I Kž-1086/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1086/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. rujna 2004. godine, broj K-70/04, u sjednici održanoj dana 08. lipnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođeni su optužbe i to opt. S. M., opt. T. Š., opt. Ž. B. i opt. R. D., da bi počinili kvalificirano kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a.

Protiv te presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. T. Š., po svom branitelju D. S., podnio je odgovor na žalbu u kojem pobija činjenične navode državnog odvjetnika, te predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Odgovor na žalbu podnio je i opt. Ž. B., po svom branitelju E. T., odvjetniku iz S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

I Kž 1086/04-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovu prijedlogu.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kad ističe da sud prvog stupnja nije cijenio bitne značajke postupanja optuženika u cjelini, a posebno, okolnost da su optuženici zajednički primili oštećenike u vozilo, a pri tom je opt. S. M. tražio od oštećenika novac, s onom svrhom koju je naznačio u svojoj obrani.

Međutim, smatra državni odvjetnik, da itinerer koji su izabrali optuženici, ukazuje na njihovu stvarnu namjeru, posebno s obzirom na činjenicu da je jedan od oštećenika zadobio ozljede, sukladno medicinskoj dokumentaciji, a svi optuženici, prema sadržaju iskaza oštećenika, istovremeno su zahtijevali od oštećenika novac, što u suštini, po ocjeni državnog odvjetnika, predstavlja takve indicijalne okolnosti, koje upućuju da su sva četiri optuženika mogući supočinitelji kvalificiranog kaznenog djela razbojništva.

Suprotno izloženim prigovorima državnog odvjetnika, potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja, na temelju pravilne i potpune ocjene vjerodostojnosti, s jedne strane obrana optuženika, a s druge strane iskaza oštećenika, A. W. i C. K., te svjedoka djelatnika policije, I. K. i F. M., izveo jedini mogući i uvjerljivi zaključak, da nije dokazano da bi optuženici počinili kazneno djelo kvalificiranog razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, sa dva kvalifikatorna elementa (grupa i uporaba oružja).

Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, samim navođenjem većeg broja posrednih indicija kako su one naprijed nabrojene, u stvari sadrži subjektivnu preocjenu svih do sada provedenih dokaza (po grupama kako su navedeni), iz kojih izvodi zaključke koji su suprotni od onih koje je izveo sud prvog stupnja kada je zaključio da nema dokaza da su optuženici ostvarili zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a.

Pri tom se mora naglasiti, da sve i kada bi se dopustila mogućnost da pojedine činjenice mogu opravdavati drugačije zaključke od onih izvedenih po sudu prvog stupnja, (ovdje se misli na onaj dio obrane opt. S. M., kao i obrane opt. R. D., o tome da je opt. M. tražio novac od oštećenika u svrhu nabave benzina, ali bez prijetnje oružjem), da te činjenice ipak ne pružaju punu izvjesnost o tome da su optuženici u sastavu grupe i prijetnjom vatrenim oružjem da će neposredno napasti na život i tijelo oštećenika, ostvarili zakonska obilježja kaznenog djela kvalificiranog razbojništva.

U tom sklopu, sama okolnost da je opt. S. M. tražio od oštećenika novac, s onim razlogom kojeg naznačuje i opt. R. D. u svojoj obrani, nema onaj značaj koji joj pridaje žalba u nedostatku osnovnog zakonskog obilježja kaznenog djela prijetnje uz uporabu oružja, kako to suglasno proizlazi iz obrana svih optuženika, te svjedoka djelatnika policije I. K. i F. M..

Osim toga oštećenici su, prikazujući inkriminirani događaj, potpuno kontradiktorni u svojim iskazima, tj. u tvrdnjama da su postojala dva vozila u kojima su oni voženi na mjesto

I Kž 1086/04-3

događaja, uz uporabu dva pištolja kao sredstva ozbiljnih prijetnji, time da svjedok C. K., koji je prethodno tvrdio da će u svakom trenutku prepoznati osobe supočinitelje djela, u radnji prepoznavanja, od 10 pokazanih osoba, među kojima je bilo i sve četvero optuženika, iste nije prepoznao.

S druge strane, svjedok A. W. je doduše prepoznao opt. S. M. kao počinitelja djela, ali je poziciju mjesta na kojem se ta osoba nalazila u vozilu, u svom iskazu tri puta različito označio, pa je tako rekao da se opt. S. M. nalazio na suvozačkom sjedalu, odnosno na stražnjem sjedalu, odnosno na sjedalu vozača, što sve i samo prepoznavanje ovog optuženika čini nesigurnim.

Kada se ta važna činjenica dovede u svezu s kontrolnom činjenicom, iskazima svjedoka policijskih djelatnika (svjedoka K. i M.), proizlazi da je opt. S. M. cijelo vrijeme sjedio za upravljačem svog vozila (odnosno vozila koje u vlasništvu njegova brata), te s daljnjom činjenicom koja također proizlazi iz iskaza oštećenika, da na M., gdje se događaj navodno zbio, niti jedan od vozača dvaju vozila nije izlazio iz vozila, onda doista, sve tako utvrđene odlučne činjenice ne daju punu izvjesnost o tome da su optuženici supočinitelji odnosnog kaznenog djela.

Pri tom je još bitno reći, da iz iskaza djelatnika policije, svjedoka K. i svjedoka M., proizlazi da su oni pokazali policijsku značku, kako optuženicima, tako i oštećenicima, koji su u vrijeme događaja bili pripadnici strane vojske na području BiH, u kojem slučaju da se stvarno radilo o kaznenom djelu razbojništva, oštećenici bi sigurno od djelatnika policije zatražili pomoć.

Cijeneći, stoga, cjelokupno ponašanje optuženika u inkriminiranom događaju, a posebno okolnost da su policijski djelatnici prišli vozilu opt. S. M. i zatražili identifikacijske isprave, kojom prilikom su ih optuženici obavijestili da oštećenike prevoze (u hotel, odnosno lokal), ukazuje se i uvjerljivom obrana optuženika da su jedino tražili novac od oštećenika u svrhu nabave benzina, koji novac su oštećenici i dali opt. S. M. dragovoljno, ali bez primjene ozbiljne prijetnje, odnosno prijetnje uporabom oružja.

Stoga je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osim izričitog traženja novca, te davanja istog od strane oštećenika u iznosu od 500,00 kn, kraj činjenice da je gorivo na benzinskoj postaji u S. stvarno i nabavljeno (koja činjenica je nesporno utvrđena, kako obranama optuženika, tako i iskazima oštećenika), niti jednim drugim dokazom nisu potvrđene one činjenice koje terete optuženike. Uz navedeno, ostalo je potpuno dvojbeno i ono što proizlazi iz sadržaja iskaza oštećenika o postojanju dvaju vozila, najmanje sedam osoba koje su sudjelovale u počinjenju kaznenog djela, kao i postojanje dva pištolja, te prevoženje oštećenika u različitim vozilima.

S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je sa svom potrebitom kritičnošću izveo jedini mogući i pravilan zaključak, da optuženici nisu počinili kvalificirano kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, na način kako ih tereti optužba, odnosno da samo kazneno djelo u odnosu na nepostojanje zakonskih obilježja djela, nije dokazano.

I Kž 1086/04-3

Slijedom svega izloženog, o žalbi državnog odvjetnika odlučeno je na temelju čl. 387. ZKP-a, kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. lipnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.