Rev-2436/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2436/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. iz O., zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. -. V. d.o.o. V., zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku u V., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-286/99 od 31. ožujka 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu br. P-280/98 od 17. prosinca 1998. godine, u sjednici održanoj 10. svibnja 2000.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-286/99 od 31. ožujka 1999. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Ogulinu br. P-280/98 od 17. prosinca 1998. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje odluke tuženika br. 438/95 od 28. kolovoza 1995. godine o prestanku joj radnog odnosa i odluka upravnog odbora od 17. listopada 1995. godine te vraćanje tužiteljice na radno mjesto na kojem je do tada radila i isplatu joj izgubljene plaće za razdoblje od prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjsih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, tako da ne stoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na koju tužiteljica upire.

Kako pak ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet ovog spora je pitanje zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je 31. srpnja 1995. godine tuženik donio Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) kojim su utvrđeni razlozi nastanka viška radnika te način njihovog rješavanja, koji Program

- da je objavljen u internom glasilu tuženika V., dok Program nije dostavljen zavodu za zapošljavanje, te

- da je temeljem tog Programa konačnom odlukom tuženika br. 438/95 od 28. kolovoza 1995. godine utvrđeno da je prestala potreba za radom tužiteljice (pošto joj tuženik ne može osigurati obavljanje poslova na kojima je raspoređena u vremenu dužem od šest mjeseci), te joj određen prestanak radnog odnosa istekom otkaznog roka od pet mjeseci, a koji otkazni rok teče od 30. rujna 1995. godine i traje do 28. veljače 1996. godine kada tužiteljici prestaje radni odnos

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ispravno ocijenivši da u donošenju pobijane odluke nije bilo propusta na strani tuženika koji bi utjecali na njenu nezakonitost. Naime, okolnost što Program nije osobno dostavljen tužiteljici nije od značaja a kod nesporne činjenice da je bio objavljen u internom glasilu tuženika V. koji je pak bio dostupan svim zaposlenicima uključujući i tužiteljicu, što znači da je ona s Programom bila upoznata.

Kako su pak pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da propust tuženika da dostavi Program zavodu za zapošljavanje, u konkretnom slučaju nije bio od utjecaja niti mogao utjecati na zakonitost sporne odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici, to su pravilno zaključili da ovaj propust nema za posljedicu pravnu nevaljanost osporene odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici.

Okolnost što je po prestanku radnog odnosa tužiteljici tuženik u prodavaonicu u kojoj je ona do tada radila primio u radni odnos drugu osobu nije od značaja, posebno što novi zaposlenik nije raspoređen na radno mjesto prodavača na kojem je radila tužiteljica, već na radno mjesto poslovođe.

Ostali revizijski navodi tužiteljice faktično upiru na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz kojih razloga izjavljivanje revizije nije dopušteno u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. svibnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.