UsIpn-50/2016-25 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 6 UsIpn - 50/16-25

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, u upravnom sporu tužitelja A. N. S. d.o.o., Z., zastupan po opunomoćeniku F. G. odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 30. ožujka 2018. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja F. G., odvjetnika iz Z. i generalne opunomoćenice tuženika M. Z., objavljene 09. travnja 2018.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/16- 01/340, Urbroj: 513-04/16-2 od 12. rujna 2016. i rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda D., Klasa: UP/I-471-02/13-01/18, Urbroj: 513-07-29/16-18 od 16. svibnja 2016.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/16-01/340, Urbroj: 513-04/16-2 od 12. rujna 2016. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda D., Klasa: UP/I-471-02/13-01/18, Urbroj: 513-07-29/16-18 od 16. svibnja 2016., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. rujna do 31. prosinca 2010. u iznosu od 54.937,78 kuna; manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2011. u iznosu od 605.693,51 i manje obračunati porez na dodanu vrijednost od za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2012. u iznosu od 170.607,17 kuna te je tužitelju naloženo uplatiti utvrđene iznose i izvršiti provedbu odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikovog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodi da je stav tuženika da se u konkretnom slučaju radi o ulaganju u privatne, s ne poduzetničke svrhe, jer tužitelj nema zaposlenih osoba putem kojih bi obavljao poduzetničku djelatnost te da građevinska dozvola glasi na stanovanje, u potpunosti pogrešan i protivan odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tvrdi kako je u upravnom postupku jasno naglasio da je nekretnina izgrađena za obavljanje turističke djelatnosti i/ili prodaju kada se za to steknu povoljni uvjeti na tržištu, a ukoliko tužitelj proda predmetnu nekretninu da je jasno da mu za takvu poduzetničku djelatnost/aktivnost nisu potrebni zaposlenici, a ukoliko bude nekretninu iznajmljivao, što mu je namjera, zaposlenike će angažirati kada bude započeo obavljanje djelatnosti.

Smatra kako je nerazumno obrazloženje tuženika da bi tužitelj trebao angažirati zaposlenike u vrijeme kada još uvijek nije započeo sa obavljanjem poduzetničke djelatnosti. Tvrdi kako porezno tijelo uopće ne uzima u obzir činjenicu da je zbog izvođenja daljnjih radova na cijelom kompleksu porezni obveznik bio u objektivnoj nemogućnosti bilo kome iznajmiti bilo cijeli objekt bilo neki njegov dio, jer se radi o nekretnini na kojoj tužitelj i dan danas još uvijek izvodi radove (što je utvrdilo i prvostupanjsko tijelo), a notorna je činjenica da je nekretninu na kojoj i oko koje se izvode radovi praktički nemoguće iznajmiti.

Nadalje, tvrdi kako je tijekom upravnog postupka isticao i materijalnim dokazom potkrijepio činjenicu da je pored prvotno kupljenih nekretnina, ušao u dodatnu investiciju na način da je kupio još jednu nekretninu (čest.zem. 2960/2 k.o. L.) za koju kupnju je isplatio iznos od 100.000,00 Eur, a sve kako bi zaokružio cjelokupan kompleks, po završetku kojeg bi konačno mogao na kvalitetan način baviti se iznajmljivanjem. Tvrdi kako je odmah nakon kupnje zemljišta pristupio izradi projekta za izgradnju stambene zgrade na kupljenoj nekretnini (č.z.2960/2 k.o.

L.) koja je prostorno i funkcionalno povezana za postojećim objektom u cilju zaokruženja turističkog kompleksa te je u prosincu 2015. zatražio izdavanje građevinske dozvole, potvrde glavnog projekta za izgradnju stambene zgrade na č.z. 2960/2 k.o. L., a sve kako bi što prije mogao započeti sa izvođenjem radova i dovršiti namjeravanu investiciju. Dodaje da je i u pogledu bazena i dijela pomoćnog objekta 28. lipnja 2013. podnio zahtjev za donošenje rješenja o izvedenom stanju (legalizacija), a koji zahtjev još uvijek nije riješen. Poziva se na odredbu članka 6.

Općeg poreznog zakona. Ističe kako je zaključak tuženika da tužitelj nekretninu u svom vlasništvu ne koristi u poduzetničke svrhe pogrešan i preuranjen, jer tužitelj nije dovršio planiranu investiciju i turistički kompleks, koji još uvijek gradi, i nemoguće ga je kao takvog koristiti u poduzetničke svrhe pružanja usluga u turizmu u punom opsegu prema poduzetničkoj ideji tužitelja. Nadalje, navodi kako je promašen zaključak poreznog tijela da projekt nije od početka zamišljen na način da se isti iznajmljuje kao jedna smještajna jedinica, jer izvođenje radova na jednom dijelu kompleksa onemogućava pružanje usluga u drugom, eventualno dovršenom dijelu kompleksa.

U odnosu na izjavu odgovorne osobe tužitelja J. F. od 30. svibnja 2012. kako očekuje da će se sa pružanjem usluga smještaja početi u posezoni 2012. ističe kako je isti državljanin Savezne Republike Njemačke, a notorna je činjenica kolika je razlika u brzini ishođenja dokumentacije i izdavanja dozvola nadležnih tijela u Saveznoj Republici Njemačkoj od brzine kojom postupaju nadležna tijela u Republici Hrvatskoj. Nadalje, navodi kako je iz zk. izvatka za zemljište na kojem se nalazi nekretnina vidljivo kako zgrada nije upisana u zemljišnu knjigu jer nije dovršena, pa je jasno kako nije mogla biti niti iznajmljivana.

Tvrdi da je trgovačko društvo registrirano za prodaju i iznajmljivanje nekretnina te je predmetne nekretninu izgradilo za tržište, a građevinu će kada ista bude dovršena koristiti u poduzetničkom smislu, na način koji mu bude najisplativiji. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis kojem prileži osporeno rješenje tuženika, Klasa:

UP/II-471-02/16-01/340, Urbroj: 513-04/16- 2 od 12. rujna 2016.; rješenje Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službi za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, Klasa: UP/I-335-02/16-01/506, Urbroj: 2198-02- 02-16-4 od 07. studenoga 2016.; prvostupanjsko rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda D., Klasa: UP/I-471-02/13-01/18, Urbroj: 513-07-29/16-18 od 16. svibnja 2016.; računi i poslovna dokumentacija tužitelja o iznajmljivanju predmete nekretnine (str. spisa 56-78.); prijedlog za obnovu od 02. ožujka 2017. te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

U sporu su održane rasprave 31. siječnja 2018. i 30. ožujka 2018. čime je u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) dana mogućnost da se izjasne o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. rujna 2010. do 31. ožujka 2012., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-02/12-01/78, Ur.broj: 513-07-13/12-13-4 od 03. siječnja 2013. i Zapisnik u ponovnom postupku poreznog nadzora, Klasa: UP/I-471-02/13-01/18, Urbroj: 513-07-29/16-16 od 25. travnja 2016.

Poreznim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 06. kolovoza 2010. kupio zemljište u L., otok U., površine 2.147,00 m2 od društva M. T. projekt d.o.o., na kojem se u trenutku kupnje nalazila stara kuća i zemljište, koja je potom srušena i izgrađen je novi objekt, te je tužitelj zemljište površine 410 m2 kupio od J. S., koje je sastavni dio ukupnog zemljišta na kojem su izgrađene predmetne nekretnine.

Utvrđeno je da je tužitelj temeljem Ugovora sa društvima M. g. d.o.o. od 10. prosinca 2010., F. p. d.o.o. od 21. siječnja i 15. studenoga 2011., M. d.o.o. od 03. ožujka 2011., kao izvoditeljima ugovorio poslove stručnog nadzora, izgradnju stambenog objekta, uređenje okoliša, izgradnju stambenog pomoćnog objekta, izvođenje vodoinstalacija i dr. Porezno tijelo je očevidom obavljenim 30. svibnja 2012. utvrdilo da je tužitelj na zemljištu označenom kao kat. čest. 2961, 2957, 2958, 2959/1, 2960/3, 2961/1 i 2960/2 k.o. L. (u naravi jedna cjelina ukupne površine 2.557 m2) izgradio dva stambena objekta od kojih jedan obuhvaća obiteljsku kuću s prizemljem i prvim katom, a drugi prizemnu kuću s jednom prostorijom te da oba objekta imaju potpuno uređenu unutrašnjost, oko kojih je veliko popločano dvorište s nedovršenim vanjskim bazenom i vrtom, koji se u trenutku očevida uređuje. Utvrđeno je da se veća obiteljska kuća sastoji od prizemlja u kojem je kuhinja, blagavaonica, dnevna soba i ulaz u podrum te od kata na kojem se nalaze tri spavaće sobe i kupaonica, dok se manji objekt sastoji od jedne prostorije koja može poslužiti kao spavaća soba ili ostava te kupaona. Utvrđeno je da niti na jednom mjestu ne postoji oznaka da se radi o objektu u vlasništvu tužitelja, a prema izjavi vlasnika tužitelja od 30. svibnja 2012. objekti će služiti za iznajmljivanje stranim gostima, njegovim prijateljima s početkom u turističkoj posezoni 2012. Porezno tijelo je uvidom u fotografije od 21. studenoga 2012. utvrdilo da radovi na okolišu oko stambenih objekata nisu završeni.

Nadalje, uvidom u rješenje o uvjetima građenja utvrđeno je da je isto izdano za stambenu građevinu sa jednom stambenom jedinicom, koja se sastoji od prizemlja i dva kata (Pr+2K) ukupne građevinske bruto površine 288,09 m2, a o namjeni građevine se navodi da je predmetna zgrada stambene namjene - obiteljska kuća, katnosti prizemlje i dva kata, ima građevinsku bruto površinu 288,09 m2 te sadrži jednu stambenu jedinicu.

Porezno tijelo je od tužitelja zatražilo dokaze (građevinska dozvola u kojoj je navedena namjena građenja objekta, zahtjev za kategorizaciju, ispunjavanje minimalnih uvjeta i sl.) iz kojih će proizlaziti da će s predmetnim nekretninama obavljati poduzetničku djelatnost iznajmljivanja u turističke svrhe, međutim, tužitelj nije predočio nikakve dokaze. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, porezno tijelo je utvrdilo da izgradnja i opremanje predmetnih nekretnina od strane tužitelja nije dovelo do obavljanja poduzetničke djelatnosti, odnosno porezni obveznik nije obavljao isporuke koje bi dokazivale da su predmetne nekretnine korištene za obavljanje poduzetničke djelatnosti, odnosno tužitelj nije obavljao isporuke koje bi dokazivale da su predmetne nekretnine korištene za obavljanje djelatnosti za koju je isti registriran, slijedom čega je poreznim rješenjem od 25. veljače 2013. tužitelju utvrdilo manje obračunati porez na dodanu vrijednost.

Međutim, tuženo tijelo je postupajući po žalbi tužitelja drugostupanjskim rješenjem Klasa: UP/II-471-02/13-01/292, Urbroj: 513-04/15-2 od 15. prosinca 2015. utvrdilo kako je zaključak poreznog tijela da tužitelj predmetnu nekretninu ne koristi u poduzetničke svrhe preuranjen i predmet je vratilo na ponovni postupak.

U ponovnom postupku nadzora od tužitelja je zatraženo da dostavi knjigovodstvenu evidenciju za razdoblje 2013., 2014. i 2015. vezanu za predmetnu nekretninu, a kojom bi dokazao da se nekretnina nakon obavljenog ulaganja koristi u poduzetničke svrhe. Tužitelj je poreznom tijelu na uvid dostavio Knjige ulaznih i izlaznih računa te izlazne račune za razdoblje nakon veljače 2013. Uvidom dostavljenu knjigovodstvenu dokumentaciju i prijave PDV-a za razdoblje od 2013. pa na dalje utvrđeno da se izlazni računi odnose isključivo na obračun kamata na danu pozajmicu društvu V. P. d.o.o. Z.

U ponovljenom postupku porezno tijelo je novim očevidom obavljenim 10. ožujka 2016. utvrdilo da je okoliš oko objekta uređen, bazen dovršen te da je manji objekt nadograđivan, odnosno da je izgrađen kat između dva objekta te je izgrađena nadstrešnica koja povezuje dva objekta. Utvrđeno je da su na okolnom zemljištu započeli zemljani radovi (iskopi), dok građevinski radovi nisu započeli.

Porezno tijelo je temeljem podataka prikupljenih u ponovnom postupku (knjige ulaznih i izlaznih računa, izlazne račune, prijave PDV-a od 2013. pa nadalje, dostavljenu knjigovodstvenu dokumentaciju, podneske tužitelja, očevida od 10. ožujka 2016., podatke dostupne u aplikacijama Informacijskog sustava Porezne uprave i dr.) utvrdilo da je tužitelj u razdoblju od 01. rujna 2010. do 31. ožujka 2012. koristio pretporez za izgradnju predmetne nekretnine, za koju je 2014. ishodio i uporabnu dozvolu, ali do dana obavljanja ponovnog nadzora (24. travnja 2016.) sa istom nekretninom nije započeo obavljati djelatnosti niti je istu na bilo koji način koristio u svrhu iskazivanja oporezivih isporuka, slijedom čega je porezno tijelo ocijenilo kako isporuke obavljene u razdoblju od 01. rujna 2010. do 31. ožujka 2012. nisu obavljene u poduzetničke svrhe te je tužitelju osporilo pravo na odbitak pretporeza, temeljem odredbe članka 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u vezi sa odredbom članka 137. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost.

Odredbom članka 2. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07. i 94/09.) propisano je da se poduzetnikom, u smislu ovoga Zakona, smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda. Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da je pretporez iznos poreza na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara i usluge koje su drugi poduzetnici obavili poreznom obvezniku.

Odredbom članka 133. stavka 1. točke 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 149/09., dalje u tekstu Pravilnika) propisano je da poduzetnici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka obavljena poduzetniku u poduzetničke svrhe.

Odredbom članka 137. stavka 1. Pravilnika propisano je da gospodarska ili druga poduzetnička djelatnost započinje s pripremnim radnjama koje se poduzimaju radi početka obavljanja te djelatnosti. Pretporez sadržan u primljenim isporukama za početak rada može se odbiti ako su ispunjeni svi ostali uvjeti za odbitak pretporeza. Ne može se ostvariti pravo na odbitak pretporeza koji je zaračunan na primljene isporuke kao što su privatno motivirana ulaganja, pripremna ulaganja i slično koje ne dovode do poduzetničkog statusa i poduzetničkog poslovanja.

Imajući u vidu citirane odredbe Zakona i Pravilnika te činjenično stanje utvrđeno tijekom poreznog nadzora, prema stajalištu ovog Suda pravilno je porezno tijelo tužitelju osporilo pravo na odbitak pretporeza za izgradnju i opremanje predmetnih nekretnina u razdoblju od 01. rujna 2010. do 31. ožujka 2012., obzirom da je nadzorom, temeljem knjigovodstvene dokumentacije tužitelja i očevida obavljenog 10. ožujka 2016., utvrđeno da tužitelj u razdoblju od 2010. do 2016. nije započeo s obavljanjem djelatnosti, niti je predmetne nekretnine na bilo koji način koristio u svrhu iskazivanja oporezivih isporuka. Obzirom da tužitelj u šestogodišnjem razdoblju nije ostvario nikakve prihode, kako od nekretnine tako niti od drugih registriranih djelatnosti, osnovano porezno tijelo zaključuje kao isporuke tužitelju nisu obavljene u poduzetničke svrhe.

Pravilno tuženo tijelo u osporenom rješenju izražava stajalište, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, da za ostvarivanje prava na odbitak pretporeza nije dovoljno imati namjeru stvarati prihode od najma ili prodaje nekretnine već je neophodno obavljati poduzetničku djelatnost u cilju ostvarivanja prihoda, jer sama kupnja nekretnine koja nije dovela do poduzetničkog statusa i poduzetničkog poslovanja ne znači da se može osporiti pravo na odbitak pretporeza, slijedom čega osnovano tuženo tijelo utvrđuje kako tužitelj, u smislu citirane odredbe članka 137. stavka 1. Pravilnika, ne ostvaruje pravo na odbitak pretporeza.

U odnosu na prigovor tužitelja kako porezno tijelo nije uzelo u obzir činjenicu da je zbog izvođenja radova na cijelom kompleksu bio u objektivnoj nemogućnosti iznajmiti predmetni objekt, jer se radi o nekretnini na kojoj tužitelj i u trenutku podnošenja predmetne tužbe još uvijek izvodi radove, a da je notorna činjenica da je nekretninu na kojoj se i oko koje se izvode radovi praktički nemoguće iznajmiti, valja navesti kako iz sadržaja spisa proizlazi da je očevidom obavljenim 30. svibnja 2012. utvrđeno da je predmetna nekretnina bila u potpunosti završena, dvorište popločano, dok je vrt bio neuređen i bazen nedovršen. Nadalje, proizlazi da je nadzorom utvrđeno kako je tužitelj tijekom narednog razdoblja vršio daljnja ulaganja u predmetne nekretnine na način da su vršena manja ulaganja u istu (bravarski radovi, uređenje fasade i slično), da je 2014. tužitelj ishodio uporabnu dozvolu, dok je očevidom obavljenim 10. ožujka 2016. utvrđeno da je okoliš oko objekata uređen i bazen dovršen. Dakle, kako je u postupku nadzora utvrđeno da je tužitelj najveći dio pripremnih ulaganja u obavljanje gospodarske djelatnosti s predmetnom nekretninom obavio u razdoblju nadzora od 2010. do 2012. dok su daljnja ulaganja minorna u odnosu na uložena sredstva do kraja nadziranog razdoblja, pravilno je porezno tijelo nevjerodostojnim ocijenilo da je tužitelju za daljnja (minorna) ulaganja u završetak objekta bilo potrebno još nekoliko godina. Prema ocjeni ovog Suda, tužitelj tijekom postupka, kako upravnog tako i sudskog, nije dostavio vjerodostojan dokaz iz kojeg bi bila razvidna opravdana dugotrajnost radova na predmetnom objektu. U skladu sa izloženim, navedeni prigovor tužitelja Sud je ocijenio neosnovanim.

U odnosu na prigovor tužitelja da je pored prvotno kupljenih nekretnina ušao u dodatnu investiciju na način da je kupio još jednu nekretninu (čest.zem. 2960/2 k.o. L, a sve kako bi zaokružio cjelokupan kompleks, po završetku kojeg bi konačno mogao na kvalitetan način baviti se iznajmljivanjem, valja navesti kako iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je nadzorom utvrđeno da odgovorna osoba tužitelja u svojoj izjavi nije spominjala namjeru daljnjeg ulaganja, odnosno nabavu novog zemljišta i izgradnju novih nekretnina u svrhu stvaranja jedinstvenog kompleksa, slijedom čega je osnovano porezno tijelo utvrdilo kako u konkretnom slučaju nije riječ o projektu koji je od početka osmišljen na način da se iznajmljuje kao jedna smještajna jedinica (primjerice hotel) već će se za svaki objekt zasebno ishoditi rješenje o izvedenom stanju, uporabna dozvola, time i dokumentacija potrebna za korištenje nekretnine u svrhu obavljanja djelatnosti, a u prilog pravilnosti takvom zaključku idu i tužbeni navodi da je tužitelj u prosincu 2015. zatražio izdavanje građevinske dozvole i potvrde glavnog projekta za izgradnju stambene zgrade na č.z. 2960/2 k.o. L.

Prigovor tužitelja iz podneska od 31. siječnja 2018. da tuženik u pobijanom rješenju nije obrazložio promjenu svojeg stajališta u odnosu na pravnu ocjenu i pravno stajalište izneseno u rješenju od 15. prosinca 2015. kojim je poništio prvostupanjsko porezno rješenje u pogledu „preuranjenosti zaključka“ u pogledu dovršenosti sporne nekretnine, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim. Naime, obavljenim očevidom 30. svibnja 2012. porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj na zemljištu označenom kao kat. čest. 2961, 2957, 2958, 2959/1, 2960/3, 2961/1 i 2960/2 k.o. L (u naravi jedna cjelina ukupne površine 2.557 m2) izgradio dva stambena objekta od kojih jedan obuhvaća obiteljsku kuću s prizemljem i prvim katom, a drugi prizemnu kuću s jednom prostorijom te da oba objekta imaju potpuno uređenu unutrašnjost, oko kojih je veliko popločano dvorište s nedovršenim vanjskim bazenom i vrtom, koji se u trenutku očevida uređuje, temeljem kojih utvrđenja je tuženo tijelo u svom rješenju od 15. prosinca 2015. zaključilo o preuranjenosti zaključka u pogledu dovršenosti sporne nekretnine. Međutim, u ponovljenom postupku obavljen je novi očevid dana 10. ožujka 2016. kojim je utvrđeno da je okoliš oko objekta uređen i bazen dovršen, a tužitelj unatoč dovršenom objektu nije započeo sa obavljanjem registrirane djelatnosti. Dakle, obzirom na utvrđenja obavljenim očevidom od 10. ožujka 2016. ne može se govoriti o preuranjenom zaključku u vezi osporavanja prava na odbitak pretporeza, odnosno u pogledu dovršenosti sporne nekretnine.

U odnosu na navode tužitelja da je u međuvremenu započeo sa obavljanjem djelatnosti iznajmljivanja predmetne nekretnine te spisu priložene račune za usluge smještaja, valja kazati da Sud iste nije uzeo u obzir prilikom ocjene zakonitosti osporenog akta jer se ne radi o činjenicama i dokumentaciji koja je postojala u vrijeme poreznog nadzora i ponovljenog poreznog nadzora, pa ista ne utječe na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari. Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka A. K., knjigovođe tužitelja, na okolnosti knjiženja, Sud je raspravnim rješenjem od 30. ožujka 2018. odbio kao nepotreban, jer izvođenje navedenog dokaza nije bilo nužno za rješavanje ovoga upravnog spora, uzevši u obzir da je upravno tijelo pravilno utvrdilo činjenično stanje na temelju knjigovodstvene dokumentacije tužitelja, izjave odgovorne osobe tužitelja te provedenim očevidom od 30. svibnja 2012. i od 10. ožujka 2016.

U skladu sa navedenim, tužitelj svojim prigovorima iz tužbe nije doveo u sumnju pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost postupanja tuženika, niti su isti od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 09. travnja 2018.

S U T K I N J A

Nela Mešin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Daria Roić Erceg