Croatian Supreme Court allows appeal on labor law grounds, remanding case for retrial due to incomplete fact-finding.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a final labor dispute judgment, vacating the lower court decisions and remanding the case for retrial. The lower courts had ruled in favor of the employee, finding the employer violated procedural requirements regarding temporary and permanent cessation of work needs under the Labor Relations Act. The Supreme Court held that while the lower courts correctly identified procedural flaws, they failed to determine whether these defects would have resulted in a more favorable outcome for the employee, which is required for a valid appeal on material law grounds.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radnim odnosima; Zakon o parničnom postupku: An appeal based on erroneous application of material law is admissible only if the lower court fails to ascertain whether the disputed decision would have been more favorable to the applicant had the legal defects not occurred.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2023/1996-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. zastupan po punomoćniku K. S., protiv tužene K. d.d. K., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 11. travnja 1996. broj Gž-603/96 kojom je djelomično potrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Križevcima od 28. studenog 1995. broj P-693/95, u sjednici održanoj dana 14. siječnja 1997.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tužene, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 11. travanja 1996. broj Gž-603/96 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 28. studenog 1995. broj P-693/95 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I - Poništava se Rješenje broj 358/95. od 7. srpnja 1995.g. i II-stupanjska Odluka broj 790-64/1995. od 18. kolovoza 1995.g. te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije otkazivanja radnog odnosa odnosno na kojima je bio trajno raspoređen, prizna mu pripadajući koeficijent i najnižu osnovnu plaću važeču u poduzeću te prizna sva prava po Zakonu i Kolektivnom ugovoru, te Sporazumu na razini poduzeća K. d.d. kao da je radio sve to od dana utvrđenja tužitelja trajnim viškom 7. srpnja 1995.g. i otkazivanju radnog odnosa 15. listopada 1995.g. pa do povratka sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.
II - Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka."
Presudom suda drugog stupnja povodom žalbe tužene odlučeno je:
"Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja u dijelu u kome je poništeno rješenje tuženika br. 358/95 od 7. srpnja 1995. i odluka br. 790-64/95 od 18. kolovoza 1995. godine, te je naloženo tuženoj K. iz K. da tužitelja vrati na rad na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije otkazivanja radnog odnosa, odnosno na kojima je bio trajno raspoređen, u roku od 8 (osam) dana,
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda suda prvog ostupnja i predmet vraća na ponovno suđenje u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev da tužena tužitelju "prizna pripadajući koeficijent i najnižu osnovnu plaću važeću u poduzeću, te prizna sva prava po zakonu i kolektivnom ugovoru, te sporazumu na razini poduzeća K. d.d., kao da je radio, sve to od dana utvrđenja tužitelja trajnim viškom od 7. srpnja 1995. i otkazivanja radnog odnosa 15. listopada 1995. godine, pa do povratka, a ukida se i odluka o naknadi parničnog troška." Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se preinačenjem nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev odbije.
Odgovorom na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizijski navoda i predlaže da se revizija odbije.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je osnovana.
Suprotno revizijskim navodima presude sudova nižeg stupnja sadrže jasne razloge iz kojih se vidi zašto je tužbeni zahtjev usvojen, pa se prema tome u reviziji neosnovano tvrdi da se pravilnost presuda sudova nižeg stupnja ne može ispitati i da je time počinjena bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP.
U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP nije ostvario. Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Sudovi nižeg stupnja usvojili su tužbeni zahtjev jer utvrđuju da je tužena prilikom donošenja pobijanih odluka povrijedila odredbe čl. 23. i odredbe st. 2. i 3. čl. 24. i čl. 26. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 - pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu ZRO).
Povredu odredbe čl. 23. citiranog zakona sudovi nalaze u tome što je prije donošenja pobijanog rješenja o trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja bilo doneseno rješenje o privremenom prestanku potrebe za radom tužitelja temeljem odredbe st. 1. čl. 21. citiranog zakona a nakon toga (prije isteka roka za čekanje po tom rješenju) doneseno je pobijano rješenje kojim se utvrđuje trajni prestanak potrebe za radom tužitelja, a da to nije bilo moguće dok je bilo na snazi ranije doneseno rješenje o privremenom prestanku potrebe za radom tužitelja.
Međutim, takav pravni zaključak sudova nižeg stupnja nije pravilan. To zbog toga jer radnik na čekanju po rješenju o privremenoj potrebi prestanka za njegovim radom nije pravno zaštičena kategorija radnika u smislu da istom radniku sve dok mu traje pravo iz čl. 21. ZRO ne bi mogao prestati radni odnos primjenom odredbe st. 1. čl. 23. tog zakona.
Prema tome, donošenjem pobijane odluke tužena nije povrijedila odredbu čl. 23. ZRO. U odnosu na primjenu odredbe st. 2. i 3. čl. 24. ZRO pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da nije ostvarena svrha tih odredbi kada je organima sindikata ostavljeno svega dva dana na raspolaganju da daju mišljenje i prijedloge na program rješavanja viška radnika jer u tako kratkom roku prema normalnom tijeku stvari nije moguće dati primjedbe na program rješavanja viška radnika koji sadrži veliki broj detaljnih elemenata propisanih u odredbi čl. 25. ZRO.
Isto tako pravilno zaključuju sudovi nižeg stupnja da je tužena trebal poštivati i odredbu čl. 26. ZRO. Međutim, neprimjena odnosno nepravilna primjena navedenih propisa na zakonitost pobijanih odluka mogla je utjecati samo onda ako su dovele do pogrešne odluke o radno-pravnom statusu tužitelja a ne i u slučaju ako bi i mimo tih nedostataka bila donesena ista odluka o radno-pravnom statusu tužitelja.
Zbog izloženog je za pravilnu primjenu materijalnog prava potrebno utvrditi i ocijeniti da li bi za tužitelja da navedenih propusta nije bilo bila donesena povoljnija odluka o njegovom radno-pravnom statusu. Tek ako bi odgovor na to pitanje bio pozitivan onda bi pobijane odluke bile nazakonite a to u ovom postupku nije raspravljano i ocijenjeno pa je zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa sudova nižeg stupnja činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ostalo nepotpuno utvrđeno i zato je revizija temeljem odredbe st. 2. čl. 395. ZPP prihvaćena, nižestupanjske presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje koji će u nastavku postupka činjenično stanje upotpuniti u izloženom pravcu nakon toga o tužbenom zahtjevu ponovno odlučiti.
U Zagrebu, 14. siječnja 1997.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.