Revr-180/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 180/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz D., zastupane po punomoćniku D. G., odvjetniku iz S., protiv tuženika M. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-1071/12-2 od 29. listopada 2012., kojima je potvrđena presuda s rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr- 723/11 od 28. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2014.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika „u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje poslova temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. travnja 2007.", dok je drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba tužiteljice u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da je odluka o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 18. travnja 2007. između tužiteljice i tuženika donesena dana 2. kolovoza 2010. nedopuštena, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.",

dok je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn. Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog u postupku počinjenih bitnih povreda iz čl. 354. st. 1. (počinjenih pred drugostupanjskim sudom) i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se obje nižestupanjske presude i oba nižestupanjska rješenja preinače i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a, revizija protiv drugostupanjskog rješenja dopuštena je u situaciji kada su istovremeno ispunjene dvije pretpostavke: da se radi o rješenju kojim je postupak pravomoćno završen te da bi revizija bila dopuštena i protiv drugostupanjske presude.

Sukladno tome, revizija tužiteljice protiv drugostupanjskog rješenja (kojim je odbijena njezina žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena njezina tužba) je dopuštena: riječ je o rješenju kojim je postupak u odnosu na zahtjev iz te tužbe pravomoćno završen i revizija bi bila dopuštena i protiv odluke o glavnoj stvari (prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a), slijedom čega je revizijski sud i to revizijom osporeno drugostupanjsko rješenje ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno navedenoj odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijane odluke sadrže pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se mogu provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njima drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Navodi kojima tužiteljica dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o trenutku „kada je prvi put saznala za povredu prava iz radnog odnosa“ - i tvrdi da je „faktično prvi put saznala za povredu svojih prava iz radnog odnosa tek kada je 18. kolovoza 2010. primila na svoju kućnu adresu zaključenu radnu knjižicu te odjave sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 2. kolovoza 2010. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao - i na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 18. siječnja 2006., s time da je 18. travnja 2007. sklopila s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu pomoćnika u skladištu,

- da je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom s 2. kolovoza 2010., a sve „zbog neispunjavanja radnih obveza u skladištu tuženika“, i to „usmenim“ otkazom Ugovora - koji je 30. srpnja 2010. usmeno tužiteljici i priopćen,

- da je tužiteljica protiv tog („usmenog“) otkaza 26. kolovoza 2010. podnijela zahtjev za zaštitu prava radi utvrđenja odluke o tome otkazu nedopuštenom, a kako se tuženik na taj njezin zahtjev nije očitovao, u odnosu na taj je otkaz 17. rujna 2010. zatražila sudsku zaštitu - zahtjevom na utvrđenje da je taj usmeni otkaz (prema kojem joj je radni odnos kod tuženika prestao s 2. kolovoza 2010.) nedopušten i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao,

- da je presudom prvostupanjskog suda posl. br. Pr-226/11 od 28. srpnja 2011., a potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 25/12 od 30. siječnja 2012., odbijen prethodno navedeni zahtjev tužiteljice, uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tužiteljica prekludirana u pravu na zahtijevanu sudsku zaštitu, i to iako je dani joj usmeni otkaz ugovora o radu nedopušten - kao protivan odredbama čl. 112. ZR-a, a sve obzirom da je i u situaciji danog joj usmenog otkaza bila dužna postupiti sukladno odredbi čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR-a) i u rokovima iz te odredbe zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava - što (da) je propustila učiniti (jer je tek 26. kolovoza 2010. podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenih prava iako je za povredu tih prava saznala 30. srpnja 2010., kada joj je otkaz priopćen),

- da je tužiteljica „odjavljena na Zavodu za mirovinsko osiguranje 2. kolovoza 2010., kada joj je i prestalo svojstvo osiguranika“, a taj je dan upisan i u njenoj radnoj knjižici kao dan prestanka njezinog radnog odnosa kod tuženika,

- da je radna knjižica („zaključena s danom 2. kolovoza 2010.“) s „obavijesti o prestanku osiguranja“ tužiteljici dostavljena 18. kolovoza 2010.,

- da je tuženik i pisanom Odlukom od 2. kolovoza 2010. otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom „zbog neispunjavanja radnih obveza u skladištu tuženika“,

- da je tužiteljica i protiv te pisane Odluke o otkazu podnijela zahtjev za zaštitu prava - i to 29. listopada 2010. i uz navod da je tu Odluku zaprimila 18. listopada 2010., a kako se tuženik na taj zahtjev nije očitovao, zatražila je ovdje (u ovome predmetu) prijepornu sudsku zaštitu - tužbom zaprimljenom u prvostupanjskom sudu 29. studenoga 2010.,

- da je Odluka o otkazu od 2. kolovoza 2010. u suštini „samo pisani oblik“ odluke o otkazu koja je tužiteljici usmeno priopćena 30. srpnja 2010., a donesena je samo „kako bi se osnažio usmeni otkaz ugovora o radu“.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) odbacio tužbu tužiteljice s zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom pisane Odluke tuženika od 2. kolovoza 2010., i to uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tako valjalo postupiti obzirom da je o zahtjevu tužiteljice već odlučeno - i to pravomoćno (presudom prvostupanjskog suda posl. br. Pr-226/11 od 28. srpnja 2011.), odnosno jer je tužiteljici radni odnos prestao 2. kolovoza 2010., odlukom o otkazu koja je tužiteljici usmeno priopćena (usmenim otkazom) - a u odnosu na koju je pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom, slijedom čega tužiteljici, kada više nije radnica tuženika i s njime u ugovornom (radnom) odnosu, ne pripada odabrani put pravne zaštite. S takvim shvaćanjem u svezi, a jer nije uspjela s zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom pisane Odluke tuženika od 2. kolovoza 2010. i Ugovor o radu joj je prestao, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice na utvrđenje da joj radni odnos kod tuženika nije prestao - i na obvezivanje tuženika vratiti je na rad.

Drugostupanjski sud je pravilno odlučio o tužbi tužiteljice s zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom pisane Odluke o otkazu s njom sklopljenog Ugovora o radu.

Predmet spora u odnosu na taj zahtjev valja razmotriti:

- primjenom odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a, prema kojoj: „Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.“,

- prema već izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revr 1117/12-2 od 6. studenoga 2012., a kojom je prihvatio pravno shvaćanje Županijskog suda u Zadru broj: Gž-1247/10-2 od 8. veljače 2012. (prihvaćeno pravilnim i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III-183/2013 od 23. svibnja 2014.) koje glasi:

"U konkretnom slučaju tužiteljici je…dat usmeni otkaz ugovora o radu, pa budući da otkaz nije dat u propisanom pisanom obliku takvim otkazom je povrijeđeno njezino pravo iz radnog odnosa.

U takvoj situaciji radnik može zahtijevati zaštitu prava pred sudom u roku propisanom odredbom čl. 133. st. 2. ZR, a ako to propusti učiniti dolazi do gubitka tog prava te se više ne može utvrđivati nedopuštenost otkaza kojim je ono povrijeđeno.

Dakle, suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda i otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik (usmeni otkaz ugovora o radu) ima za posljedicu prestanak ugovora o radu, zbog čega se takav otkaz ne može smatrati nepostojećim…

Dakle, tužiteljica je propustila zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava u skladu s odredbom članka 133. ZR, te je na taj način odluka o otkazu ugovora o radu postala konačna.

Izloženo pravno stajalište o postojanju usmenog otkaza ugovora o radu i posljedicama takvog otkaza korespondira s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2007.godine, koje je našlo praktičnu primjenu u odlukama toga suda broj Revr-763/2007 od 21. studenoga 2007. godine i Revr- 902/2007 od 5. studenoga 2008. godine.".

S prethodno navedenim u svezi:

- a obzirom da i otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik (usmeni otkaz ugovora o radu) ima za posljedicu prestanak ugovora o radu - i takav se otkaz ne može (prema izraženom shvaćanju ovoga suda) smatrati nepostojećim,

- i jer je Odluka o otkazu Ugovora o radu o kojemu je ovdje riječ u suštini „samo pisani oblik“ odluke o otkazu koja je tužiteljici usmeno priopćena 30. srpnja 2010., a donesena je samo „kako bi se osnažio usmeni otkaz ugovora o radu“ - i u biti predstavlja samo pisano obrazloženje te usmene odluke (a ne neku drugu odluku, s sadržajem koji bi u ičemu bio različit od odluke o usmenom otkazu ugovora),

drugostupanjski sud pravilno je postupio, uz pravilnu primjenu navedene odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a, kada je tužbu tužiteljice s zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 2. kolovoza 2010. o izvanrednom otkazu s njom sklopljenog Ugovora o radu odbacio zbog „presuđene stvari“.

O „presuđenoj stvari“ iz odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a radi se ako kumulativno postoji: 1./ identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, 2/ identitet zahtjeva i 3./ identitet činjeničnog osnova.

Budući da je presudom prvostupanjskog suda posl. br. Pr-226/11 od 28. srpnja 2011., a potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 25/12 od 30. siječnja 2012., pravomoćno odlučeno o sporu u odnosu na odluku o otkazu Ugovora o radu o kojemu je riječ i u ovome postupku, odnosno o otkazu danom tužiteljici s sadržajem koji je identičan sadržaju otkaza o dopuštenosti kojeg tužiteljica sugerira suditi u ovome predmetu (imajući na umu navedeno: da je prijeporna pisana Odluka samo pisani oblik usmenog otkaza i predstavlja samo ponavljanje obrazloženja usmenog otkaza - ali u pisanom obliku), pravilno je ovdje zaključiti da u ovoj parnici i parnici u kojoj je donesena navedena pravomoćna presuda kumulativno postoji: 1./ identitet stranaka u istoj ulozi, 2/ identitet zahtjeva i 3./ identitet činjenične osnove na kojoj se zahtjevi temelje: dakle, da je ovdje riječ o istovjetnom sporu i presuđenoj stvari koja sprečava ponovno suđenje - i (time) situaciji u kojoj je tužbu tužiteljice s zahtjevom na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 2. kolovoza 2010. i trebalo (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili) odbaciti, i to (prema shvaćanju revizijskog suda) u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a.

Budući da je osporeno drugostupanjsko rješenje suštinski temeljeno na takvome (pravilnom) pravnom shvaćanju, reviziju tužiteljice protiv toga rješenja valjalo je odbiti kao neosnovanu, rješenjem kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

Nadalje, budući da je Ugovor o radu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom prestao, pravilno je osporenom presudom ocijenjen neosnovanim zahtjev kojeg tužiteljica vezuje uz pogrešno shvaćanje da je otkaz Ugovora o radu nedopušten i da Ugovor i dalje egzistira i obvezuje: da se tuženik obveže sukladno tome Ugovoru vratiti je na rad.

Stoga, a kako ne postoje niti razlozi zbog kojih je revizija izjavljena protiv osporene presude - jer je ona temeljena na izloženom (pravilnom) shvaćanju, to je reviziju tužiteljice protiv te presude valjalo odbiti kao neosnovanu, presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 23. rujna 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.