Legislator Case Law & Legislation
Rev-3296/1994-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal on interest rates for foreign currency deposit return case.

Case Number Rev-3296/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a final judgment regarding the return of a deposit. While the court upheld the finding that the defendant was liable for returning the principal sum, it corrected the calculation of interest rates for the foreign currency deposit. The court ruled that the lower courts incorrectly applied the standard legal interest rate instead of the specific bank rate applicable to foreign currency deposits without a designated purpose.

Legislator headnote

AI generated

čl. 393. ZPP; čl. 395. st. 1. ZOO: When a party claims return of a deposit for a foreign currency transaction, the court must apply the specific bank interest rate for foreign currency deposits without a designated purpose rather than the general legal interest rate.

Keywords

AI generated
foreign currency deposit interest rate calculation return of deposit civil appeal procedure ZOO Article 395 ZPP Article 393 devizne štedne uloge

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3296/1994-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.P. i Ž.P. oba iz V.G., koje zastupa N.R., odvjetnik iz V.G., protiv tuženog S.B. iz R., kojeg zastupa V.T., odvjetnik iz Zagreba, radi isplate protuvrijednosti 10.000 DEM, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. svibnja 1994. broj Gž-846/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 9. rujna 1993. broj P-174/92, u sjednici održanoj 17. prosinca 1997.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. svibnja 1994. godine i presuda Općinskog suda u Samoboru od 9. rujna 1993. broj P-174/92 u odnosu na odluku o kamatama tako da se obvezuje tuženik platiti tužiteljima na dosuđenu glavnicu (10.000 DM) kamatu od 1.I 1988. do 6.X 1989. na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godine dana a od 7. X 1989. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju do 9. rujna 1993. godine, a nakon toga zakonsku zateznu kamatu do isplate.

U ostalom pobijanom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Samoboru od 9. rujna 1993. broj P-174/92 suđeno je:

"Tuženi S.B. iz R., dužan je tužiteljima V.P. i Ž.P., oba iz V.G., isplatiti iznos od 10.000 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju za DEM na dan donošenja prvostupanjske presude tj. 9.9.1993. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. ZVS-a, time da ista teče od 1.1.1988. do isplate, kao i tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 1,736.000 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tj. da zakonske zatezne kamate teku od 1.12.1987. do 31.12.1987. tužitelji se odbijaju kao s neosnovanim."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. svibnja 1994. broj Gž-846/94-2 suđeno je:

"Odbija se žalba tuženog S.B. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Samoboru od 9. rujna 1993. broj P-174/92 u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i presuda Općinskog suda u Samoboru i Županijskog suda u Zagrebu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o paričnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ukazuje tuženik u reviziji, jer pobijana kao i prvostupanjska presuda sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama a nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Nije u pravu tuženik niti kada prigovara da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Nije osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pravilnu primjenu odredbe čl. 80. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZOO).

Naime, u postupku je utvrđeno da su stranke usmeno ugovorile kupoprodaju poslovnog prostora u V.G., za kupovninu od 33.000,00 DEM, da su tužitelji dali tuženiku kaparu, da je tuženik garantirao tužiteljima da prostor kojeg prodaje ima namjenu zdravljaka, ali da tuženik nije dobio odobrenje od nadležnih organa o prenamjeni prostora do kraja 1987., kako se obvezao, te da su tužitelji u siječnju 1988. kupili drugi poslovni prostor.

Utvrđeno je, dakle, da je tuženik primio kaparu od tužitelja i da je on kriv što nije ugovor izvršen. Zbog toga je i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan pravni stav nižestupanjskih sudova da tužitelji mogu tražiti vraćanje kapare koju su dali tuženiku, pa je zakonito odlučeno kada je obvezan tuženik da tužiteljima vrati primljeni iznos kapare.

Osnovan je, međutim, revizijski prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika na plaćanje kamate od 1. I. 1988. godine po stopi iz čl. 1. ZVS- a do isplate.

Ovo zbog toga, jer je potraživanje tužitelja devizno potraživanje, a takvo ostaje sve do trenutka isplate odnosno konverzije, zbog toga tužitelji (temeljem odredbe čl. 395. ZOO) imaju pravo na zateznu kamatu po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana od 1.1.1988. do 6.X 1989., a od 7.X 1989. do 9.IX 1993. po viđenju u valuti koja je služila kao valuta ugovora, a njenom konverzijom tužiteljima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana konverzije do isplate.

Iz navedenih razloga reviziju tuženika valjalo je odbiti na temelju odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 17. prosinca 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.