Rev-132/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 132/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. C. iz Z. i 2. S. C. iz Z., zastupane po punomoćniku G. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika „V. l.“ d.d. iz Z., radi naknade štete, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika B. J. iz Z., zastupana po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., odlučujući o revizijama tuženika i umješača izjavljenih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž 6449/93 od 7. lipnja 1994., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn 3588/92 od 11. veljače 1993., u sjednici održanoj 4. travnja 2007.,

r i j e š i o j e:

Revizije se prihvaćaju te se ukidaju presude: Županijskog suda u Zagrebu br. Gž 6449/93 od 7. lipnja 1994. i Općinskog suda u Zagrebu br. Pn 3588/92 od 11. veljače 1993. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika „V. l.“ d.d. Z. i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku da tužiteljima M. C. i S. C. isplate svakome po 8,000.000 HRD sa zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 1993. do isplate, više iznos od 375.000 HRD na ime parničnog troška, te da u prvom slijedećem broju dnevnika „Večernji list“, nakon pravomoćnosti presude, objave presudu bez komentara.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik „V. l.“ i B. J., kao umješač na strani tuženika, izjavili su zasebne revizije (list 43 i 64) pozivom na revizijske razloge: bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da revizije budu prihvaćene kao osnovane, te da preinakom nižestupanjski zahtjev bude odbijen.

Na revizije nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o revizijama.

Revizije su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im se naknadi šteta koja im je nastala zbog toga što je tuženik kao nakladnik objavio novinski članak pod naslovom „Agresivan i vulgaran“ u kojem je navedeno više uvredljivih navoda za tužitelje.

Pobijana presuda ispitana je u granicama određenih u odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 – dalje: ZPP), odredbe kojeg Zakona se na konkretni sporni odnos primjenjuju sukladno odredbi čl. 284. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 224. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03).

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su, u bitnome, utvrdili: da je 19. kolovoza 1992. u dnevniku „V. l.“ nakladnik kojeg je tuženik, u rubrici „M.“ objavljen članak (autor kojega je B. J.) pod naslovom „Agresivan i vulgaran“ u kojem se tužitelje, kao liječnike koji obavljaju liječničke usluge u privatnoj ordinaciji, prikazuje u negativnom kontekstu, zbog čega je kod tužitelja objavljivanjem sporne informacije izazvalo jake duševne boli zbog povrede časti i ugleda, a osim toga da je objavljivane sporne informacije povrijeđen i njihov profesionalni ugled.

Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. i 3. Zakona o javnom informiranju ("Narodne novine", broj 22/92 – dalje: ZJI), koji je u odnosno vrijeme bio u primjeni, prihvatili tužbeni zahtjev kako je uvodno navedeno. S razlogom se u revizijama ističe da je nižestupanjskim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka, i u žalbi protiv prvostupanjske presude predlagao da se na istinitost navoda iznijetih u novinskom članku pod naslovom „Agresivan i vulgaran“, objavljen u spomenutom dnevniku, pozove i sasluša kao svjedok B. J. (koja je ujedno i umješač na strani tuženika u ovom sporu), koja se prigode opisane u navedenom članku nalazila u ordinaciji tužitelja, kada se zbio događaj opisan u spomenutom članku, ali je taj prijedlog odbijen iz razloga jer da za presuđenje konkretnog spora nije od odlučnog značaja pitanje odnosa autora informacije i tužitelja, s obzirom da prema odredbi čl. 30. st. 1. ZJI, nakladnik odgovara za štetu ako informacijom o osobnom ili obiteljskom životu građana ili pak nekom drugom informacijom objavljenom u sredstvu javnog informiranja povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo pravo, a tuženik da se neosnovano poziva na razloge isključenja svoje odgovornosti temeljem odredbe toč. 3. i 5. čl. 31. ZJI, „jer obavljanje privatne liječničke prakse ne predstavlja javnu djelatnost, niti su tužitelji javni djelatnici u smislu čl. 6. st. 2. ZJI“.

Odredbom čl. 6. ZJI propisano je, da svaki građanin ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti (st. 1.), a javni djelatnici imaju pravo na zaštitu privatnosti osim u slučajevima koji su u svezi s njihovom javnom djelatnošću (st. 2.).

Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZJI, nakladnik odgovara za štetu, ako informacijom o osobnom ili obiteljskom životu građana, ili pak nekom drugom informacijom objavljenom u sredstvu javnog informiranja povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast i drugo pravo. A prema odredbi čl. 31. st. 1. ZJI, oštećenik nema pravo na naknadu štete, među ostalim, ako je informacija, kojom je šteta učinjena, istinita ili u izravnoj svezi s javnom djelatnošću oštećenika (toč. 3.).

Suprotno stajalištu izraženom u pobijanoj presudi, prema prosudbi revizijskog suda, pružanje zdravstvenih usluga (a u spornom novinskom članku iznosi se ponašanje tužitelja kao osoba koja građanima pružaju zdravstvenu zaštitu) ima značaj javne djelatnosti neovisno o tome da li se te usluge pružaju u zdravstvenoj ustanovi ili u privatnoj liječničkoj ordinaciji.

Odredbom čl. 58. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se svakom građaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu.

Prema odredbi čl. 17. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 8/89, 33/89, 31/90 i 59/90 – dalje: Zakon) koji je bio u primjeni u odnosno vrijeme, zdravstvena zaštita kao organizirana društvena djelatnost je skup mjera koje se poduzimaju odnosno provodi radi čuvanja i unapređivanja zdravlja, suzbijanja i sprječavanja bolesti, liječenja i rehabilitacije građana.

Provođenjem mjera zdravstvene zaštite obavljaju zdravstveni radnici u organizacijama zdravstva odnosno zdravstveni radnici zaposleni u poduzećima i kod drugih pravnih osoba, te zdravstveni radnici samostalnim osobnim radom (čl. 18. st. 2. Zakona).

Prema odredbi čl. 4. Zakona, građani slobodno biraju organizaciju zdravstva i liječnika koji će im pružati zdravstvenu zaštitu.

U provođenju mjera zdravstvene zaštite, zdravstveni radnici, među inim, sudjeluju u provođenju zdravstvenog odgoja i prosvjećivanja, planiranja porodice, tjelesnog odgoja, rekreacije i sporta i drugih mjera koje pridonose povećanju duševnih i tjelesnih sposobnosti građana (čl. 18. Zakona).

I prema važećoj odredbi čl. 18. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 121/03) mjere zdravstvene zaštite provode se na temelju plana i programa mjera zdravstvene zaštite, koje na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, donosi ministar nadležan za zdravstvo, po prethodnom pribavljenom mišljenju nadležnih odbora.

Iz citiranih zakonskih odredbi, suprotno stajalištu izraženom u nižestupanjskim presudama, prema ocjeni ovog suda, proizlazi da je pružanje zdravstvene zaštite, neovisno o tome da li se zaštita pruža u zdravstvenim ustanovama ili u privatnim liječničkim ordinacijama, ima značaj javne djelatnosti.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi su propustili izvesti dokaze predložene po tuženiku i umješaču na okolnosti istinitosti navoda u osporenom novinskom članku, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 31. st. 1. toč. 3. u svezi sa čl. 30. ZJI).

Trebalo je zbog izloženog prihvatiti revizije kao osnovane i riješiti kao u izreci (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku će prvostupanjski sud izvesti određene dokaze radi utvrđenja istinitosti informacija iznijetih u spomenutom novinskom članku, te u skladu s tim utvrđenjima, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 4. travnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.