Rev-3028/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3028/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vesne Milošević i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.Š. iz Š., koga zastupa M.B., odvjetnik iz Š., protiv tuženika Poduzeće L.Š. . iz Š., koje zastupa direktor, a ovoga Z.B., radi naknade štete, rjašvajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 21. rujna 1992.g. br. Gž 277/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 25. ožujka 1992.g. br. P 497/91, u sjednici održanoj dana 11. listopada 1994.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 38.213 HRD zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da mu tuženik naknadi štetu, koja se sastoji u razlici između mirovine koju je on primio u utuženom razdoblju, tj. od 1. prosinca 1989.g. do 1. siječnja 1992.g., i mirovine radnika tuženika koji su prije svog umirovljenja obavljali poslove, što ih je on obavljao prije nego što mu se dogodila nesreća na radu, a nakon čega je bio raspoređen na poslove u skladu s preostalom radnom sposobnošću, na kojem mjestu je ostvarivao manji osobni dohodak od onoga na ranijem radnom mjestu.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj pretrpio nesreću na radu, za koju je odgovoran tuženik, da je tuženik isplaćivao tužitelju naknadu za izgubljenu zaradu u obliku rente do njegova umirovljenja, te da je pravomoćnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada obvezan platiti tužitelju na ime naknade štete zbog toga što ovaj prima mirovinu u smanjenom iznosu za razdoblje od 1. siječnja do 1. prosinca 1989.g. ukupno iznos od 1.820,40 tadašnjih dinara.

Dalje je taj sud utvrdio da je tužitelj za utuženo razdoblje primio za ukupno 38.213 HRD manju mirovinu od dvojice radnika tuženika koji su do svoga umirovljenja radili na poslovima koje je prije štetnog događaja obavljao tužitelj, a umirovljeni su otprilike u isto vrijeme kada i on. Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 195. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske) kada su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.

Nije osnovan prigovor tuženika u reviziji da je odlaskom tuženika u starosnu mirovinu prestao pravni osnov za naknadu štete. Ovo stoga, što je upravo štetni događaj, za koji je odgovoran tuženik uzrokovao premještanje tužitelja s ranijeg radnog mjesta na kojem je i primao veći osobni dohodak, na radno mjesto na kojem je taj dohodak manji, a na temelju kojega je on i ostvario manju mirovinu u odnosu na onu koju bi ostvario da nije bilo štetnog odgađaja. Stoga on trpi štetu za koju je također odgovoran tuženik. Iz navedenih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 11. listopada 1994.g.

Predsjednik vijeća:

August Husinec, v.r.