držao pištolj, taj njen iskaz nikako ne dovodi u sumnju decidiranu i sigurnu tvrdnju danu kod istražnog suca, kada je njeno sjećanje bilo puno svježije i sigurnije.

Svjedoci alibija nisu potvrdili da se optuženik u vrijeme kada se inkriminirani događaj zbio nalazio u ugostiteljskom objektu ''S.'', kako je to u svojoj obrani tvrdio optuženik. To što iz njihovih iskaza proizlazi da je nazočnost optuženika u tom lokalu gotovo ritualno svakodnevna, a što se naglašava u žalbi, ne znači utvrđenje da je optuženik tamo u inkriminirano vrijeme i bio, pa su u tom smislu ovi žalbeni razlozi neosnovani. S obzirom da je vještak psihijatar utvrdio da je optuženik bio potpuno ubrojiv, ne mogu se prihvatiti ni navodi u žalbi da se, zbog razvijenog PTSP sindroma s kognitivno-mnestičkim deficitom, od optuženika ne može očekivati da svoja kretanja ili raspolaganja novcem obavlja logikom prosječnog čovjeka.

Nisu osnovani žalbeni navodi da je sud samo paušalno i bez analize odbio mogućnost da je optuženik ostvario novčana sredstva preuzimanjem novca od svog rođaka na ime prodaje automobila, te da nije u cijelosti potrošio novac od ranije podignutog kredita, pa da je dugove podmirio dijelom i od tih sredstava. Sud je temeljito analizirao i savjesno ispitao cjelokupnu obranu optuženika, pa tako i okolnost prihoda, rashoda i novčanih transakcija, analizirajući ju i dovodeći u vezu s drugim izvedenim dokazima i neprijepornim činjenicama, pa je na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka obranu optuženika s pravom otklonio kao neosnovanu, navodeći u obrazloženju svoje presude za takvu ocjenu u svemu uvjerljive, iscrpne i logične razloge, koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje žalitelja.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio rezultat izvedenih dokaza, te izveo pravilan zaključak da je opt. I. B. počinio kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

S obzirom na navedeno, opravdano i osnovano sud prvog stupnja nije prihvatio provođenje daljnjih dokaza na kojima se ustrajava i u žalbi budući ne bi promijenili ovako, u svemu pravilno, utvrđeno činjenično stanje.

Stoga, činjenično stanje nije pogrešno, a ni nepotpuno utvrđeno.

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, državni odvjetnik smatra da je sud precijenio olakotne okolnosti, te da izrečenom kaznom neće biti postignuta svrha kažnjavanja, posebno ne u smislu generalne prevencije, jer se zbog velikog porasta izvršitelja kaznenih djela razbojništva samo izricanjem znatno strožih kazni može postići svrha generalne prevencije. U žalbi se još prigovara da je sud pogrešno, kao olakotno, optuženiku cijenio činjenicu da je sudionik Domovinskog rata, koju okolnost je, po državnom odvjetniku, trebalo cijeniti kao otegotnu i to iz razloga što su optuženikove ratne zasluge već valorizirane kroz natprosječnu mirovinu, unatoč kojoj mirovini se optuženik upustio u činjenje kaznenog djela.

I Kž 76/06-9

Optuženik pak smatra da je kazna previsoko odmjerena, te da sud nije, kao olakotno, cijenio njegovo teško obiteljsko stanje, pri čemu posebno ističe da je on otac jednog malodobnog djeteta, čiji je jedini i isključivi skrbnik i čiji će razvoj i interesi biti ugroženi izvršenjem kazne zatvora.

Upravo okolnosti koje u žalbi navodi optuženik sud prvog stupnja je propustio cijeniti. Naime, prema podacima u spisu, optuženik je otac malodobnog djeteta rođenog 1987. godine, koji je rješenjem Centra za socijalnu skrb Osijek od 30. kolovoza 2004. godine, a nakon smrti majke djeteta, povjeren optuženiku na skrb, time da će nastaviti živjeti s bakom i djedom po majci. Iz navedenog rješenja proizlazi da je optuženik kroz cijelo dosadašnje vrijeme, pa i nadalje, doista visoko motiviran za skrb o djetetu.

Razmotrivši druge okolnosti relevantne za izbor vrste i mjere kazne, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja, osim što je propustio kao olakotno cijeniti gore navedene okolnosti, sve ostale okolnosti koje u smislu čl. 56 KZ utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teže za počinitelja, pravilno utvrdio, te im je dao odgovarajući značaj, pa preocjena tih okolnosti, suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, nije potrebna.

Nema pravo državni odvjetnik kada iz razloga navedenih u žalbi tvrdi da je okolnost optuženikova sudioništva u Domovinskom ratu trebalo cijeniti otegotnim, jer to što se optuženik upustio u činjenje kaznenog djela razbojništva unatoč relativno visokim primanjima po naslovu mirovine, ukazuje na stupanj njegove krivnje i ima svoj odraz i u sada izrečenoj kazni, te nikako ne može utjecati na negativno valoriziranje zasluga zbog sudioništva u Domovinskom ratu.

Cijeneći brojnost i karakter utvrđenih okolnosti, listom olakotnih, uz činjenicu da nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, ovaj sud nalazi da će se svrha kaznenih sankcija ostvariti i blažom kaznom od one koja je izrečena po sudu prvog stupnja.

Stoga je Vrhovni sud preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu i opt. I. B. izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, koja je primjerena svrsi kažnjavanja i okolnostima relevantnim za izbor vrste i mjere kazne optuženiku kao počinitelju kaznenog djela. U navedenu kaznu, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 27. svibnja 2005. godine pa nadalje.

Slijedom svega iznesenog, temeljem čl. 390 st. 1 ZKP i čl. 387 ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. prosinca 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Ante Potrebica, v.r.