Rev-x-470/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev x 470/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice B. K. iz S. N., S., drugotužiteljice L. H. iz V. i trećetužitelja Ž. G. iz V., kao zakonskih nasljednika sada pok. G. L. iz M., koje zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u K., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica B., kojeg zastupa punomoćnik K. F. Š., odvjetnik u O. društvu G. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gžx-200/13- 4 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-980/12-276 od 9. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gžx-200/13-4 od 17. listopada 2013. i presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-980/12-276 od 9. svibnja 2013., te se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

II. Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

III. Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na sljedeće pitanje:

„Je li pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi da se na obvezni odnos potraživanja naknade nematerijalne štete neposrednog oštećenika, prednika tužitelja, koji je nastao u štetnom događaju od 20.05.1999. godine kada je bio na snazi Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a glede prijelaza tražbine naknade nematerijalne štete na njegove nasljednike primjenjuje odredba čl. 1105. st. 1. tog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05) koji je stupio na snagu 01.01.2006. godine budući je prema stajalištu drugostupanjskog suda obvezni odnos između tužitelja i tuženika nastao 2011. godine kada je umro neposredni oštećenik, prednik tužitelja, u protivnosti sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda iznesenim u odluci Rev-x 427/11, prema kojem se osnovom odredbe čl. 1163. st. 1 ZOO/05 taj Zakon neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona i prema kojem je bez obzira na vrijeme smrti neposrednog oštećenika, prednika tužitelja,

Rev x 470/14-2

obvezni odnos potraživanja naknade štete neposrednog oštećenika, prednika tužitelja, nastao prije stupanja na snagu ZOO/05, pa je i o prijelazu tražbine naknade nematerijalne štete na njegove nasljednike potrebno odlučivati prema odredbi čl. 204. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji zakon je važio i bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja?“

IV. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 55.880,00 kuna s kamatama po stopi od 8% godišnje tekućim od 20. svibnja 1999. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja da im se isplate zatezne kamate po stopi većoj od 8% godišnje do utužene stope od 20% godišnje (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 15 dana (točka III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja je djelomično prihvaćena, a žalba tuženika je odbijena kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke, dok je preinačena u točki III. izreke tako da je tuženiku naloženo da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 41.073,24 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2013. do isplate, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji i tuženik. Tužitelji predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu koja se odnosi na visinu kamatne stope. Tuženik predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude tako da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelji su osporili navode iz revizije tužitelja te su predložili reviziju tuženika odbiti ili odbaciti.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije dopuštena, dok je revizija tuženika djelomično nedopuštena, a djelomično osnovana.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a. i čl. 373. b. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Rev x 470/14-2

U čl. 382. st. 3. ZPP je propisano da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelji u reviziji postavljaju sljedeće pitanje:

„Kolika je visina kamatne stope prema mađarskom zakonu za naknadu neimovinske štete prouzročene kaznenim djelom, je li 8% godišnje (kolika je dosuđena) ili 20% godišnje (kolika je utužena)?“

Iako tužitelji postavljaju određeno materijalnopravno pitanje, u samoj reviziji nije navedeno zbog čega bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju praksu drugih županijskih sudova, odnosno revizijskog suda.

Slijedom navedenog revizija tužitelja nije dopuštena, pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP.

Postupajući po podnesenoj reviziji tuženika ovaj sud ocjenjuje da su u pogledu materijalnopravnog pitanja – primjenjuje li se na konkretni slučaj strano pravo ili se na prijelaz tražbine naknade neimovinske štete na nasljednik primjenjuje odredbe domaćeg propisa, revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP dopuštena. Naime, u razlozima se tuženik poziva na drugačije shvaćanje zauzeto u odluci revizijskog suda br. Rev-1000/09, radi čega su ispunjene sve pretpostavke za meritorno odlučivanje u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

Stoga je, polazeći od odredbe čl. 392. a) st. 2. ZPP-a, revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog tog podnesenog materijalnopravnog pitanja, za koje je ocijenio da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odlučujući o zahtjevu tužitelja drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da se na predmetni slučaj primjenjuje mađarsko pravo budući da se štetni događaj (prometna nesreća) dogodio u Republici Mađarskoj, ali da se u pogledu ocjene prijelaza tražbine nematerijalne štete na nasljednike (tužitelje) s pok. L. G. primjenjuje domaće, hrvatsko pravo i to Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05) koji je vrijedio u vrijeme kada je prednica tužitelja umrla i kada je prema shvaćanju drugostupanjskog suda nastao obvezni odnos između tužitelja i tuženika.

Odredbom čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. („Službeni list SFRJ-Međunarodni ugovori“ broj 26/76, „Narodne novine“ broj 4/94) propisano je da zakonodavstvo koje se primjenjuje jest domaće zakonodavstvo države na čijem području se dogodila nezgoda.

Odredbom čl. 8. toč. 5 citirane Haške konvencije propisano je da zakonodavstvo koje se primjenjuje određuje i prenosivost prava na naknadu.

Rev x 470/14-2

Iz navedenog proizlazi da je i za ocjenu prijelaza tražbine nematerijalne štete na nasljednike također mjerodavno mađarsko pravo.

Iako se odlučujući o prijelazu tražbine nematerijalne štete na nasljednike prvostupanjski sud pozvao i na odredbu domaćeg prava (čl. 1105. ZOO) i na odredbu mađarskog prava (čl. 598. mađarskog Građanskog zakona), iz odredbe čl. 598. mađarskog Građanskog zakona ne proizlazi da tražbina nematerijalne štete prelazi na nasljednike, već se radi o općoj odredbi o nasljeđivanju. Iz navedenog proizlazi da niti prvostupanjski sud nije primijenio odgovarajuću odredbu mađarskog prava koja uređuje prijelaz tražbine nematerijalne štete na nasljednike.

Nadalje, zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud je visinu naknade nematerijalne štete prosuđivao prema hrvatskom materijalnom pravu i Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćenim na sjednici građanskog odjela 29. studenog 2002., a što je vidljivo iz odluke drugostupanjskog suda koji kada potvrđuje odluku prvostupanjskog suda kao kriterije, osim invalidnosti, uzima u obzir intenzitet i trajanje fizičkih boli i straha.

Drugostupanjski sud odlučujući o visini naknade nematerijalne štete primjenjuje odredbu čl. 355. st. 4 mađarskog Građanskog zakona. U navedenoj odredbi sadržano je načelo da naknada štete, između ostalog, pokriva i naknadu štete ili troškove neophodne za smanjivanje materijalnih i nematerijalnih gubitaka pretrpljenih od strane oštećene osobe. Međutim, u odlukama nižestupanjskih sudova ne navodi se koji su to kriteriji ili okolnosti koje mađarski sudovi uzimaju u obzir prilikom odmjeravanja naknade nematerijalne štete.

Stoga će nižestupanjski sudovi u nastavku postupka primjenom mađarskog prava utvrditi nasljeđuje li se nematerijalna (neimovinska) šteta koja je utužena, ali još ne postoji pravomoćna sudska odluka, pa ako se utvrdi da se nematerijalna šteta, nakon što je utužena može naslijediti, utvrditi o kojim kriterijima vodi računa mađarsko pravo propisuje pravo na naknadu nematerijalne štete.

Slijedom navedenog, prihvaćajući u tom dijelu reviziju tuženika, valjalo je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2 ZPP.

Postupajući po podnesenoj tzv. izvanrednoj reviziji ovaj sud ocjenjuje da u pogledu pitanja tuženika vezanog za primjenu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) ili Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05) u pogledu prijelaza tražbine na nasljednike vezano za štetni događaj koji se dogodio 20. svibnja 1999., dok je prednica tužitelja umrla 2011., a zbog kojeg je također ova revizija podnesena, nisu ostvarene zakonske pretpostavke za njezinu dopuštenost u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Naime, o tom određeno naznačenom materijalnopravnom pitanju ne ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari budući da je već navedeno da se u konkretnoj pravnoj stvari ne primjenjuje hrvatsko nego mađarsko pravo, pa kako već iz tog razloga nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke, koje moraju biti ispunjene za dopuštenost izvanredne revizije u smislu

Rev x 470/14-2

prethodno citirane odredbe za dopuštenost izvanredne revizije, u pogledu tako postavljenog pravnog pitanja revizija nije dopuštena.

Trebalo je stoga u tom dijelu reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392.b. st. 3.ZPP.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 1. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.