Revr-473/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 473/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. L., iz V., koju zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika Opće bolnice V., koga zastupaju punomoćnici A. B. i G. Ć., odvjetnici u O. društvu B. & Ć. u V., radi utvrđenja i isplate, rješavajući revizije tužiteljice i tuženika izjavljene protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 8. lipnja 2004. godine, broj Gž- 841/04-2, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru od 18. veljače 2004. godine, broj P-75/03, u sjednici održanoj dana 3. veljače 2005. godine,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice L. L. i ukidaju rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 8. lipnja 2004. godine br. Gž-841/04-2 i Općinskog suda u Vukovaru od 18. veljače 2004. godine br. P-75/03 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se revizija tuženika Opće bolnice V. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem pod toč. I. izreke odbačena je kao nedopuštena tužba tužiteljice, a pod toč. II. izreke tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 16.726,20 kn.

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda u dijelu u pod toč. I. izreke, dok je toč. II. izreke istog rješenja preinačena, tako da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 921,00 kn, dok je u ostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg parničnog troška odbijen.

Tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjska rješenja preinače i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev ili ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je izjavio reviziju protiv dijela drugostupanjskog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka uz prijedlog da se u tom dijelu drugostupanjsko rješenje ukine i predmet vrati sudu na ponovan postupak.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika na poslovima i radnim zadacima liječnika infektologa počam od 1. ožujka 1991. godine pa nadalje, što je tuženik dužan priznati i u radnu knjižicu tužiteljice upisati postojanje radnog odnosa, zaključiti s njom ugovor o radu, prijaviti je nadležnim fondovima, dozvoliti joj da obavlja poslove liječnika specijaliste infektologa i isplatiti joj neto plaću za vremensko razdoblje počam od studenog 1997. godine do lipnja 2001. godine u ukupnom iznosu od 251.427,79 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i isplatiti joj jubilarnu nagradu, božićnicu i regres za svaku godinu rada sa zakonskim zateznim kamatama.

Budući je u postupku utvrđeno da je tužiteljici kod tuženika prestao radni odnos 31. kolovoza 1991. godine, za što je ona saznala tijekom 1996. i 1997. godine, te da tužiteljica nadležnom tijelu tuženika nije podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, stajalište je nižestupanjskih sudova da u smislu odredbe čl. 83. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Narodne novine 34/91, 19/92, 26/93; dalje ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa tužiteljice, tužiteljica nije ovlaštena zahtijevati sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog čega je tužba kao nedopuštena odbačena.

U reviziji je tužiteljica istakla da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je tuženika pred prvostupanjskim sudom u zamjeni punomoćnika zastupala odvjetnička vježbenica bez položenog pravosudnog ispita, iako vrijednost predmeta ovoga spora prelazi 50.000,00 kn, čime da je povrijeđena odredba čl. 91. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP). Nadalje revidentica smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka, jer nije odgovorio na sve žalbene prigovore. Budući je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje, a ne poništenje odluke o istom da je trebalo meritorno odlučiti, a ne odbaciti tužbu.

Povreda odredbe čl. 91. ZPP, ima značenje relativno bitne povrede postupka, a revizija se može izjaviti zbog takve povrede postupka samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, pa izneseni prigovor ne predstavlja relevantan revizijski razlog.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba cijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja vidljivo je, da se drugostupanjski sud očitovao na žalbene navode tužiteljice, ali ih nije prihvatio, zaključivši da su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da tužiteljica nije izjavila zahtjev za zaštitu prava kada je saznala za odluku o prestanku njezina radnog odnosa kod tuženika, pravilna. Stoga revizija ni u tom dijelu nije osnovana.

Međutim, osnovano se u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 83. st. 2. ZOPRO i dopuštenost tužbe cijenili kroz primjenu te odredbe. Naime, prema odredbi čl. 83. st. 2. ZOPRO zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim tijelom u organizaciji, osim prava na novčanu tražbinu (isto određuje i čl. 126. Zakona o radu - Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, koji se primjenjuje od 1. siječnja 1996.godine). U konkretnom sporu tužiteljica ne traži zaštitu pred sudom zato što joj je određenom odlukom tuženika povrijeđeno pravo iz radnog odnosa u smislu citirane zakonske odredbe, nego utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika, te u vezi s tim realizaciju prava koja joj na temelju postojanja radnog odnosa pripadaju, zbog čega se ova tužba ne temelji na pravu zahtijevati sudsku zaštitu iz odredbe čl. 83. st. 1. ZOPRO, nego predstavlja deklaratornu tužbu iz čl. 187. st. 1. ZPP, za čije se podnošenje ne traži da bude ispunjenja pretpostavka iz citirane odredbe ZOPRO. Prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, ako je to posebnim propisima predviđeno ili ako tužitelj za to ima pravni interes. Tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica predložila da se utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženika, predstavlja zahtjev na utvrđenje postojanja određenog pravnog odnosa (radnopravnog odnosa), zbog čega za dopuštenost ove tužbe nije pravno relevantno je li se tužiteljica prethodno obratila tuženiku u smislu odredbe čl. 83. st. 2. ZOPRO, nego ima li pravni interes zahtijevati takvo utvrđenje, što je procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe radi utvrđenja.

Nižestupanjski sudovi su zbog pogrešne primjene odredbe čl. 83. st. 1. ZOPRO odnosno zbog toga što o tužbi tužiteljice nisu odlučivali kroz primjenu odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP nezakonito odbacili tužbu tužiteljice. Dodati je da je protivno čl. 83. st. 2. ZOPRO odbačena tužba i u odnosu na dio zahtjeva za isplatu plaće, jer za podizanje tužbe radi isplate novčane tražbine nije pretpostavka da radnik prethodno takav zahtjev podnesene nadležnom tijelu poslodavca.

Dosljedno izloženom ovaj sud je ukinuo nižestupanjska rješenja i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju čl. 400. st. 3. u vezi čl. 394. st. 1. ZPP. U ponovnom postupku treba ocijeniti ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje postojanja radnog odnosa o čemu ovisi dopuštenost tužbe, jer o tome ovisi o daljnji tijek postupka.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude, što znači da je revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena ako je dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i ako pobijani dio odluke o parničnom trošku prelazi iznos od 100.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP). Budući je tuženik izjavio reviziju protiv dijela drugostupanjskog rješenja kojim je preinačeno prvostupanjsko rješenje o parničnom trošku te je tuženiku dosuđen umjesto ranijeg iznosa od 16.726,20 kn iznos od 921,00 kn, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjskog rješenja ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, zbog čega je valjalo na temelju čl. 400. st. 3. u vezi čl. 392. st. 1. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 3. veljače 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v. r.