I Kž-778/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 778/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.P., zbog krivičnih djela iz čl. 186. st. 3. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 4. prosinca 1992. godine br. K-11/92, u sjednici održanoj 5. lipnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J.P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Šibeniku (sada Županijski sud u Šibeniku) oglasio je krivim opt. J.P. zbog krivičnog djela sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 193. (186.) st. 3. u svezi st. 2. i 1. KZRH i krivičnog djela pokušaja iznude iz čl. 146. (140.) st. 2. u svezi st. 1. KZRH i čl. 19. (17.) OKZRH. Za prvo krivično djelo, temeljem čl. 193. (186.) st. 3. u svezi st. 2. KZRH optuženiku je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a temeljem čl. 146. (140.) st. 2. u svezi st. 1. KZRH i čl. 19. (17.) OKZRH, za drugo djelo, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, pa je optuženik temeljem istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 48. (43.) st. 2. toč. 1. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 50. (45.) OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. svibnja 1992. godine do 4. prosinca 1992. godine.

Temeljem čl. 69. (64.) st. 1. OKZRH optuženiku je oduzet pištolj marke "Broving" br. 48921 sa okvirom.

Temeljem čl. 98. (90.) st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova krivičnog postupka kao u izreci pobijane presude.

Protiv navedene presude žali se optuženik po branitelju Ž.G., odvjetniku iz Š., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u pismenom podnesku od 6. rujna 1993. godine br. Ktž-1241/93 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. ZKP optuženik nalazi u navodu da je optuženiku za suđenje bio nadležan vojni sud, jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio vojna osoba. Međutim, po čl. 4. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, optuženik je morao biti vojna osoba, osim u vrijeme izvršenja djela i u vrijeme podizanja optužnice, što ovdje nije slučaj, kako to proizlazi iz priloženog uvjerenja uz žalbu, niti optuženik tu činjenicu osporava pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju optuženik ukazuje.

Slijedom toga nije počinjena niti daljnja povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 5. ZKP, na koju žalitelj ukazuje, jer je optužnicu zastupao županijski državni odvjetnik, koji je ovlašten da postupa pred županijskim sudom, koji je u ovom predmetu bio stvarno nadležan sud. Kako nije ostvarena niti koja od povreda odredaba krivičnog postupka na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti neosnovana je žalba optuženika zbog povreda odredaba krivičnog postupka.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u neutvrđivanju postojanja M. na kojeg se poziva optuženik u obrani međutim, ne navodi u čemu nalazi nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja, niti ukazuje na nove činjenice i nove dokaze.

Naime, optuženik se brani da je i on bio ucjenjivan po osobi koja se predstavila kao M. i kojoj je dao oko 70.000 DEM, te koja ga je nagovorila na ovo djelo, kako bi njemu dao daljnjih 30.000 DEM. Takvu obranu sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio, smatrajući je nelogičnom i neuvjerljivom. Ispravno sud prvog stupnja zaključuje da ukoliko bi takva obrana i bila istinita, a u kojem pravcu optuženik ne nudi bilo kakve dokaze, da ne bi dovela u pitanje postojanje djela, niti krivične odgovornosti optuženika.

Prema tome, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za presuđenje u ovom krivičnom predmetu i djelatnosti optuženika osnovano podveo pod zakonski opis krivičnog djela sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 186. st. 3. u svezi st. 2. i 1. KZRH i krivično djelo pokušaja iznude iz čl. 140. st. 2. u svezi st. 1. KZRH i čl. 17. OKZRH pa nije osnovana žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede krivičnog zakona.

U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja je nesporno utvrđeno da je optuženik ozbiljnom prijetnjom u namjeri da si pribavi protupravnu imovinsku korist zatražio od oštećenika iznos od 40.000 DEM, koji iznos premašuje 30.000,00 kuna (ranije 15.000 HRD) što je uvjet za postojanje zakonskog obilježja "veće imovinske koristi" kod krivičnog djela iznude iz čl. 140. st. 2. KZRH, prema usvojenom općem stajalištu opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 1996. godine. Obzirom da do imovinske štete nije došlo jer oštećenik nije donio novac, već novinski papir, dakle, nije poduzeo radnju kojom bi nešto učinio na štetu svojih ili tuđih imovinskih interesa, djelo je ostalo u pokušaju, kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

Suprotno žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude veća ili manja, među kojima i one koje spominje žalba, prije svega njegove obiteljske prilike, učešće u domovinskom ratu, raniju neosuđivanost, izraženo kajanje, što je sve cijenjeno kao olakotno, te donio odluku o kaznama, najprije utvrdivši pojedinačne kazne, te izričući jedinstvenu kaznu koja je i po ocjeni suda drugog stupnja zakonita i pravilna.

I Kž 778/93

Izrečena kazna je primjerena težini počinjenih krivičnih djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti i svim okolnostima konkretnog slučaja, te je kao takva podobna da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Izrečena sigurnosna mjera je zakonita i pravilna budući je optuženik prilikom izvršenja djela upotrijebio navedeni pištolj.

Stoga je temeljem čl. 374. ZKP trebalo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

Neva Šibl v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)