Revr-1587/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1587/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz V., zastupanog po punomoćniku mr. sc. M. R., odvjetniku u V., protiv prvotuženika Z. C. iz B., zastupanog po punomoćnicima M. K. i J. V., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K., H. i V., j.t.d., V. i drugotuženika C. d.o.o., V., zastupanog po punomoćniku J. K., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. K. i M. R., V., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženih protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-606/10-2 od 31. svibnja 2010. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-1038/03-83 od 10. ožujka 2010., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2012.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaćaju revizije tuženih i preinačuje se presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-606/10-2 od 31. svibnja 2010. u odluci o parničnom trošku i sudi:

Nalaže se tuženima da tužitelju solidarno naknade parnične troškove u iznosu 50.719,40 kn u roku od 15 dana.

Nalaže se tužitelju da prvotuženiku naknadi parnične troškove u iznosu 14.793,98 kn u roku od 15 dana.

Nalaže se tužitelju da drugotuženiku naknadi parnične troškove u iznosu 15.748,16 kn u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizije tuženih odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju nematerijalnu štetu u iznosu 150.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2010. do isplate i materijalnu štetu u iznosu 118.756,14 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I izreke kao i da mu naknade parnične troškove u iznosu 6.933,59 kn (toč. I), te da solidarno plaćaju mjesečnu rentu u iznosu 1.448,84 kn počevši od 1. lipnja 2009. sa zateznom kamatom koja teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, time da dospjele obroke plate odjednom u roku od 15 dana (toč. II), a odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnove fizičkih bolova u iznosu 10.000,00 kn, straha u iznosu 20.000,00 kn, duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu 30.000,00 kn sve sa zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2010. do isplate. Odbijen je također i zahtjev za naknadu troškova liječenja u iznosu 11.484,00 kn, tuđe pomoći i njege u iznosu 2.730,00 kn, za izgubljenu zaradu u iznosu 755,79 kn i u iznosu 1.511,58 kn sve sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki III izreke. Kao i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kapitalizirane rente u iznosu 257.711,77 kn sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2009. do isplate (toč. III).

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.1038/03-83 od 10. ožujka 2010.g. potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu toč. III/izreke kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom radi isplate mu daljnjeg iznosa od 30.000,00 kn s osnova duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti te isplate mu kapitaliziranog iznosa rente u iznosu od 257.711,77 kn.

Žalbe tuženih se djelomično odbijaju kao neosnovane, a djelomično usvajaju, a djelomično se usvaja i žalba tužitelja pa se navedena presuda:

- djelomično potvrđuje u dosuđujećem dijelu toč. I/izreke kojim je tužitelju dosuđena nematerijalna šteta s osnova pretrpljenog straha u iznosu od 20.000,00 kn, a s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 50.000,00 kn – sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2010.g. do isplate, te u dijelu kojem mu je s osnova materijalne štete dosuđen iznos od 118.756,14 kn od toga s osnova troškova tuđe pomoći i njege iznos od 5.460,00 kn, s osnova troškova liječenja iznos do 3.081,60 kn, a s osnova izgubljene zarade u periodu od srpnja mjeseca 2003.g. do zaključno svibnja mjeseca 2009.g. iznos od 110.214,54 kn – sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne specificirane iznose od posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, a potvrđuje se i dosuđujući dio toč. II/izreke kojim je tužitelju dosuđena mjesečna renta u iznosu od po 1.448,84 kn počam od 01. lipnja 2009.g. nadalje sa pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec;

- djelomično preinačuje u dosuđujućem dijelu toč. I/izreke pa se nalaže tuženicima da tužitelju solidarno s osnova pretrpljenih fizičkih bolova isplate nematerijalnu štetu u iznosu od 43.000,00 kn (četrdesettritisućekuna), a s osnova duševnih bolova zbog naruženja iznos od 22.000,00 kn (dvadesetdvijetisućekuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedene iznose od 10. ožujka 2010.g. do isplate i to po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa s osnova fizičkih bolova i duševnih boli zbog naruženosti – odbija;

- preinačuje u odluci o troškovima postupka te nalaže prvotuženiku Z. C. da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 32.458,62 kn (tridesetdvijetisućečetiristopedesetiosamkuna i šezdesetdvije lipe), a drugotuženiku C. d.o.o. V. se nalaže da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 31.120,07 kn (tridesetjednutisućustodvadesetkuna i sedamlipa) sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U nepobijanom odbijajućem dijelu toč. III/izreke kojim je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate mu iznosa od 10.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove, iznosa od 20.000,00 kn za pretrpljeni strah, iznosa od 11.484,00 kn s osnova troškova liječenja te iznosa od 2.730,00 kn za troškove tuđe pomoći i njege, sa dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate mu s osnova izgubljene zarade iznosa od 755,79 kn (za mjesec svibanj 2003.g.) i iznosa od 1.511,58 kn (za lipanj mjesec 2003.g.), navedena presuda ostaje neizmijenjena.“

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude ili ih ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tužitelj je 26. kolovoza 2011. dostavio sudu podnesak u kojem navodi da odustaje od revizije.

Prema odredbi čl. 389. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe 53. st. 4. u vezi sa čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) revizija je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja je odustala od revizije ili ako osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli revizije zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju drugotuženika u kojem osporava revizijske razloge i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizije tuženih su djelomično osnovane.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Drugotuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i navodi da je postoji proturječnost između razloga presude i isprava u spisu i to zbog toga jer su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj umirovljen zbog profesionalnog oboljenja kao posljedice povrede na radu. Navodi da su sudovi utvrdili da je tužitelj tijekom života bio izložen nizu stresnih situacija i tvrdi da PTSP, koji je u postupku utvrđivanja razloga za umirovljenje kod HZMO, okarakteriziran kao posljedica stresa zbog povrede na radu, ne proistječe samo iz tog događaja već da su uzrokom PTSP bile i te druge stresne situacije.

Međutim, pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili prigovore drugotuženika o razlozima umirovljenja tužitelja i pozvali se na pravomoćno i konačno rješenje HZMO koje ne može biti predmetom ispitivanja u sudskom postupku i sud je vezan tim rješenjem, pa stoga nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kada su utvrdili da je uzrok umirovljena tužitelja profesionalno oboljenje koje je posljedica povrede na radu kod drugotuženika i to ozljede koljena i psihičko oboljenje uzrokovano štetnim događajem. Ostalim razlozima, iako se poziva u reviziji na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, drugotuženik u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje a iz tog razloga revizija se ne može podnijeti prema odredbi čl. 385. ZPP.

Predmet spora je naknada nematerijalne štete u iznosu 150.000,00 kn i materijalne u iznosu 118.756,14 kn i renta u mjesečnom iznosu 1.448,84 kn zbog povreda koje je tužitelj zadobio uslijed fizičkog napada prvotuženika na radu kod drugotuženika.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod drugotuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog 1. siječnja 1999. i radio je na poslovima izdavanja vozila koje je drugotuženik uz asistenciju policije uklanjao s površina na kojima je u gradu V. zabranjeno zaustavljanje i parkiranje,

- da je ugovor o radu otkazan zbog odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu 13. svibnja 2003. zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedice ozljede na radu koju mu je nanio prvotuženik,

- da je prvotuženik fizički napao tužitelja, pa je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu posl. br. K-585/02-60 od 28. rujna 2006. oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom koju je počinio 7. svibnja 2001. na način da je oko 14,55 sati i prostoru depoa drugotuženika, odakle je neovlašteno i bez plaćanja kazne i troškova-namjeravao uzeti svoje vozilo koje je tu bilo dovezeno zbog nepropisnog parkiranja, a u čemu ga je tužitelj kao zaposlenik drugotuženika želio spriječiti, najprije u prostoru za zaposlenike zadao tužitelju udarac u glavu, a potom se vani zaletio u tužitelja i odgurnuo ga tijelom zbog čega je tužitelj izgubio ravnotežu, pao i udario glavom u betonski stup,

- da tužitelj nije svojim postupanjem dao povod za fizički napad,

- da je radno mjesto odnosno depo za smještaj vozila bilo uređeno u skladu s osnovnim pravilima zaštite na radu,

- da je tužitelj zadobio tešku tjelesnu ozljedu – prijelom zadebljanog dijela goljenične kosti lijeve noge unutar zgloba koljena, pa je liječenje provedeno operativnim zahvatom, time da su liječenje i rehabilitacija trajali od 7. svibnja 2001. do 21. lipnja 2002. kada je tužiteljevo stanje utvrđeno definitivnim, pa

- da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju 14 dana, srednjeg intenziteta 60 dana, slabog 336 dana, zatim primarni strah jakog intenziteta koji je u trenutku napada sezao do dubine životne ugroženosti i trajao sve do dolaska u bolnicu, a da je sekundarni bio prisutan cijelo vrijeme liječenja s obzirom na komplicirani prijelom i neizvjesni ishod liječenja,

- da je tužitelju ostalo naruženje srednjeg stupnja u vidu šepanja na lijevu nogu , te smanjenje životne aktivnosti u omjeru 40%,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega 71 dan šest sati dnevno i 30 dana po četiri sata dnevno, te da je imao troškove liječenja,

- da je tužitelj od 13. svibnja 2003. u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog predmetne ozljede na radu pa je u razdoblju od 1. srpnja 2003. do 31. svibnja 2009. primio mirovinu u iznosu 110.214,54 kn, a plaća bi mu u istom razdoblju iznosila 210.453,41 kn,

- da tužitelju pripada i ubuduće mjesečna renta u iznosu 1.448,84 kn kao razlika između plaće i invalidske mirovine.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da su tuženi odgovorni za štetu i to prvotuženik po načelu krivnje, a drugotuženik koji je bio poslodavac tužitelja po načelu uzročnosti, s time da nema doprinosa tužitelja nastanku štete. Stoga je tuženima naloženo da tužitelju solidarno naknade i štetu i to nematerijalnu u iznosu 135.000,00 kn (fizički bolovi, strah, duševne boli zbog naruženja i smanjenja životne aktivnosti), materijalnu u iznosu 118.756,14 kn (tuđa pomoć, troškovi liječenja, izgubljena zarada) i rentu u mjesečnom iznosu 1.448,84 kn počevši od 1. lipnja 2009. pa nadalje.

S obzirom da je prvotuženik osuđen za nanošenje teške tjelesne ozljede tužitelju pravomoćnom presudom Općinsko suda u Varaždinu posl. br. K-585/02-60 od 28. rujna 2006. odgovora za štetu tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) prema kojoj tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Drugotuženik je u vrijeme štetnog događaja bio poslodavac tužitelja koji je pretrpio ozljedu na radu pa zbog toga odgovara za štetu na temelju odredbe čl. 109. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZR) kojom je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava, dok je odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96 i 114/03 – pročišćeni tekst - dalje: ZZR) koja se u ovom postupku primjenjuje kao lex specialis, propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Drugotuženik tvrdi da je radno mjesto tužitelja bilo organizirano u skladu s propisima o zaštiti na radu i da je tužitelj bio obučen za rad na siguran način i da zbog toga nema njegove odgovornosti za štetu koju mu je nanio prvotuženik.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova drugotuženik je u svojem Programu osposobljavanja zaštite na radu propisao da je radno mjesto na kojem je radio tužitelj, radno mjesto s posebnim uvjetima rada, a i polazeći od okolnosti konkretnog slučaja da je tužitelj u trenutku štetnog događaja radio na naplaćivanju kazne i troškova premještanja nepropisno parkiranog vozila prvotužitelju koji ga je fizički napao, a da s obzirom na vrstu posla, mjesto i način obavljanja posla, nije moguća potpuna zaštita od agresivnih osoba, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da se odgovornost za štetu drugotuženika temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za opasnu djelatnost. Stoga i prema shvaćanju ovog revizijskog suda drugotuženik kao poslodavac odgovora za cjelokupni profesionalni rizik posla i ne oslobađa ga to što je šteta tužitelju nastala zbog protupravne radnje treće osobe.

Iako tuženici odgovaraju za štetu po različitim načelima, tužitelju su dužni štetu naknaditi solidarno primjenom odredbe 206. st. 1. ZOO prema kojoj za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

Tuženi u revizijama navode da postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja. Međutim, nižestupanjski sudovi u odnosu na taj prigovor pravilno su zaključili nema doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja jer je tužitelj u obavljanju svog posla napadnut od prvotuženika, najprije u prostoru za zaposlenike tako da ga je prvotuženik udario šakom u glavu, a potom se vani, kada se na prostoru depoa zaletio u tužitelja i snažno ga odgurnuo a da za taj napad tužitelj nije dao povod, već je želio spriječiti da tužitelj bez plaćanja kazne i troškova premještanja vozila uzme svoje vozilo. Postupajući na taj način tužitelj i prema ocjeni ovog revizijskog suda nije doprinio nastanku štetnog događaja, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 192. st. 1. ZOO.

Tuženici nisu posebno osporili dosuđenu visinu štete, a ovaj revizijski sud ispitujući nižestupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP nije našao da bi materijalno pravo, i to odredbe čl. 200. u odnosu na nematerijalnu štetu, čl. 195. st. 2. ZOO u odnosu na tuđu pomoć, troškove liječenja i izgubljenu zaradu, te čl. 188. st. 1. ZOO u odnosu na buduću mjesečnu rentu, bilo pogrešno primijenjeno.

Međutim, donoseći odluku o parničnom trošku drugostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP.

S obzirom da prema utvrđenjima drugostupanjskog suda tužitelju prema uspjehu u postupku pripada parnični trošak u iznosu 43.785,81 kn koji se odnosi na troškove zastupanja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 69/93, 87/97,16/94 i 11/96 - dalje Tarifa) a odnosi se na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku uvećani za iznos PDV, uvećan za troškove vještačenja u iznosu 6.933,59 kn, pa je valjalo tužitelju dosuditi parnični trošak u iznosu 50.719,40 kn.

Prvotuženiku prema uspjehu u postupku, kako je to utvrdio drugostupanjski sud, pripada parnični trošak u iznosu 14.793,98 kn, a drugotuženiku u iznosu 15.748,16 kn, koji se odnose na zastupanju svakog tuženika po njegovom punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom uvećano za iznos PDV, pa je naloženo tužitelju da im te troškove naknadi.

Slijedom navedenog valjalo je djelomično odbiti revizije tuženih kao neosnovane, a djelomično prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku. Sve na temelju odredbi čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP

U Zagrebu, 21. veljače 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.