I Kž-914/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 914/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 15. rujna 2010., br. K-13/08, u sjednici održanoj 7. srpnja 2011., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i 29. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. I. P. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Dubrovniku proglašen je krivim opt. I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) i dr., te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Istovremeno, na temelju čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) oštećenoj C. b. d.d. na ime imovinskopravnog zahtjeva dosuđen je iznos od 281.894,89 kn, kojeg je u obavezi nadoknaditi optuženik, dok se u preostalom dijelu banka upućuje na građansku parnicu.

Istom presudom na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP/97, protiv optuženika odbijena je optužba za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 2. KZ.

I Kž 914/10-6

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio optuženik po braniteljima Odvjetničkog društva J., M. i L. j.t.d. iz D., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju predložio je, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika sadržan u žalbi, a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP/97, o drugostupanjskoj sjednici vijeća obaviješten je optuženik u dva navrata, ali pošiljku nije podigao, dok su branitelji Zajedničkog odvjetničkog društva S. J., V. M. i G. L. uredno obaviješten, ali na sjednicu nije pristupio, niti su prethodno zatražili odgodu javne sjednice, pa je drugostupanjska sjednica vijeća održana samo u nazočnosti uvodno naznačene zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Na žalbu optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona

Žaleći se iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, žalba smatra da osuđujući dio pobijane presude nema razloga o odlučnim činjenicama vezanim za učin kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ i dr., a oni razlozi koji su dani po sudu prvog stupnja, su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Pritom se tvrdi da je potpuno izostala ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka zajedno sa obranom optuženika u smislu čl. 359. st. 7. ZKP/97, pa se zaključak suda o krivnji optuženika, te utvrđenoj kaznenoj odgovornosti temelji na subjektivnoj procjeni suda i uvjerenju suda da je optuženik odnosno kazneno djelo (na način opisan u izreci presude) i počinio.

Isto tako, žalba nalazi da je sud prvog stupnja počinio i relativno bitnu postupovnu povredu, koja se pravno ne označava, a iz sadržaja žalbe bi proizlazilo da se radi o povredi iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 iz razloga što sud nije obrazložio neprihvaćanje dokaznih prijedloga obrane za provođenjem određenih dokaza u vidu čitanja izvješća oštećene banke, provođenje grafološkog vještačenja obrasca „izdatak blagajne“, glede spornog potpisa optuženika na tom bankarskom dokumentu.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, nije ostvarena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, a ni relativno bitna postupovna povreda iz čl. 367.

I Kž 914/10-6

st. 3. ZKP/97 povredom odredbe čl. 359. st. 7. ZKP/97, jer je sud u obrazloženju presude naveo razloge o svim odlučnim činjenicama koje su bitne za ostvarivanje zakonskog obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, posebno o dvojnom svojstvu optuženika kao odgovorne osobe u „C. b.“ d.d., Filijala M., u kojim je svojstvima on zlouporabio ovlaštenje direktora filijale glede odobravanja bankarskih kredita, temeljenih na odluci o kreditnoj politici banke u postupku obrade kreditnih poslova, kao i ovlaštenja za odobravanje kredita od 13. prosinca 1994., ali isto tako zloporabio je svoja ovlaštenja rukovoditelja navedene filijale, na način da je zahtijevao od zaposlenika banke da provode njegove naredbe glede ispostavljanja sve prateće bankarske dokumentacije za odobravanje kredita, te posebno još i naložio knjižene kreditne obveze na ime nepostojećeg kreditnog obveznika, a sve s ciljem da sebi pribavi znatna nepripadna novčana sredstva.

Suprotno tvrdnji žalbe sud prvog stupnja postupio je sukladno čl. 359. st. 7. ZKP/97 te potpuno i precizno naznačio zašto vjeruje sadržaju svjedočkog iskaza svjedoka I. V., likvidatora blagajnika, koji je u Filijali „C. b.“ u M. radio od 1992. godine, pa, dakle, i inkriminiranom razdoblju, a uz to bio je zadužen da pretraži i pregleda svu poslovnu dokumentaciju vezanu upravo za poslovni događaj u svezi odobrenja i davanja kredita nepostojećem klijentu J. J..

Istovremeno, svjedočki iskaz svjedoka I. V. sud je ocijenio zajedno sa svjedočkim iskazom svjedoka D. V., te zajedno sa svom bankarskom dokumentacijom koja prati inkriminirane radnje i jasno naznačio zašto vjeruje navedenim svjedocima, te onim činjeničnim saznanjima koja proizlaze iz sadržaja bankarske dokumentacije, a ne obrani optuženika, te djelomično sadržaju iskaza svjedokinje M. V., o tome da se ne sjeća da bi D. V. dolazio u njezin ured i potpisivao „bianco“ dokumente za podizanje kredita, kao ni dijelu svjedočkog iskaza svjedoka A. K., o vremenu, broju i mjestu održanih konzultacija između njega, optuženika, te svjedoka D. V. o načinu vraćanja novčanih sredstava banci po preuzetom kreditu.

Nije stoga ostvarena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, ali ni relativno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 u svezi sa čl. 359. st. 7. ZKP/97 još i na drugi način iz razloga što je sud prvog stupnja na listu broj 8, alineja 4 pa nadalje, dao potpune i jasne razloge zašto je odbio pojedine dokazne prijedloga obrane u smislu čl. 322. st. 4. toč. 2. i 4. ZKP/97, zbog čega nije povrijeđeno ni optuženikovo pravo obrane na glavnoj raspravi.

Sve ostalo što se navodi u sadržaju žalbe, u svezi žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, predstavlja ustvari pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa će stoga isti žalbeni prigovori biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 nisu utvrđene one postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Žaleći se iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj smatra da su za sada zaključci suda o tome da je optuženik svojim potpisom ovjerio

I Kž 914/10-6

obrazac zvan „izdatak blagajne“, i to na iznos od 281.894,89 kn, i pritom naložio knjiženje takve kreditne obveze na ime J. J., a iznos kredita od 281.894,89 kn zadržao za sebe, tako što je na blagajni oštećene banke ishodio isplatu, za sada pogrešni i preuranjeni.

Suprotno izloženom stavu žalbe po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a posebno uvidom u priloženu bankarsku dokumentaciju, nedvojbeno proizlazi da je odobravanje kredita do iznosa u kunama u protuvrijednosti od 100.000,00 DEM odobravao u Filijali „C. b.“ u M., osobno, optuženik, kao direktor te Filijale, i za navedeni iznos nije mu bila potrebna suglasnost Kreditnog odbora.

Nadalje, iz priložene bankarske dokumentacije proizlazi da je dana 22. prosinca 1995. godine isplaćen kredit na ime J. J., nepostojećeg komitenta banke, u iznosu od 76.100,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti od 281.894,89 kn u gotovini, kako to proizlazi iz prateće bankarske dokumentacije blagajničkog dnevnika od 22. prosinca 1995. i isplatnog dokumenta zv. „izdatak blagajne“, koji je potpisan imenom tog od nepostojećeg klijenta banke J. J., te ovjeren pečatom banke sa dva potpisa, i to lijevog i desnog. Lijevi potpis je potpis radnika banke koji piše isplatni nalog, a desni potpis je potpis nadređene, odnosno odgovorne osobe za kontrolu takvog naloga. Za desni potpis, djelatnici banke svjedoci I. V. i A. K. prepoznali su potpis optuženika, kao direktora Filijale u M., što je bilo i razlogom da je sud odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem grafološkog vještačenja.

Osim toga, u arhivi „C. b.“ d.d., Filijale u M., od prateće kreditne dokumentacije nije pronađen zahtjev za odobravanje kredita, odluka o instrumentima osiguranja na ime J. J., niti matični podaci navedene fizičke osobe (iako ta osoba u stvarnosti postoji, ali nikada nije bila klijent „C. b.“).

Istovremeno iz ručno sačinjene preslike knjigovodstvene kartice na ime J. J. evidentirana je 22. prosinca 1995. godine isplata kredita u iznosima od 281.894,89 kn na blagajni banke u cijelosti.

Uz presliku knjigovodstvene kartice s datumom 22. prosinca 1995. godine pronađen je i Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom na manji iznos od 70.300,00 DEM, za koji iznos, tog dana, a ni kasnije, nikada nije ispostavljen „isplatni nalog“. Ovaj Ugovor glasi na ime svjedoka D. V., a iznos označen u Ugovoru o dugoročnom nenamjenskom kreditu manji je za 5.800,00 DEM od kredita isplaćenog na ime J. J.. Nadalje, iz priložene knjigovodstvene kartice proizlazi da je za ovako umanjeni iznos od 5.800,00 DEM, koji je prethodno isplaćen nepostojećem klijentu banke J. J., isti je već dana 17. srpnja 1996., umanjen za iznos od 5.800,00 DEM, u kojem je iznosu odobren kredit V. F., a taj je kredit navedenoj osobi isplaćen internim nalogom na način da je svjedokinja V. F. terećena za taj iznos, a dug na ime J. J. je storniran, odnosno umanjen za iznos od 5.800,00 DEM, čime je ostalo zaduženje u iznosu od 70.300,00 DEM, za koji je iznos sastavljen antidatirani Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom na ime svjedoka D. V..

Kako taj ugovor nosi datum 22. prosinca 1995., u cijelosti ispravno sud prvog stupnja zaključuje da je ugovor o kreditu naknadno ispostavljen, da je on antidatiran, a iznosom kredita od 5.800,00 DEM optuženik je podmirio vlastitu pozajmicu svjedokinji V. F., te ista sredstva odmah usmjerio na podmirenje kredita J. J. do navedenog iznosa, a drugi, preostali dio iznosa kredita odobren je svjedoku D. V. u iznosu od 70.300,00 DEM koji je isplaćen u

I Kž 914/10-6

iznosu od 262.901,00 kn, i prema sadržaju blagajničkog dnevnika odmah je uplaćen 1. veljače 1999. godine u korist otplate kredita J. J., čime je isti kredit i zatvoren, tako da svjedok D. V. od tako naknadno odobrenog kredita nije dobio ni kune.

Stoga, ukoliko se navedena prateća bankarska dokumentacija ocjenjuje zajedno sa sadržajem iskaza svjedoka D. V., te svjedoka I. V., nedvojbeno proizlazi da odobreni kredit na ime nepostojećeg klijenta banke J. J., uz njegov falsificirani potpis, bez naznačenih instrumenata osiguranja, uz činjenicu da isti nije popraćen ugovorom o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 76.100,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti od 281.894,89 kn, već je uz njega pronađen antidatirani ugovor, također o dugoročnom nenamjenskom kreditu za iznos od 70.300,00 kn, koji glasi na svjedoka D. V., a sa nastalom razlikom odobren je kredit svjedokinji V. F., radi naplate ranije privatne pozajmice od strane optuženika, dolazi do zaključka da je optuženik zlouporabio svoja ovlaštenja za odobravanjem bankarskih kredita s ciljem da sebi pribavi znatna novčana sredstva.

Ovo stoga što prateća bankarska dokumentacija u vidu obrasca „izdatak blagajne“ ukazuje da je novac u označenom iznosu ispostavljen blagajni 22. prosinca 1995., te istovremeno odmah i isplaćen na blagajni.

Navedeno preuzimanje novca nije izvršio nepostojeći klijent J. J., a ni svjedok D. V., već je tim novcem jedino raspolagao optuženik, a da li ga je on osobno uzeo u fizičku aprehenziju, ili ga je stavio na poseban račun u banci, nije odlučna činjenica.

Da je tim novcem stvarno u cijelosti raspolagao samo optuženik proizlazi iz sadržaja iskaza svjedokinje V. F., te uvida u interni nalog za knjiženje iznosa od 20.683,00 kn u protuvrijednosti od 5.800,00 DEM iz kojeg bankarskog dokumenta proizlazi da je 17. srpnja 1996. godine navedeni iznos isplaćen, a isplatom navedenog iznosa, istovremeno zatvoren dio kredita nepostojećeg klijenta J. J..

Pritom je bitno reći da je antidatirani Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom na ime svjedoka D. V., po kojem ugovoru nikada nije ispostavljena bankarska dokumentacija u vidu obrasca „Izdatak blagajne“ za dan 22. prosinca 1995., jasno ukazuje na nevjerodostojnost obrane optuženika, da je zbog trenutne poslovne nelikvidnosti navedenog svjedoka, ovome htio izaći u susret na opisani način, a ustvari samo ga je iskoristio za otplatu, odnosno otpis dugoročnog nenamjenskog kredita s valutnom klauzulom s nepostojećeg klijenta J. J..

Ovo utvrđenje proizlazi iz javnobilježničke isprave od 24. rujna 1995. godine kojom se optuženik obvezao na preuzimanje kompletne platne obveze iz ugovora o kreditu D. V. u cjelokupnom iznosu od 281.894,89 kn, i kojom je izjavom optuženik jasno dao do znanja da svjedok D. V. nije primio niti sukcesivnom isplatom, a još manje u cijelosti navedena novčana sredstva po odobrenom Ugovoru o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom, kojom je zapravo sam optuženik preuzeo u cijelosti obvezu otplate kredita, a istovremeno tim novcem raspolagao.

Stoga je u odnosu na ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ i dr., svijest optuženika obuhvaćala njegovo saznanje da disimuliranim bankarskim

I Kž 914/10-6

transakcijama u vidu odobrenja i realizacije kredita na ime nepostojećeg, izmišljenog klijenta ostvaruje nepripadna novčana sredstva koja su mu omogućavala da kao direktor „C. b.“ – Filijale M., u okviru iste bankarske institucije vodi i svoje privatno bankarsko poslovanje radi stjecanja značajnih nepripadnih novčanih sredstava, a na način da je zlouporabio ovlaštenja za odobravanje bankarskih kredita, i to u svoja dva pravna svojstva odgovorne osobe, kako to proizlazi iz sadržaja izreke presude, čime je sebi pribavio znatnu imovinsku korist i time ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi sa st. 1. KZ.

Pritom je još potrebno reći da na potpunu vjerodostojnost svjedočkog iskaza D. V. o tome da ni sukcesivno, a kamoli jednokratnom isplatom, nije primio novčana sredstva iz tog kredita, upućuje sva priložena bankarska dokumentacija, neovisno o tome što je njegovo ukupno dugovanje „C. b.“, Poslovnoj jedinici M. od ranije iznosi 1,415.066,05 kn, što on i priznaje u svom iskazu, posebno u dijelu kada navodi da je prestao uredno isplaćivati rate kredita, iz razloga što je smatrao da je prikraćen i oštećen neisplatom dividendi, na koje je kao dioničar imao pravo, a koji dio iskaza ničim ne umanjuje njegovu cjelokupnu vjerodostojnost. Isto tako, na potpunu uvjerljivost tog svjedočkog iskaza ukazuje i podatak da optuženik, u proteklih 16 godina, nije građanskom tužbom tražio od svjedoka D. V. povrat sredstava po tom kreditu, za kojeg je on javnobilježničkom izjavom preuzeo otplatu u cijelosti, a koje bi radnje sigurno poduzeo da je novčana sredstva po kreditu ostvario svjedok D. V..

Uz navedeno, žalba smatra, da je svjedokinja M. V., kao referentica za depozit i plasmane u navedenoj Filijali, mogla manipulirati kreditnom dokumentacijom, i poslije odlaska optuženika iz Poslovne jedinice M.. Međutim, žalba pritom zaboravlja da je optuženik u svom drugom pravnom svojstvu odgovorne osobe, dakle u svojstvu rukovoditelja Filijale „C. b.“ u M., izdavao naloge djelatnicima banke, pa je tako u odnosu na inkriminirani poslovni događaj, takav nalog dao likvidatorici N. B., koja je na temelju bankarskog dokumenta „izdatak blagajne“ odjednom, u cijelom iznosu, na blagajni broj 1 izvršila isplatu tog iznosa, svakako ne nepostojećem klijentu banke J. J., već upravo optuženiku, koji je prema kronološki sljedećoj bankarskoj dokumentaciji, već u srpnju mjesecu 1996. tim novcem neovlašteno raspolagao, dajući privatnu pozajmicu svjedokinji V. F., za koji je iznos umanjio kreditnu obvezu nepostojećeg kreditnog obveznika J. J., kako je to naprijed izloženo. Istovremeno, pravilnom ocjenom svjedočkog iskaza svjedoka I. V. proizlazi da je on po nalogu novog direktora Poslovne jedinice M., A. K., pripremio i predao za potrebe ovog kaznenog postupka svu poslovnu bankarsku dokumentaciju, pa je tako i za inkriminirani događaj od 22. prosinca 1995. godine, precizno naznačio da iz originalnog dokumenta, isplatnog naloga „Izdatak blagajni“ do isplate kredita stvarno došlo u cijelosti tog dana na blagajni banke. Osim toga, iz sadržaja navedenog svjedočkog iskaza nedvojbeno proizlazi da je desni potpis na isplatnom dokumentu „Izdatak blagajni“ potpis odgovorne, odnosno nadređene osobe za kontrolu tog naloga, u kojem je dokumentu svjedok prepoznao potpis optuženika, kao direktora Filijale, koji je u inkriminiranom razdoblju, ionako sva kreditna zaduženja uvijek osobno odobrio svojim potpisom.

To su ujedno i razlozi zbog kojih je, posve ispravno, sud prvog stupnja odbio dokazne prijedloge obrane na glavnoj raspravi, a koji se sada ponavljaju i u sadržaju žalbe, kao žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za provođenjem financijskog vještačenja, te

I Kž 914/10-6

grafološkog vještačenja potpisa nepostojećeg klijenta banke, te optuženika na isplatnom nalogu od 22. prosinca 1995. godine, jer se provođenjem tih dokaza ništa više i ništa novo ne bi dobilo u potpunosti tako utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije stoga osnovana u cjelini žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto tako, nije osnovana ni žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja na optuženika i njegovo djelo primijenio zakon koji je jedino mogao primijeniti, a to je onaj koji je bio važeći „tempore acti“ od 1. siječnja 1998. ("Narodne novine", broj 110/97 od 21. listopada 1997.).

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik u svojoj žalbi, zbog citirane žalbene osnove, naglašava pokazanu bahatost optuženika, kao i grubo iskorištavanje svojih ovlasti u odnosu na zaposlenike banke kao i okolnosti pod kojima je počinjeno odnosno kazneno djelo, zbog čega smatra da izricanjem kazne zatvora na samoj donjoj zakonskoj granici zapriječene kazne neće biti postignute svrhe kažnjavanja.

Optuženik se izričito ne žali iz navedene žalbene osnove, ali njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i povrede kaznenog zakona na temelju čl. 382. ZKP/97 u sebi sadrži i žalbenu osnovu odluke o kazni.

Stoga ispitujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno cijenio olakotnim okolnost složenih obiteljskih i materijalnih prilika u kojima živi obitelj optuženika, kao i protek vremena od učina djela, dok mu posve ispravno otegotno uzima raniju osuđivanost, te način na koji je postupio u odnosu na svjedoka D. V., iskorištavanjem njegove kreditne prezaduženost, kao i obiteljske prilike svjedokinje V. F., te u konačnici činjenice da ni nakon proteka vremena od 16 godina nije iznašao načina, niti pokazao spremnost da makar i dio novca vrati oštećenoj „C. b.“.

Međutim, suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, unatoč postojanju navedenih otegotnih okolnosti, ipak protek vremena od učina djela (neovisno o tome što je tom proteku vremena pridonio i optuženik), kao i značajne okolnosti vezane za obiteljske prilike optuženika, zbog čega se izrečena kazna zatvora na samoj donjoj zakonskoj granici zapriječene kazne u trajanju od jedne godine ukazuje pravilno odmjerenom, i njome će se moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ, a istovremeno izraziti će se jasna društvena osuda počinitelja zbog učinjenog kaznenog djela, te utjecati i na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja.

Stoga, s obzirom na težinu odnosnog kaznenog djela, posebno s obzirom na visinu znatno pribavljene imovinske koristi, kao i pravilnom ocjenom svih okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne, kako je to naprijed izloženo, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog te žalbene osnove, ali ni žalba optuženika (čl. 382. ZKP/97) iz iste žalbene osnove.

I Kž 914/10-6

S obzirom na sve naprijed izloženo, presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP/97 kao u izreci.

U Zagrebu, 29. ožujka 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.