I Kž-457/2006-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 457/06-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Josipa Budinskog kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. N. zbog kaznenih djela iz članka 188. stavka 1. i članka 217. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 27. veljače 2006. godine broj K-113/05, u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom F. N. za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.), za koje je proglašen krivim pod točkom 1. prvostupanjske presude, na temelju istog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 216. stavkom 1. Kaznenog zakona, opisano pod točkom 2. izreke te presude, prihvaća od strane prvostupanjskog suda utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa se optuženi F. N., uz primjenu odredaba članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme koje provodi u pritvoru od 21. kolovoza 2005. godine pa nadalje.

II. Žalba optuženog F. N. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi F. N. proglašen je krivim za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona opisano pod točkom 1. izreke te za kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 216. stavkom 1. Kaznenog

I Kž 457/06-4

zakona opisano pod točkom 2. izreke, pa mu je na temelju članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, a na temelju članka 217. stavka 1. Kaznenog zakona utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine, te je optuženi F. N., primjenom članka 60. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje provodi u pritvoru od 21. kolovoza 2005. godine pa nadalje.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) optuženi F. N. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Žalbu je protiv presude podnio i optuženi F. N., po branitelju odvjetniku M. Š., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski pogrešno utvrdio odlučne činjenice, jer da je presudu utemeljio uglavnom na iskazu oštećenice, a da na njoj nisu utvrđene nikakve ozljede, niti spomenuta prijetnja optuženika koja bi slomila eventualni otpor oštećenice.

Suprotno ovim žalbenim navodima, a kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud, liječničkim pregledom oštećenice obavljenim 20. kolovoza 2005. godine utvrđene su, između ostalog, i višestruke ogrebotine u donjem dijelu leđa i glutealno obostrano, a te povrede su, prema nalazu i mišljenju liječnice vještakinje dr. R. D.-B. mogle nastati za vrijeme spolnog akta, trljanjem leđa i debelog mesa po neravnoj podlozi.

Optuženik u dijelu žalbe u kojem spominje ove ogrebotine oštećenice, iste pokušava objasniti tvrdnjom da se one mogu nastati prilikom snošaja na tlu i bez primjene sile. Međutim, te ozljede, kao i po vještakinji opisani mehanizam njihovog nastanka, potvrđuju iskaz oštećene D. K. u dijelu u kojem je ona opisala položaj u kojem je optuženi F. N. nad njom obavio spolni odnos (pri kojemu je ona ležala leđima na tlu, a optuženik na njoj), dok opovrgavaju iskaz optuženika prema kojemu je on tijekom snošaja ležao leđima na tlu, a oštećenica sjedila na njemu. Osim toga, ovaj dio iskaza oštećenice potvrđuje i nalaz ostataka sasušenog bilja na stražnjoj strani njenih gaćica. Stoga je očigledno da oštećenica te ozljede

I Kž 457/06-4

ne bi mogla zadobiti, niti bi mogli biti pronađeni opisani tragovi da se predmetni događaj zbio na način kako je to opisao optuženik.

Na navod žalbe optuženika o tome da nije dokazana njegova „prijetnja koja bi slomila eventualni otpor oštećenice“ valja odgovoriti da kazneno djelo silovanja može biti počinjeno ne samo uz uporabu prijetnje (izravnim napadom na život ili tijelo žrtve ili njoj bliske osobe), nego i silom (koja može biti apsolutna ili psihička). Prema iskazu oštećenice te utvrđenjima prvostupanjskog suda opisanima u izreci pobijane presude kao i njenom obrazloženju (2. odlomak na 9. stranici pisane presude), optuženi F. N. je prema oštećenici primijenio fizičku silu koja je, s obzirom na njegovu tjelesnu nadmoć, nedvojbeno bila neodoljiva, zbog čega očigledno on nije imao niti razloga niti potrebe radi realiziranja svoje namjere ostvariti i drugi, alternativno propisani oblik počinjenja ovog kaznenog djela. Stoga je, s obzirom i na opisanu primjenu sile, bespredmetno i pitanje postavljeno u žalbi „koliko oštećenica može staviti optuženiku do znanja da spolni odnos ne želi i (…) koliko je optuženik u stanju shvatiti da oštećenica s njim ne želi spolno općiti“, jer je iz njegovog postupanja – rušenja oštećenice na tlo, lijeganja na nju, zatvaranja rukom njenih usta kada je počela dozivati upomoć, te obavljanja s njom spolnog odnosa usprkos njenim molbama da to ne čini – jasno proizlazi optuženikova svijest svih elemenata počinjenog djela i želja da ga počini.

I žalbena tvrdnja da je „čudno i neutvrđeno kako nitko nije čuo povike oštećenice kada se događaj zbio u blizini stambenih zgrada čiji su prozori još bili osvijetljeni“ nema temelja u spisu. Naime, oštećena D. K. je, opisujući detaljnije mjesto događaja, na glavnoj raspravi navela da radilo o neosvijetljenoj livadi oko koje su, u daljini, stambene zgrade.

Slijedom iznesenog, žalbeni navodi ne dovode u sumnju ocjenu proturječnih dokaza koju je dao prvostupanjski sud, koji je na temelju detaljne analize pravilno otklonio proturječnu i nedosljednu obranu optuženog F. N. kao neistinitu, a na temelju dokaza koje je prihvatio pravilno utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela stavljena mu na teret. Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

U odnosu na navode žalbe optuženika o potrebi provođenja vještačenja optuženika i oštećenice valja istaći da iz provedenog postupka, pa niti iz ostalih žalbenih navoda ne proizlazi bilo kakova sumnja u njihovu sposobnost „shvaćanja i doživljavanja ponašanja druge strane i vlastitog odlučivanja u konkretnim situacijama“. Neutemeljena je i tvrdnja žalbe da je trebalo provjeriti zapis na fotoaparatu oštećenice kako bi se moglo ocijeniti njeno sveukupno ponašanje kritične večeri, jer je oštećenica D. K. decidirano iskazala da je film na koji je te večeri snimano bio uništen.

Zbog svega iznesenog se i žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik, smatrajući izrečenu kaznu preblagom, te optuženik koji ju nalazi prestrogom.

Prvostupanjski sud je, obrazlažući odluku o kazni, kao olakotnu okolnost našao da je optuženi F. N. otac maloljetnog djeteta s kojim živi, a otegotnima je cijenio optuženikovu dosadašnju višestruku osuđivanost, i to zbog kaznenog djela silovanja i zbog dva kaznena

I Kž 457/06-4

djela razbojništva, posljedice koje oštećenica trpi, kao i bezobzirnost koju je optuženik pokazao sveukupnim postupanjem prema oštećenici.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, jer je prvostupanjski sud uistinu u nedovoljnoj mjeri kao otegotnu okolnost cijenio raniju osuđivanost optuženika za istovrsna kaznena djela, posebno za kazneno djelo silovanja koje je, kako to proizlazi iz priloženog spisa Županijskog suda u Rijeci broj K-3/02, počinio 8. rujna 2001. godine, za što je prvostupanjskom presudom osuđen 28. listopada 2002. godine, a novo kazneno djelo silovanja koje je predmet ovog kaznenog postupka počinio je prije pravomoćnosti navedene presude (preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. rujna 2005. godine), pa je očigledno da je takvo postupanje postalo i oblik njegova ponašanja prema slabijim osobama ženskog spola.

Navedeno, uz način počinjenja djela, bez obzira na sve olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i koje prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, opravdava strože kažnjavanje, pa je optuženiku za kazneno djelo silovanja utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci, zbog čega je, uz prihvaćanje kazne zatvora utvrđene mu za kazneno djelo teške krađe po prvostupanjskom sudu u trajanju jedne godine, a primjenom odredaba o stjecaju, optuženog F. N. valjalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina kao primjerenu počinjenim djelima i ličnosti počinitelja. Tom kaznom će se, po mišljenju ovog suda, ostvariti svrha kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, kao i svrha kažnjavanja opisana u članku 50. Kaznenog zakona.

Zbog iznesenog je na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, a kako je presuđeno pod točkom I. izreke, te je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 5. srpnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.