III Kr-496/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 496/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. P.R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 200. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenog P.R. za izvanredno preispitivanje pravomoćnosti presude što je čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 26. svibnja 1995. br. K 457/93 i presuda Županijskog suda u Požegi od 25. kolovoza 1995. br. Kž 200/95, u sjednici održanoj 26. ožujka 1996. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V.

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je osnovan zahtjev okr. P.R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 26. svibnja 1995. br. K 457/93 i presuda Županijskog suda u Požegi od 25. kolovoza 1995. br. Kž 200/95, te se ukida u odnosu na P.R. drugostupanjska presuda Županijskog suda u Požegi i u tom dijelu predmet vraća tome sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 26. svibnja 1995. godine br. K 457/93, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Požegi od 25. kolovoza 1995. godine br. Kž 200/95 osuđen je P.R. zbog tri krivična djela krivotvorenja javne isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH, sedam krivičnih djela krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 1. KZRH, dva krivična djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZRH i dva krivična djela teške krađe iz čl. 126. st. 2. KZRH, te mu izrečena četiri godine.

jedinstvena kazna zatvora u trajanju od

Nakon pravomoćnosti presude okrivljenik je po svome branitelju podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede krivičnog zakona, povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP), zbog povrede odredba krivičnog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje time da se rasprava održi pred izmjenjenim vijećem. Republički državni odvjetnik dao je mišljenje da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti je povrijeđen krivični zakon, s prijedlogom da se zahtjev okrivljenia odbije kao neosnovan (čl. 415. st. 4. ZKP).

Zahtjev je osnovan.

U pravu je osuđenik kada tvrdi da je sud drugog stupnja povrijedio odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 378. st. 1. ZKP).

Po svome sadržaju, iako osuđenik u zahtjevu ističe povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) radi se u suštini o čisto relativnim povredama postupka koje su nastale u žalbenom postupku pred sudom drugog stupnja. Naime, obrazloženje presude suda drugog stupnja ne predstavlja autoritativan stav, ono nije defenitivno izjašnjenje suda o predmetu optužbe, ono nije konačan sud, niti potvrda pravilnosti odluke suda prvog stupnja i negacija navoda žalbe. Obrazloženje drugostupanjske presude ne odgovara niti cijeni navode žalbe pa ne djeluje uvjerljivo niti snagom argumenata, niti logikom činjenica na odluku o krivičnoj odgovornosti P.R., to je povreda u žalbenom postupku koja je od utjecaja na donošenje pravilne odluke.

Optuženik u svojoj opširnoj žalbi protiv presude suda prvog stupnja kao osnovno navodi da niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje na optuženika kao počinitelja djela zbog kojih je proglašen krivim. Naime, sud eliminira iskaze saslušanih svjedoka koji su svi do jednoga potvrđuju obranu optuženika i potvrđuju da su oni kupovali te automobile, te da se na kupoprodajnim ugovorima nalaze njihovi potpisi. Nadalje žalitelj tvrdi da pri takvom stanju dokaza ostaje jedino činjenica da je PU S.B. označila P.R. kao izvršitelja tih krivičnih djela, ali bez ikakovog uporišta u provedenom dokaznom postupku.

Prije svega, žalitelj ističe, da sam sud prvog stupnja na str. 40. presude navodi kako nema niti jednog direktnog dokaza koji bi uputio na okr. P.R. kao počinitelja tih djela. U odnosu na preinačenje prave isprave i upotrebu iste kao prave, za prekucavanje brojeva šasije prikladnim alatom (djela toč. 3, 5, 6, 8, 9, 13 i 14 presude), žalitelj (str. 6 i 7 žalbe) navodi, kako gola tvrdnja, da se radi o "prepoznatljivom" načinu prekucavanja nije razlog za utvrđenje odlučne činjenice, da je upravo okrivljenik preinačio pravu ispravu (broj šasije motora), a ovo posebno i zbog broja nađenih automobila sa preinačenim brojevima (408) na području S.B.. Kad se u pobijanoj drugostupanjskoj presudi pojavila potreba indicijalnog zaključivanja, u odnosu na preostale dokaze, to zahtjeva posebno detaljno obrazloženje presude suda drugog stupnja, a ona je potpuno izostala.

Što se tiče djela pod toč. 1, 10 i 11 izreke presude krivotvorenje javne isprave okrivljenik u žalbi tvrdi, (str. 7, 8) da sud prvog stupnja nema razloga za utvrđenje odlučne činjenice da je upravo okrivljenik napravio lažne isprave. Međutim, presuda suda drugog stupnja ostaje bez odgovora na te žalbene navode ne navodeći koji su to razlozi u presudi suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice, a koji bi ukazivali na optuženika kao počinitelja tih krivičnih djela.

Na str. 7 svoje žalbe okrivljenik obrazlaže, kako nema razloga za utvrđenje suda da je okrivljenik dovodio u zabludu nadležne organe da u javnoj knjizi ovjere štogod neistinito (djela iz toč. 2 i 12 izreke presude). Niti na te navode ne odgovara presuda suda drugog stupnja.

U odnosu na djela teške krađe (toč. 4 i 7 presude), žalitelj ističe, da u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema niti jedne jedine riječi, na temelju kojih dokaza sud nalazi da je upravo okr. P.R. počinio ta krivična djela. Tako za tešku krađu izvršenu u Z. (... ulica) postoji samo kaznena prijava policijske uprave u kojoj također nije naveden niti jedan dokaz da bi okrivljenik bio počinitelj djela. Što se tiče krivičnog djela krađe (automobil Vectra u Z. … ) žalitelj u presudi suda prvog stupnja ne nalazi razloga i tvrdi da se je sud rukovodio isključivo kaznenom prijavom (list 5 žalbe). Na te ubjedljive i apodiktične tvrdnje iz žalbe mora se dati odgovarajući odgovor u presudi suda drugog stupnja jer inače proizlazi da drugostupanjski sud nije imao, ili nema, određen odgovor na te žalbene navode.

Prema tome, netočna je tvrdnja županijskog suda da su navodi žalbe uopćeni, neargumentirani i da su puko parafraziranje zakonskog teksta. Prema izloženom očigledno je da sud drugog stupnja, ustvari, uopće nije ocijenio žalbene navode okrivljenika. Postupajući na naprijed navedeni način, sud drugog stupnja povrijedio je odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku - čl. 378. st. 1. ZKP, koja povreda je nesumnjivo od utjecaja na donošenje pravilne odluke, jer se pojavila sumnja u istinitost činjenica utvrđenih u pobijanoj pravomoćnoj presudi. Obzirom da se, dakle, pojavila znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u tijeku postupka, ovaj Vrhovni sud je zahtjev osuđenika uvažio, te ukinuo presudu Županijskog suda u Požegi, citiranu u izreci ove presude.

Ukazuju se potrebnim iznjeti koje žalbene navode sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude je trebao cjeniti.

Sud prvog stupnja u svojoj presudi (str. 40), kako je već naprijed navedeno određeno navodi da nema niti jednog direktnog dokaza koji bi upućivao na okr. P.R., kao izvršitelja uje na postojanje sumnje u istinitost utvrđenih krivičnih djela, što s druge strane upuć

činjenica. Međutim, sud ističe da posredni dokazi - indiciji po zbroju i povezanosti isključuju svaku drugu verziju osim one da je okrivljenik počinio krivično djelo. Od tih indicija sud nalazi "prepoznatljiv" način prekucavanja brojeva šasije, a da se pri tome ne navodi što to znači "prepoznatljiv način", koje su njegove specifičnosti i po čemu se taj način dovodi upravo u vezu sa osuđenikom i njegovim djelovanjem. Doista proizlazi, kako se to navodi u zahtjevu, da to izvire iz toga što je osuđenik i ranije bio osuđivan. Potpuno je jasno da ranija osuđivanost ne može predstavljati indicij koji bi ukazivao na utvrđivanje nekih odlučnih činjenica. Kad se radi o indicijalnom dokazivanju tada se sa daleko više pažnje moraju ocijeniti navodi žalbe a to je sud drugog stupnja propustio učiniti.

Za sada u ovom krivičnom predmetu provedenim vještačenjima utvrđeno je (vještak za mehanoskopiju, vještak za foto-dokumentaciju) da su na svim automobilima koji su predmet ovog krivičnog postupka prekucavani brojevi šasija automobila, te da su pravljene i upotrebljavane lažne prometne dozvole.

Kod krivičnih djela opisanih pod toč. 1, 2 i 3 radi se o automobilu Golf JXD.

U odnosu na djelo pod toč. 1 izreke presude (krivotvorenje isprave), krivično djelo pravljenja lažne prometne dozvole za vozilo, i krivično djelo upotrebe te lažne isprave, za to vozilo, treba reći, da je utvrđeno da je prometna dozvola lažna, te da je priložena uz zahtjev za registraciju. Međutim, prema navodima žalbe, izostale su činjenice iz kojih bi slijedilo utvrđenje da je upravo okr. P.R., pravio i služio se konkretnom prometnom dozvolom. Naime, fond činjenice da je automobil registriran na ime D.A., koji tvrdi da je kupio automobil, od njemu nepoznate osobe za cijenu od 13.500 DM, te da mu je za kupnju automobila P.R. pozajmio 5.000 DM, te činjenice da je D.A. potpisao kupoprodajni ugovor, i njegove tvrdnje da je poslove oko prijenosa obavljao sam, kao i da je sam zamolio P.R. da mu proda automobil, teško se može tvrditi, da je opt. P.R. jedini imao interesa da učini inkriminirano djelo iz toč. 1 izreke presude, dakle da pravi i upotrebljava lažnu ispravu, a to je jedini razlog koji se navodi u presudi suda prvog stupnja. Kupnju automobila od strane D.A. potvrđuje i svjedok E.M. opisujući da mu je automobil dovezao u V. sam A. te da se njime želi riješiti nastali problem, a da prema P.R. ne postavlja imovinsko-pravni zahtjev. Jedino iskaz svjedoka A.E., majke D., kojoj je sin D. rekao, da je to automobil od P.R., donekle bi upućivao da je P.R. bio umješan u "poslove" oko toga vozila. Zaključiti samo na temelju toga kazivanja sina D., da je jedini P.R. imao interesa da pravi i upotrijebi lažnu prometnu dozvolu, pa makar i po nekome drugome, pored iskaza A.D. da je sve oko prijenosa vozila obavljao sam, uz izostanak svakog drugog dokaza, u žalbi se smatra da je izostanak svakog razloga za utvrđenje odlučnih činjenica iz kojih bi proizlazilo da je okrivljeni počinio to krivično djelo.

Kod dijela pod toč. 2 presude (ovjeravanje neistinitog sadržaja) u presudi suda prvog stupnja, prema žalbi, nije naveden niti jedan dokaz, da iza prilaganja inače lažne prometne dozvole i lažnog kuprodajnog ugovora stoji P.R., te da je upravo on - okrivljenik doveo u zabludu nadležno tijelo - djelatnike je Policijske uprave S.B., da u javnoj knjizi ovjere nešto neistinito. Dobivena prometna dozvola glasi na ime A.D., koji tvrdi, da je poslove oko prijenosa vozila obavljao sam. U presudi niti jedan navod ne upućuje na postojanje nekog dokaza da je baš P.R. iskoristio nadležni organ kao sredstvo za pravljenje službene neistinite isprave - prometne dozvole na ime D.A.. Sve se svodi na ponavljanje teksta optužnog akta (str. 33 presude).

Što se tiče djela pod toč. 3 te presude (krivotvorenje isprave) točno je da su na automobilu Golf JXD prekucani brojevi šasije. Međutim, žalitelj tvrdi da, kod okr. P.R. nije pronađen nikakav alat za prekucavanje, niti bilo kakav materijalni dokaz upućuje na njega kao učionioca prekucavanja (str. 34 presude). Indicij koje navodi sud, "prepoznatljiv" način prekucavanja, o čemu je već bilo govora ranije, sklonost okrivljenika takovom ponašanju, te nevjerovanje iskazu D.A. i iskazu svjedoka E.M., posve sigurno nisu takove naravi da bi spadali u krug pomoćnih činjenica i činjenica indicija, koje mogu služiti kao sredstvo za utvrđenje odlučne činjenice, da je upravo P.R. - on ili netko drugi po njegovoj naredbi, izvršio prekucavanje brojeva šasije automobila. U odnosu na te navode žalbe u presudi

i

drugog stupnja izostalo je korektno i sadržajno obrazloženje iz kojeg bi se jasno moglo reć koje činjenice i zbog čega su pravilno utvrđene.

U odnosu na djelo pod toč. 4 presude, teške krađe (osobni automobil Opel Vectra) u žalbi se navodi da su u presudi izostali bilo kakvi razlozi zbog kojih sud smatra, da je upravo okrivljenik oduzeo - otuđio taj osobni automobil. Naime, u nedostataku odlučnih činjenica da se počinjenje tog krivičnog djela veže za okrivljenika, sud najprije obrazlaže radnju izvršenja krivičnog djela krivotvorenja isprave (prekucavanje brojeva) optuženika pod toč. 5 presude, te zaključuje da je to djelo izvršio okrivljenik, pa je zbog toga "nedvojbeno" da je počinio i krivično djelo teške krađe iz toč. 4 presude.

Što se pak tiče djela pod toč. 5 presude (krivotvorenje isprave) sud ne vjeruje svjedoku D.T. da je automobil kupio od M.B. iz P., a preko okr. P.R., jer je njegov iskaz, kako navodi sud, neuvjerljiv i nesiguran, te je očigledno da svjedok, po mišljenju suda, ne govori istinu. Sud, naime, smatra da je taj oštećenik kao i ostali svjedoci - oštećenici ne govori istinu zbog toga, što im je obećano da će im automobili biti vraćeni. Međutim, pokraj nedvojbeno utvrđenih činjenica da su na automobilu prekucani brojevi, da je konkretni automobil ukraden, da se zna njegov pravi vlasnik (K.Š. ) za sada je nemoguće povjerovati da je oštećenik toliko naivan, pa da se nada da će mu automobil biti vraćen i da zbog toga govori neistinu. U odnosu na samo djelo (krivotvorenje isprave) kao dokaz, da je to učinio okrivljenik, sud navodi kao ranije "prepoznatljiv" način prekucavanja brojeva i okrivljenikovu sklonost takovom ponašanju. Nedostaje bilo kakvi drugi razlozi, tvrdi žalitelj, da bi okrivljenik prekucavao brojeve šasija i da bi upotrebljavao takovu ispravu kao pravu, ali usprkos toga sud zaključuje da je to djelo nedvojbeno okrivljenik počinio, pa tu svoju "sigurnost" u zaključivanju koristi da bi utvrdio kako je počinio i krivično djelo teške krađe pod toč. 4 izreke presude. Niti u odnosu na ta dva djela navode žalbe sud drugog stupnja ne ocjenjuje i nema jasnu i određenu koncepciju o kompleksu činjenica koje su neophodne za zakonitu odluku.

Za djelo pod toč. 6 (krivotvorenje isprave automobil Golf JXD) sud također utvrđuje da ga je počinio okrivljenik i pri tome zaključuje da to proizlazi iz činjenice što je okrivljenik, koji to poriče, prodao automobil V.M., a da pri tome ne saslušava tu osobu kao svjedoka, već njegovog brata M.V., iskaz kojeg svjedoka sud ne prihvaća smatrajući da je isti

Đ.T.. Iz toga razloga,

želio pogodovati okr. P.R., a iz istog razloga kao već prije navedeni ošt. te iz "prepoznatljivog" prekucavanja brojeva na šasiji automobila, ne iznoseći nikakove druge činjenice da je upravo optuženik vršio prekucavanje brojeva šasije automobila i upotrijebio ga sud zaključuje da je okrivljenik počinio to krivično djelo. Za djelo žalitelj na to ukazuje, ali presuda suda drugog stupnja ne ocjenjuje da li je ne vjerovanje jednom svjedoku i "prepoznatljivo" prekucavanje brojeva dovoljno da se optuženik proglasi krivim za to djelo. Djela pod toč. 7 i 8 izreke presude (teška krađa i krivotvorenje isprave - automobil Audi 80) sud smatra da je počinio okrivljenik iako kupac automobila A.V., saslušan kao svjedok tvrdi da je automobil kupio od M.B., a da je dokumentaciju vozila samo ostavio kod P.R. radi sređivanja kasko osiguranja i da iz toga naslova dužnik P.R.. Ne vjerujući tom svjedoku sud svoju odluku za oba krivična djela temelji na nesigurnom iskazu navedenog svjedoka, činjenici "prepoznatljivog" prekucavanja broja šasije i okolnosti da je svjedok B.O. iskazao "ako je netko mogao, nešto napraviti u policiji onda je to bio P.R.. To su jedini razlozi zbog čega sud P.R. proglašava krivim za krađu automobila i krivotvorenje isprave (prekucavanje brojeva), a da pri tome navodi kako nema niti jednog direktnog dokaza da je P.R. počinitelj tih djela (str. 40 pasos 4 presude). Potpuno su dakle izostale činjenice iz kojih bi se mogla donijeti odluka o primjeni prava. Navodi žalbe da to nisu dostatni dokazi da se optuženik proglasi krivim za to krivično djelo ostale su bez ocijene drugostupanjske presude.

U odnosu na djela pod toč. 9 i 10 presude, krivotvorenje isprave, sud prvog stupnja zaključio je da ih je počinio optuženik, iako svjedok J.R. tvrdi da okrivljenik sa tim automobilom (Volkswagen Passat CL) nije imao nikakove veze, već da je on - svjedok vozilo kupio od svog poznanika po imenu "I. ". Sud svjedoku ne vjeruje i za to navodi razloge, međutim, zbog čega smatra da je automobil kupljen od okr. P.R. u presudi nedostaju bilo kakovi razlozi, osim da optuženik je osoba oko koje se sve dešava, vlasnik kafića, u kome se vode pregovori, a formalno ga nema nigdje i da je na temelju takove "formalne odsutnosti" počinio sva krivična djela za koja je proglašen krivim, pa i ova dva djela. Sud, naime, smatra da okrivljenik upravo na toj formalnoj odsutnosti gradi svoju obranu. Tvrdi se u žalbi da sud ne iznosi nikakove razloge iz kojih bi proizlazilo da je ta odsutnost okrivljenika samo formalna, a ne i stvarna. Ponavljanje prekucavanja brojeva šasije na kojima se ponovo gradi odgovornost okrivljenika za ova dva krivična djela dokazuje samo da su brojevi šasije doista prekucani, ali zbog čega bi to okrivljenik učinio ili naredio da netko drugi učini, za to nema razloga. Okolnost da je prekucavanje "prepoznatljivo" može samo svjedočiti da je to vršeno istom tehnikom, ali ne i da je to djelatnost optuženika. Točno je da je prometna dozvola lažna (djelo iz toč. 10) ali u presudi se ne navode razlozi odakle sudu saznanje da je okrivljenik nabavio falsificirani obrazac prometne dozvole, i da je upravo on u nju unio podatke vozila Volkswagen Passat te tu lažnu dozvolu predao J.R.. Ponovo su navodi žalbe bez odgovora u drugostupanjskoj presudi.

Za djela pod toč. 11, 12 i 13 izreke presude sud zaključuje da ih je počinio okrivljenik (krivotvorenje isprave, ovjeravanje neistinitog sadržaja vozilo Opel Kadet). Sud osnovano utvrđuje da je neovlašteno pribavljen obrazac prometne dozvole za taj automobil i u njega upisani krivotvoreni podaci, međutim, nedostaju razlozi, tvrdi se u žalbi, koji bi ukazivali da je to počinio okrivljenik. Osobnu kartu N.G. nabavlja okr. L.,.L. dovodi u vezu s automobilom Z.L.. Sud prvog stupnja ponovno polazi od "prepoznatljivog" prekucavanja brojeva gradeći na tome odgovornost okr. P.R. za to krivično djelo. Točno je da su brojevi prekucavani, točno je da je prometna dozvola krivotvorena, točno je da su dovedeni u zabludu djelatnici Policijske uprave S.B. te izdali novu prometnu dozvolu, ali se mora odgovoriti, koji to dokazi, odnosno koje to odlučne činjenice ukazuju, da je to sve počinio okrivljenik, da bi se na njega mogao primjeniti zakon. Čak i sud dio obrazloženja presude, koji se odnosi na analizu utvrđenog u odnosu na to krivično djelo (str. 46 presude), započinje riječima "Prema mišljenju suda prvo okr. P.R. " itd. slijedi tekst optužnog akta, a kao razlog da to učini. Sud ne sudi na temelju mišljenja - se navodi jedino da je okrivljeni imao interesa

potpuno je jasno da se okrivljeniku mora dokazati da je pravio lažne isprave i upotrijebio iste (djelo pod toč. 11 i 13), te dovodio u zabludu nadležne organe da na javnoj ispravi ovjeri štogod neistinito (toč. 12). Dokazi, koji bi bili izvedeni i koji bi ukazivali na postojanje odlučnih činjenica za pobijanu presudu, izostaju, kao što izostaje i ocjena navoda žalbe od strane drugostupanjskog suda.

Djelo pod toč. 14 presude (krivotvorenje isprave - vozilo Peugot 205) sud utvrđuje da ga je počinio okrivljenik, na način da je podesnim alatom prekucao originalni broj šasije i ukucao novi, te tako preinačeni broj upotrijebio kao pravi. Inače u vezi ovog istog automobila okrivljenik je bio optužen za kriv. djelo krivotvorenja javne isprave (prometna dozvola) i za kriv. djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja, ali je za ta djela oslobođen optužbe. Što se tiče toga djela obrazloženje presude se ponovno temelji na što se ukazuje u žalbi, jedino na prepoznatljivom prekucavanju brojeva. Naime, ošt. V.K. potvrđuje navode obrane okrivljenika, da je automobil kupio od hrvatskog vojnika iz R., sud mu ne vjeruje, te pri tome utvrđuje da je takovo kazivanje svjedoka rezultat vjere u to, da će mu automobil biti vraćen. Potpuno je nejasno odakle sudu zaključak, da je okrivljenik nabavio automobil, da je njime raspolagao i da je jedini on imao interesa za prekucavanje brojeva. Niti na navode žalbe u odnosu na to krivično djelo sud drugog stupnja ne odgovara.

Okrivljenik je proglašen krivim za tri krivična djela krivotvorenja isprave - javne isprave čl. 206. st. 2. KZRH (toč. 1, 10 i 11 presude) a da za sada niti jedan podatak u spisu, iskaz svjedoka ili nalaz vještaka, ne ukazuje da je okrivljenik dolazio u posjed krivotvorenih obrazaca prometnih dozvola, ispunjavao ih i predavao kod registracije. Nitko ne potvrđuje, da je P.R., donosio lažne prometne dozvole radi registracije vozila. Obrazloženje suda se svodi na to, da je okrivljeni jedini imao interesa to učiniti, a taj interes za sada ne proizlazi iz izvedenih dokaza. I taj žalbeni navod ostao je bez temeljitog odgovora u presudi suda drugog stupnja.

Okrivljeni je proglašen krivim za dva krivična djela ovjeravanje neistinitog sadržaja (čl. 206. st. 1. KZRH) niti iz jednog izvedenog dokaza, za sada, ne proizlazi da je upravo okrivljenik ili netko po njegovom nalogu, dolazio na policijsku upravu i pomoću lažnih prometnih dozvola ili krivotvorenih računa doveo u zabludu djelatnike Policijske uprave S.B. koji bi mu izdali novu prometnu dozvolu i registarske tablice. Nije saslušan niti jedan djelatnik Policijske uprave S.B. koji bi to potvrdio. Izostali su dakle bilo kakvi dokazi da bi okrivljenik dovodio drugoga u zabludu. U odnosu na ove činjenice nema temeljite analize i ocjene u presudi suda drugog stupnja.

Proglašen je okrivljenik krivim i za dva krivična djela teške krađe (čl. 126. st. 2. KZRH) a da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi on sam ili zajedno sa nekim drugim oduzima navedene automobile. U odnosu na ta dijela izostaju za sada čak i indiciji na kojima bi se zasnivale bilo kakove činjenice, ali unatoč toga sud drugog stupnja ne odgovara ni na te žalbene navode temeljitom analizom i ocjenom.

I na kraju sud je proglasio krivim okrivljenog za sedam krivičnih djela krivotvorenja isprave (čl. 206. st. 1. KZRH), da je podesnim alatom vršio prekucavanje brojeva šasije, te da se sa tim automobila koristio. Jedini indicij na koji neprekidno ukazuje sud prvog stupnja je "prepoznatljivo" prekucavanje brojeva šasije i na temelju toga zaključuje da je to radio optuženik. Međutim, ono što izostaje to je dokaz za postojanje veze između toga "prepoznatljivog" prekucavanja brojeva i okrivljenika. Naime, nema dokaza da je okrivljeni posjedovao te automobile, pa se opravdano postavlja pitanje, kako je i zašto prekucavao brojeve. "Prepoznatljivo" može prekucavati brojeve svaka druga osoba, za sada nema pravog odgovora zašto bi to učinio okrivljenik. Premda je osuđenik ovo istakao u žalbi sud drugog stupnja nije ocjenio te navode, što je suprotno odredbi čl. 378. st. 1. ZKP.

Sud prvog stupnja ne vjeruje svjedocima, oštećenicima, koji potvrđuju obranu okr. P.R., samo na osnovu toga uvjerenja, ne može se temeljiti odgovornost okrivljenika, ostaje

a

još mnogo dodatnih činjenica koje se još moraju utvrditi da bi se mogla donijeti osuđujuć presuda. Osuđujuća presuda, kako je to istaknuto u žalbi otuđenika, se ne može temeljiti na dvije izolirane činjenice, nevjerovanje svjedocima i "prepoznatljivom" načinu prekucavanja brojeva.

Žalba protiv presude suda prvog stupnja navodi sve te nedostatke presude. Međutim, navodi ostaju bez ocjene i odgovora u drugostupanjskoj presudi. Kad se presuda potvrđuje, kako je to učinio sud drugog stupnja, onda se iz obrazloženja presude mora vidjeti zbog čega argumenti izneseni u žalbi, nisu od značaja u konkretnom slučaju. To znači da je neophodno suštinsko, sadržajno obrazloženje, a ne formalističko, frazeološko razglabanje činjenica, koje ništa ne znače, jer tada nema stvarne ocijene žalbenih navoda. Povreda prava optuženika da učestvuje u utvrđenju materijalne istine, ostvarena je kroz okolnost da sud drugog stupnja nije cijenio žalbene navode optuženika. U konkretnom slučaju postoji uzročna veza između te povrede u žalbenom postupku i nepravilnosti u donošenju, odnosno donijetoj drugostupanjskoj presudi. Takova povreda procedure u žalbenom postupku imala je reprekusije na pravilnost osuđujućeg dijela pravomoćne presude. Radi toga trebalo je ukinuti presudu županijskog suda i predmet vratiti tome sudu na ponovni postupak.

U toku ponovljenog postupka sud drugog stupnja će cijeniti sve navode, s tim u vezi i dokaze o svim odlučnim, kako je prethodno u presudi ovog Vrhovnog suda razmotreno, i donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku, te isključiti iz razmišljanja informacije o neupotrebljivim dokazima (ukoliko su prisutne) ne dozvolivši da njihov učinak na odluku bude prisutan.

Nije u pravu optuženik kada u zahtjevu tvrdi da se presuda suda prvog stupnja temelji na dokazima na kojima se po odredbama ZKP ne može temeljiti. Sud prvog stupnja iako u odnosu na toč. 4. (str. 36 presude) kao dokaz - indicij spominje krivičnu prijavu, na tome se ne temelji odluka suda o tom krivičnom djelu.

Osuđenik u svom zahtjevu navodi da je u pobijanoj presudi suda drugog stupnja povrijeđen krivični zakon, ali pri tome ne obrazlaže o kojoj povredi zakona se radi. Zahtjev u tome dijelu se temelji isključivo na pobijanju pravilnosti i potpunosti utvrđenih činjenica. Pri odlučivanju o ZIPP, sud je vezan samo na povrede zakona na kojima je zahtjev temeljen. To znači, da on nije mogao ulaziti u ocjenjivanje postojanja bilo kakovih drugih povreda zakona (makar bi one se odrazile i na osuđenikovu štetu), što znači da u ovom postupku ne dolazi do primjeni čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Radi svega navedenog trebalo je temeljem čl. 416. u vezi čl. 409. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. ožujka 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.