Rev-1739/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1739/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz S. B., zastupanog po punomoćniku F. M., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika S. Dl - Poduzeće u stečaju, zastupanog po S. J., odvjetniku iz S. B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 7. ožujka 2000. godine, br. Gž- 590/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 23. ožujka 1999. godine, br. P-1565/97-32, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Požegi od 7. ožujka 2000. godine, br. Gž-590/99-2 i presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 23. ožujka 1999. godine, br. P-1565/97-32 u odbijajućem dijelu (stavak II. izreke) i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u stavu I. izreke presuđeno je da je tužitelj dužan na ime naknade štete isplatiti tužitelju ukupan iznos od 57.119,60 kn i to kako slijedi:

a) na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. srpnja 1986. godine do 1. svibnja 1989. godine iznos od 0,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom na toj iznos koja teče od 1. svibnja 1989. godine, pa do isplate,

b) na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 57.119,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos koja teče od 23. ožujka 1999. godine do isplate po stopi od 18% godišnje, te je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 14.955,90 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 157.880,58 kn tužitelj se odbija kao neosnovanim.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom odbijajućem dijelu (st. II. izreke).

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da revizijski sud preinači presudu suda prvog i drugog stupnja, podredno iste ukine, te predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijane presude u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju prema sadržaju svoje revizije ističe tužitelj.

Revident osnovano tvrdi da u pobijanoj presudi ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a posebice u čemu se sastoji doprinos tužitelja za nastali štetni događaj.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete, koju je pretrpio zbog nesreće na radu i zadobivenih povreda.

Nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti propisanoj odredbom čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje ZOO).

Ocjenjuju doprinos tužitelja štetnom događaju u omjeru sa 60%, a tuženika sa 40%.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj u kritično vrijeme obavljao poslove pomoćnika dizaličara na pripremi i vađenju trupaca iz parne jame, na koje nije bio raspoređen, te da se prilikom izlaska iz parne jame okliznuo s klade i stao u vruću vodu s obje noge, jer je došlo do klizanja kore drveta.

Pored nespornih utvrđenja sudova, da se za poslove pomoćnika dizaličara (koje je kritične zgode obavljao tužitelj) nije provodila posebna obuka, niti se koristila dodatna zaštitna oprema, osim uobičajene koju je i tužitelj tada koristio pri svome radu, da je na istom radnom mjestu i ranije dolazilo do nesreća i ozljeđivanja radnika kod tuženika, za sada se ne može ispitati u čemu se sastoji doprinos tužitelja za nastali štetni događaj, jer sudovi te pravno relevantne činjenice i okolnosti nisu utvrđivali.

Pri tome valja reći, da po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda, činjenica što je tužitelj samoinicijativno pristupio obavljanju poslova na koje nije bio raspoređen, da ne bi došlo do zastoja u radu, sama po sebi ne predstavlja takvu okolnost koja opravdava zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj sam pridonio nastanku štetnog događaja.

Nižestupanjski sudovi nalaze da tužitelj nije postupao sa dužnom pažnjom, međutim za sada se ne može ispitati na čemu temelje takav svoj zaključak.

Zbog navedenog nedostatka i pogrešnog pravnog pristupa pobijana presuda se ne može ispitati, pa je prihvaćena revizija tužitelja i ukinute obje nižestupanjske presude, te je predmet vraćen na novo suđenje sudu prvog stupnja.

U ponovljenom postupku sud će otkloniti navedeni nedostatak, na način da će utvrditi u čemu se konkretno sastoji propust tužitelja i time njegov doprinos nastanku štetnog događaja. Sud će utvrditi da li bi pod istim okolnostima slučaja došlo do ozljeđivanja i drugih radnika, odnosno pomoćnika dizaličara, koji su raspoređeni i inače obavljaju te poslove.

Nakon toga će utvrditi da li su ostvarene pravne pretpostavke za primjenu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima i donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu.

Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka donijet će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 20. rujna 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.