Pž-3759/2012-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

32. Pž-3759/12-3

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu mr. sc. Srđanu Šimcu, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, Z., protiv tuženika Ured, Z., kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2556/11 od 5. ožujka 2012., 24. kolovoza 2012.

r i j e š i o je

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2556/11 od 5. ožujka 2012. u pobijanoj točki 2. njegove izreke.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena te da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 432,30 kn. Odluku o trošku postupka sud je utemeljio na čl. 155. i 158. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst; dalje: ZPP).

Protiv ovog rješenja tužitelj je podnio žalbu navodeći u njoj da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 129/09 od 23. ožujka 2010. određeno da tvrtka koja se bavi osiguranjem i na osiguravateljskom tržištu u Republici Hrvatskoj zauzima značajno mjesto, ima mogućnost da je u postupku pred sudom zastupaju osobe koje su kod nje zaposlene te da nije potrebno da nju u odštetnoj parnici zastupa odvjetnik. Dakle, nije riječ o svrsishodnom trošku (čl. 155. ZPP-a). Pored navedenog, tuženikov podnesak kojim obavještava sud o tome da je podmirio dug prije podnošenja tužbe, ne može se kvalificirati niti kao odgovor na tužbu niti kao obrazloženi podnesak.

Nakon što je pobijano rješenje ispitano na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a, u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ono pravilno i zakonito.

Tužitelj koji povuče tužbu, neovisno od toga zašto je to učinio, te je li njegov zahtjev inače bio osnovan, dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove, osim ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu i u tom slučaju troškove je tuženik dužan naknaditi tužitelju (čl. 158. st. 1. ZPP-a). Riječ je o beziznimnom procesnom pravilu i svaki se tužitelj u parnici izvrgava tom riziku.

Tužitelj je podnio tužbu nakon što je tuženik podmirio dug iz tužbenog zahtjeva, zato je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odredio trošak parničnog postupka u tuženikovu korist (čl. 158. st. 1. ZPP-a).

U pogledu tužiteljevog pozivanja na sadržaj presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 129/09 od 23. ožujka 2010., ovdje je prije svega potrebno istaći da tuženik nije osiguratelj, već neprofitna pravna osoba koja u pravnom prometu s trećim osobama predstavlja udruženje društava za osiguranje sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

I pored navedenog, ovaj sud drži da tuženik s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih, kao i većina njegovih članova osiguratelja, također može u svako doba angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u najvećem broju svojih sporova, pa i u ovom konkretnom. Međutim, ta okolnost po ocjeni ovog suda nije presudna za ocjenu o svrsishodnosti parničnih radnji stranaka u parnici (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Pri odlučivanju o tome koji su troškovi bili potrebni stranci za vođenje parnice, sud se ne može rukovoditi financijskom, organizacijskom ili kadrovskom snagom svake pojedine stranke, već prije svega kvalitetom i kvantitetom sadržaja svake pojedine parnične radnje u smislu je li ona bila potrebna za vođenje parnice ili ne. Drugim riječima, Zakon o parničnom postupku kroz odredbu čl. 155. st. 1., ne ovlašćuje sud ispitivati kvalitetu i kvantitetu stranačkog zastupanja, već kvalitetu i kvantitetu sadržaja parničnih radnji koje stranka poduzima posredstvom svojih zastupnika, u smislu nužnosti obavljanja tih radnji za potrebe sudskog postupka.

Drugačije stajalište o ovom pitanju dovelo bi do uvođenja u parnični postupak zakonski i ustavno neutemeljenog imovinskog cenzusa kada je riječ o ocjeni o tome koga odvjetnici mogu zastupati i posljedično tome, je li takvo zastupanje bilo potrebno za vođenje parnice ili ne. Premda takav cenzus u stvarnosti ili u društvenoj svakodnevnici u naravi postoji, jer mnoge fizičke pa i pravne osobe ne mogu sebi financijski priuštiti stručno pravno zastupanje u osobi odvjetnika, takav cenzus se ne može i ne smije propisati ma koga on zahvaćao, pa tako niti sudskom odlukom kao svojevrsnim zakonom za konkretni pravni odnos.

Tuženikov podnesak predan pošti 5. travnja 2011. (list 19. spisa), po ocjeni ovog suda, po svom nazivu i po sadržaju predstavlja odgovor na tužbu. Zato je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odlučio kada je tuženiku dosudio iznos od 307,50 kn na ime troškova odgovora na tužbu (iznos od 250,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 57,50 kn, Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 148/09; dalje: OT).

Pored navedenog, treba istaknuti da je prvostupanjski sud na tužiteljev teret dosudio trošak u iznosu od 432,30 kn umjesto iznosa od 434,37 kn. Naime, tuženiku je pored troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 307,50 kn, dosuđen i trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 kn (Tbr. 1. st. 2. Tarife sudskih pristojbi, „Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 i 125/11) te trošak za sastav podneska od 30. lipnja 2011. iznos od 76,87 kn (Tbr. 8. t. 3. OT-a); sve zajedno s podneskom od 5. travnja 2011., iznosi 434,37 kn. Drugim riječima, na tužiteljev teret je dosuđen parnični trošak za iznos od 2,07 kn manji od onog koji tuženiku pripada. Načelo zabrane reformacije in peius priječi ovaj sud pobijano rješenje preinačiti.

Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 24. kolovoza 2012.

SUDAC

MR. SC. SRĐAN ŠIMAC, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN