Legislator Case Law & Legislation
Rev-1015/2005-2 AI generated

Criminal tortfeasor barred from insurance claim against insurer due to self-caused accident under ZOO Art. 177.2.

Case Number Rev-1015/2005-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the appellant's revision against a lower court judgment confirming that the driver could not claim damages from the insurer. The appellant argued that as a third party, he was entitled to compensation for his wife's death under the Insurance Act, but the courts held that the driver was solely at fault for the traffic accident. The court ruled that while the driver retained a right to claim under specific insurance provisions, the insurer's liability was negated because the damage resulted exclusively from the driver's own wrongful act, absolving the vehicle owner and insurer of responsibility under the Obligations Act.

Legislator headnote

AI generated

Art. 82, 84.1.1, 177.2, 941.1, 173-178 ZOO; A tortfeasor who caused damage solely through their own act is not liable to the insurer, thereby barring the tortfeasor from claiming damages from the insurer under liability insurance provisions.

Keywords

AI generated
tortfeasor liability insurance coverage denial exclusive fault obligations act traffic accident damages insurer exemption self-inflicted harm

Cited Legislation

AI generated
Art. 82.1. of the Insurance Act
Art. 84.1.1 of the Insurance Act
Art. 177.2 of the Obligations Act
Art. 941.1 of the Obligations Act
Art. 393 of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1015/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., iz C., kojeg zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik u D., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica D., kojeg zastupa punomoćnik N. B., djelatnik tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Dubrovniku od 30. lipnja 2005. godine poslovni broj Gž-1042/02 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 7. lipnja 2002. godine poslovni broj P-1/02, u sjednici održanoj dana 19. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 113.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od časa presuđenja do isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revident u reviziji, osim što se poziva na taj revizijski razlog, ne navodi koja bi bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima niti kojom radnjom bi to bilo učinjeno. Kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja po čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za naknadu štete za duševne bolove zbog smrti supruge u prometnoj nezgodi protiv tuženika kao osiguratelja po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti u odnosu na automobil u kojem su se tužitelj i njegova supruga nalazili u vrijeme prometne nezgode.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prilikom predmetne prometne nezgode 21. studenog 2000. godine, u kojoj mu je smrtno stradala supruga, tužitelj bio vozač automobila u kojem se nalazila njegova supruga,

- da je do prometne nezgode došlo isključivo radnjom tužitelja kao vozača automobila,

- da je za tu prometnu nezgodu tužitelj oglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. u vezi st. 1. i 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete od tuženika, jer je tužitelj ujedno oštećeni i štetnik.

Revident se u reviziji poziva na odredbu čl. 84. st. 1. toč. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97 – pročišćeni tekst i "Narodne novine", broj 116/96 – dalje: ZO) i navodi da se u smislu te zakonske odredbe vozač vozila smatra trećom osobom kojoj pripada pravo na naknadu po čl. 201. ZOO, jer tom odredbom nije isključen od prava na takvu naknadu.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu predmetne štete neosnovanim.

Prije svega, točno je da odredbom čl. 84. st. 1. toč. 1. ZO vozač vozila nije isključen od prava na naknadu štete kakva je predmetna po čl. 201. ZOO – za duševne bolove zbog smrti bliske osobe. Prema odredbi čl. 84. st. 1. toč. 1. ZO nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu trećim osobama vozač vozila te njegovi pravni sljednici glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede vozača. Dakle, navedena zakonska odredba ne isključuje tužitelja kao vozača vozila od prava na naknadu štete zbog smrti bliske osobe po čl. 201. ZOO.

Međutim, kad je riječ o osiguranju od automobilske odgovornosti tada treba poći od odredbe čl. 82. st. 1. ZO kojom je to osiguranje propisano i definirano. Prema toj odredbi vlasnik motornog vozila je dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila (u daljnjem tekstu: osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja i oštećenja stvari.

Nadalje, treba reći da navedeno osiguranje spada u osiguranja od odgovornosti uređena odredbama čl. 940. i 941. ZOO. Prema odredbi čl. 941. st. 1. ZOO u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik.

Dakle, u smislu navedenih zakonskih odredaba odgovornost osiguratelja za naknadu štete trećoj osobi postoji samo ako postoji odgovornost osiguranika – imatelja motornog vozila kao opasne stvari, a ta odgovornost je propisana odredbama čl. 173. do 178. ZOO. Prema odredbi čl. 177. st. 2. ZOO imatelj se oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika.

Prema tome, ako je sama ta "treća osoba" (oštećenik) svojom radnjom uzrokovala štetu nema odgovornosti imatelja opasne stvari (oslobađa se od odgovornosti) – a time niti odgovornosti njegovog osiguratelja.

U konkretnom slučaju šteta je nastala isključivo radnjom samog oštećenika (tužitelja), pa zbog toga ne može ostvariti naknadu štete u smislu odredaba čl. 82. i čl. 84. st. 1. toč. 1. ZO (na koju odredbu se revident poziva) – ne zbog toga što mu na to ne bi pripadalo pravo u smislu tih odredaba, već temeljem odredbe čl. 177. st. 2. ZOO nema odgovornosti za naknadu štete na strani osiguratelja (tuženika).

Zbog svega navedenog nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 19. travnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.