Rev-2711/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2711/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husineca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Č.M. iz R., koga zastupa Đ.V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice RO M. iz Z., koju zastupa M.J., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1992.g. br. Gž 4784/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1992.g. br. Pr 653/91, u sjednici održanoj dana 18. svibnja 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju iznos od 1.186,60 NLG i to 70% tog iznosa u stranoj valuti, a 30% u dinarskoj protuvrijednosti zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižeg stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Javni tužitelj Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da mu tuženik, s kojim je u radnom odnosu time da je rad obavljao u Holandiji, isplati razliku između već primljene naknade za korištenje godišnjeg odmora i to za 1985., 1986. i 1987.g. i naknade koja mu za to razdoblje pripada temeljem Samoupravnog sporazuma tuženika o uvjetima rada i načinu upućivanja radnika na rad u inozemstvo, o zajedničkim kriterijima za ostvarivanje prava, obveza i odgovornosti, kao i o zajedničkim mjerilima stjecanja i raspodjele dohotka i osobnih dohodaka.

Odredbom čl. 88. spomenutog Samoupravnog sporazuma koji je vrijedio za sporno razdoblje propisano je da se obračun naknade za godišnji odmor vrši u mjesecu kada je godišnji odmor korišten. Naknada se isplaćuje u valuti dotične zemlje i po osnovu osobnog dohotka u dotičnoj zemlji za onoliko vremena koliko je radnik proveo na radu u dotičnoj zemlji u godini za koju koristi godišnji odmor. Odredba pak čl. 89. toga sporazuma propisuje da visina naknada za dane godišnjeg odmora se utvrđuje na temelju tromjesečnog prosječnog osobnog dohotka radnika za redovno radno vrijeme prije nastupa na godišnji odmor. U ovom obračunu isključuju se sva ostala primanja.

Sud prvog stupnja je utvrdio putem vještaka (list 9-13) da tuženik nije tužitelju isplatio spomenutu naknadu u skladu s prije navedenom odredbom čl. 89. Samoupravnog sporazuma. Za utuženo razdoblje dakle, trebalo je primijeniti prije spomenute odredbe Samoupravnog sporazuma koji je donijet na temelju odredbe čl. 179. i 180. Zakona o udruženom radu ("Sl. list" br. 53/76) te na temelju odredaba Zakona o prometu robe i usluga sa inozemstvom ("Sl. list" br. 15/77), te kasnije po odredbi čl. 24. st. 1. i 2. Zakona o izvođenju investicijskih radova u inozemstvu ("Sl. list" br. 71/85), po kojim odredbama organizacija udruženog rada koja izvodi investicijske radove u inozemstvu isplaćuje radnicima za vrijeme rada u inozemstvu osobni dohodak i druga osobna primanja u dinarima i u stranoj valuti. St. 2. toga članka određuje da se visina i način isplate osobnih dohodaka i drugih osobnih primanja radnika iz st. 1. toga članka utvrđuje Samoupravnim općim aktom organizacije udruženog rada koja upućuje i raspoređuje radnike na mjesto rada u inozemstvu, u skladu sa Samoupravnim sporazumom sklopljenim na temelju društvenog dogovora o zajedničkim osnovama i mjerilima za usklađivanja osobnih dohodaka i drugih osobnih primanja radnika koji se upućuju i raspoređuju na mjesto rada u inozemstvo.

Prema tome tuženik je obvezan tužitelju isplatiti spomenutu naknadu u skladu s prije spomenutim samoupravnim sporazumom, a kako je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije tako postupio, već mu isplatio manju naknadu od na opisani način utvrđene time da se ukazala razlika od 1.188,60 NLG, sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužiteljev zahtjev ocijenili osnovanim naloživši tuženiku isplatu dijela sporne razlike u stranoj valuti, a u dijelu u dinarskoj protuvrijednosti također u skladu sa st. 3. čl. 20. prije navedenog zakona, odnosno odredbama Samoupravnog sporazuma.

Iz tih razloga nije osnovan prigovor tuženika u reviziji da je on bio obvezan isplatiti naknadu tužitelju za korištenje godišnjeg odmora u skladu sa propisima Kraljevine Holandije, što da je i učinio. Iz tih razloga nije osnovan ni prigovor tuženika u reviziji da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske time što sud drugog stupnja nije posebno ocijenio navod njegove žalbe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti strano pravo, tj. propise Kraljevine Holandije, a ne odredbe Samoupravnog sporazuma.

Zbog svih navedenih razloga revizija tuženika nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 18. svibnja 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.