I Kž-260/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-260/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. M. zbog kriv. djela iz čl. 79. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 15. siječnja 1998. br. K-42/97, u sjednici održanoj 2. rujna 1998. godine, saslušavši zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. D.M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni i izriče da je optuženik djelatnostima zbog kojih je proglašen krivim pod toč. 1. i 2. njene izreke počinio jedno produljeno kriv. djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH i jedno produljeno kriv. djelo rodoskvrnuća iz čl. 93. KZRH, te mu se po čl. 79. st. 1. KZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a po čl. 93. KZRH kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa se za oba djela u stjecaju, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. svibnja 1997. godine, pa nadalje.

II. Žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženika odbijaju se kao neosnovane i u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. D.M. je proglašen krivim zbog dva kriv. djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine i šest mjeseci, i zbog dva kriv. djela rodoskvrnuća iz čl. 93. KZRH, za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, pa je za sva ta djela u stjecaju, pobliže opisana u izreci prvostupanjske presude, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. svibnja 1997. godine, pa nadalje.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju I.M., odvjetniku iz Z. Državni odvjetnik se žali zbog odluke kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku izrekne strožu kaznu.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i njega oslobodi optužbe, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik je podnio i odgovor na žalbu optuženika i predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka.

Žalitelj tvrdi da su pobijanom presudom ostvarene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. i čl. 354. st. 2. ZKP/93, a iz njihova obrazloženja proizlazi da prigovara ocjeni izvedenih dokaza, pa onda time pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (obrazloženje za povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93), a kada prigovara što sud prvog stupnja nije saslušao u svojstvu svjedoka veći broj osoba koje su kritične večeri, pored svjedoka Z.M., bile prisutne slavlju kako bi utvrdio "pravo stanje optuženika", onda time pobija presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (obrazloženje postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. ZKP/93).

Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93, nisu nađene bitne postupovne povrede iz čl. 354. ZKP/93, na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Opširno obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj prigovara ocjeni izvedenih dokaza, na prvom mjestu iskaza mlt. ošt. A.M. i s tim u svezi ocjeni iskaza vještaka ginekologa dr. T.P., a u pogledu stupnja alkoholiziranosti optuženika u vrijeme događaja opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, nalazu i mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka dr. E.Ž., za koji tvrdi da je "konfuzan i proturječan", te nakon što analizira rezultate provedenog postupka, zaključuje da ukoliko bi optuženik i izvršio radnje opisane u izreci prvostupanjske presude, da bi se u njegovom postupanju opisanom pod toč. 1. radilo o pokušaju silovanja, kod čega je on bio bitno smanjeno uračunljiv (zbog alkoholiziranosti), a kod djelatnosti opisane pod toč. 2. da bi se radilo o dobrovoljnom odustanku, dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što sud prvog stupnja nije saslušao veći broj svjedoka na okolnosti opijenosti optuženika kritične noći (djelatnost od 19. svibnja 1997.), te svjedoka S.G., mesara iz K., na okolnosti da je optuženik s njim razgovarao između 9 i 10 sati (inkriminirana djelatnost od 21. svibnja 1997. godine).

Suprotno tvrdnjama i stanovištima ovog žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pažljivom analizom i krajnje savjesnom ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik silovao svoju mlt. kćerku A. staru 15 godina, kako dana 19. svibnja, tako i dana 21. svibnja 1997. godine, da se radi o prinudnim i dovršenim obljubama i da je on krivično odgovoran za ta djela.

Stoga ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća u cijelosti razloge izložene u obrazloženju pobijane presude, jer su isti logični, uvjerljivi i utemeljeni na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, a kako su i opširni i u svemu valjani, to im se i nema što dodati, bez da se ti isti razlozi i činjenični zaključci ne ponavljaju, a što bi, odista, bilo suvišno. No, unatoč toga, u odgovoru na žalbu, a bez polemiziranja sa stanovištima i iznesenim subjektivnim prosudbama ovog žalitelja, koji polazi od obrane optuženika kao da je ista objektivno istinita, a nije, treba reći tek slijedeće:

Iz iskaza mlt. ošt. A.M., koja nema nikakvog razloga da lažno tereti optuženika, svog oca, čiji je iskaz iznimno uvjerljiv, opširan i okolnosan, pa stoga i po ocjeni ovog suda u cijelosti istinit, nesumnjivo proizlazi da je optuženik postupao upravo na utuženi način (l. 39-41, 112-113). Njen iskaz je potkrijepljen iskazima mlt. M.M. (l. 42), D.M. (l. 51-52, 113-114), mlt. M.K. (l. 43-44, 115), a potom i V.K. (l. 49. 114- 115), K.M. (l. 134-135) i Zorice Štrbac (l. 53, 123-126).

Osim toga, vještačenjem trenerke mlt. oštećenice, u njenom donjem dijelu utvrđeni su tragovi sperme (l. 74-75), a iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa proizlazi kako je mlt. oštećenica teško doživjela i još proživljava u vidu psihičkih poremećaja sve ono što je pretrpjela zbog postupanja optuženika (l. 57-58, 116).

Prema tome, nije odlučno što je mlt. oštećenica iskazivala i govorila svjedokinjama o pokušaju silovanja. Ona je to logično i objasnila: "Ja sam mislila da on nije uspio mene silovati i to zato što sam ja čitala da se kod prvog odnosa krvari, a ja nisam krvarila" (l. 40), a i nije, jer nije došlo do razdora himena (l. 9), no sud prvog stupnja je ispravno zaključio da se radi o dovršenim prinudnim obljubama u oba navrata, u krivično-pravnom smislu, makar ne u laičkom, kod čega je - suprotno žalbenim navodima - valjano ocijenio mišljenje vještaka ginekologa P. (l. 127-128).

Stoga su neosnovane tvrdnje i stanovišta obrane da bi se u postupanjima optuženika, koji inače poriče izvršenje djela (l. 28-30, 111-112), moglo, eventualno, raditi o pokušaju silovanja i dobrovoljnom odustanku.

Optuženik je i krivično odgovoran, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka prim. dr. E.Ž. (l. 80-88, 116), a prigovori žalitelja tom nalazu i tvrdnja: "radi se o proizvoljnom neobrazloženom stavu vještaka" jest potpuno neprihvatljiva, imajući u vidu upravo sam nalaz s mišljenjem vještaka i njegovo dodatno obrazloženje na glavnoj raspravi (l. 116).

U stvari, žalitelj gubi iz vida da bi optuženik bio krivično odgovoran i onda da je, zbog alkoholiziranosti, bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti (čl. 10. OKZRH), a nije, kako to proizlazi iz stručnog i objektivnog mišljenja vještaka, koji je prvostupanjski sud opravdano prihvatio. Kako je, dakle, sud prvog stupnja ispravno utvrdio sve odlučne činjenice, to je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, u pravu je ovaj žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja, proglašavajući krivim i osuđujući optuženika za dva kriv. djela silovanja i dva kriv. djela rodoskvrnuća povrijedio krivični zakon na štetu optuženika (čl. 355. toč. 4. ZKP/93), jer se u njegovim djelatnostima opisanim pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude stječu obilježja jednog produljenog krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH i jednog produljenog krivičnog djela rodoskvrnuća iz čl. 93. KZRH.

Naime, inkriminirane radnje optuženik je počinio na štetu iste mlt. oštećenice, svoje kćerke, one pojedinačno sadrže sva zakonska obilježja istih kriv. djela - silovanja i rodoskvrnuća -, počinjena su u kratkom vremenskom razdoblju (19. i 21. svibnja 1997. godine), kod čega je optuženik iskoristio istu situaciju (odsutnost supruge D. koja je zbog "napada bubrežnog kamenca završila u bolnici" dana 18. svibnja 1997. godine), što, pored načina izvršenja, ukazuje na njegov jedinstveni umišljaj, a i sa stanovišta životnog i logičnog zaključivanja, inkriminirano postupanje čini jedinstvenu prirodnu cjelinu. Tako je logično govoriti o rodoskvrnuću kao jednom djelu, makar se radi o višekratnim obljubama (u dva navrata) upravo iz razloga što su počinjena sa istom kćerkom, a takva je situacija i u pogledu silovanja. Osim toga, pravna konstrukcija produljenih krivičnih djela, u konkretnom slučaju, nije u suprotnosti sa zahtjevom kriminalne politike i uvriježene sudske prakse, što je došlo do izražaja u novom Kaznenom zakonu, koji u čl. 61. izričito predviđa produljeno krivično djelo kao takvo ("NN" br. 110/97).

Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93 i njegove kriminalne djelatnosti pravno označiti kao pod toč. 1. izreke.

Na žalbe stranaka zbog odluke kazni.

Osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni, a ne žalba državnog odvjetnika.

Naime, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženiku trebalo cijeniti za otegotnu okolnost "posebnu bezobzirnost i upornost", jer sve ono što je on počinio kreće se u okviru radnji uobičajenih kod izvršenja ovakvih krivičnih djela, pa ostaje kao otežavajuća okolnost činjenica da je optuženik već dolazio u sukob sa zakonom, o čemu je sam iskazivao (l. 28).

Međutim, sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio da je optuženik, sa svojom porodicom, izbjeglica, da je svojim radom uzdržavao obitelj koja se sastoji od šestero mlt. djece, da je u vrijeme počinjenja djela, napose radnji opisanih pod toč. 1. izreke pobijane presude bio u alkoholiziranom stanju i zbog toga smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da svhaća značenje djela, pa mu je te okolnosti trebalo uvažiti za olakšavajuće, što pobijanom presudom nije učinjeno, na što se opravdano ukazuje u optuženikovoj žalbi.

Imajući, dakle, u vidu sve izložene okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, vodeći računa o težini i društvenoj opasnosti od ovakvih djela, ali i činjenici da se u njegovom postupanju radi o jednom produljenom krivičnom djelu silovanja i jednom produljenom djelu rodoskvrnuća, ne dva, makar se radi o istoj kriminalnoj količini, primjerene su prema optuženiku pojedinačne kazne i to za djelo iz čl. 79. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a za djelo iz čl. 93. KZRH kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa ga je za oba djela u stjecaju trebalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci i u istu mu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, jer će se i tom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. KZRH.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I.) i čl. 387. ZKP/97 (toč. II.).

U Zagrebu, 2. rujna 1998. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.