Gž-4300/2004-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl. br. XXVIII Gž-4300/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radomire Felicijan Maoduš, kao predsjednice vijeća, te Ines Smoljan i Dubravke Burcar, kao članica vijeća, pravnoj stvari tužitelja S. S. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik S. B. odvjetnik u Z., protiv tuženika N. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 30. lipnja 2004. br. Pn-6346/02, u sjednici vijeća održanoj dana 20. travnja 2006.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 30. lipnja 2004. posl. br. Pn-6346/02.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku (1) da se u tjedniku Nacional se ispriča tužitelju zbog objavljenih neistinitih i uvrjedljivih tvrdnji o tužitelju u informacijama objavljenim u Nacionalu broj 342 od 4. lipnja 2002. pod naslovom "Afera Đ. i hrvatska medijska hipokrizija" i "I šef makedonskih švercera K. J. – hrvatski je državljanin", te (2) objavi tužiteljev ispravak tih informacija dostavljen tuženiku u cijelosti bez svog komentara u prvom slijedećem broju N. o trošku tuženika. Ujedno je tražio (3) da se zabrani tuženiku da u Nacionalu i drugim medijima kojima je tuženik nakladnik ubuduće objavljuje informacije kojima se vrijeđa tužiteljevo pravo osobnosti pod prijetnjom plaćanja iznosa od 100.000,00 kn u korist tužitelja za slučaj da prekrši ovu zabranu, kao i (4) obveza objave ove presude u cijelosti u prvog slijedećem broju Nacionala (stavak I).

Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.952,00 kn (stavak II).

Protiv navedene presude je žalbu izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP) s prijedlogom usvajanja žalbe.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja da mu se tuženi nakladnik u vezi informacija objavljenih u tjedniku N. broj 342 od 4. lipnja 2002. pod naslovom "Afera Đ. i hrvatska medijska hipokrizija" i "I šef makedonskih švercera K. J. – hrvatski je državljanin":

XXVIII Gž 4300/04-2

1. ispriča (čl. 22. st. 4. Zakon o javnom priopćavanju («NN», br. 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01, dalje ZJP)

2. objavi ispravak informacije (čl. 31. ZJP), te

3. zabrani nakladniku da ubuduće objavljuje informacije kojima povređuje tužiteljevo pravo osobnosti pod prijetnjom plaćanja 100.000,00 kn i 4. objavi presudu u cijelosti u slijedećem broju N. (čl. 29. ZJP).

Prvostupanjski je sud pravilno odbio navedene zahtjeve jer je zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je počinjena šteta, jer za to nije predložio dokaze, niti je bio voljan pristupiti na sud radi davanja iskaza s tim u vezi, zbog čega ih je kao neosnovane odbio.

Zahtjevi tužitelja su pravilno ocijenjeni neosnovanim, ali ne iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, već iz slijedećih razloga.

Na ovaj se spor primjenjuje ZJP, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja 4. lipnja 2002. u smislu odredbi čl. 69. i 70. Zakona o medijima («NN», br. 59/04) i to protivno shvaćanju žalitelja kako u odnosu na materijalne, tako i procesne odredbe.

Nematerijalna šteta se prema odredbi čl. 22. st. 4. ZJP naknađuje na slijedeće načine: ispravkom netočne informacije, objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, te isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove i strah, ako to opravdavaju jakost i trajanje bolova i straha.

Isprika nakladnika kao oblik naknade nematerijalne štete se ostvaruje tužbom radi naknade štete, kako je to propisano u glavi V ZJP pod nazivom odgovornost za štetu, gdje su (između ostalog) sadržane odredbe o odštetnoj odgovornosti nakladnika za štetu počinjenu u javnom glasilu (čl. 22. ZJP). Podnošenje navedene tužbe je, prema odredbi čl. 26. toga zakona, vezano za strogi rok od šest mjeseci od dana objave informacije kojom je šteta prouzročena.

Kako je tužitelj podnio zahtjev da mu se tuženi nakladnik ispriča za objavljenu uvredljivu odnosno neistinitu informaciju objavljenu u Nacionalu br. 342 od 4. lipnja 2002. tek podneskom od 8. travnja 2004. na listovima 13 i 14, evidentno je prekoračen prekluzivni zakonom propisani rok, na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga se zahtjevu tužitelja osnovano nije udovoljilo i prvostupanjski sud ga je pravilno odbio. Okolnost da je odluku obrazložio drugim razlozima (da nije dokazao štetu) nije od utjecaja, niti je zbog toga odluka nezakonita s posljedicom ukidanja, kada utemeljeno nije udovoljio zahtjevu za ispriku.

A kada nije udovoljeno navedenom zahtjevu za ispriku, kao obliku naknade štete, nije osnovano niti tužiteljevo traženje da se objavi njegova presuda u cijelosti u prvom slijedećem broju N. To stoga što je odredbom čl. 29. ZJP obveza objave presude predviđena kao dužnost nakladnika samo u slučaju da je osuđen na naknadu štete, a ne i kada je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete. Stoga je utemeljeno odbijeno i navedeno traženje.

XXVIII Gž 4300/04-2

Tužbu radi objavljivanja ispravka informacije protiv glavnog urednika (čl. 36. st.

1. ZJP) ima pravo u roku od 30 dana od isteka roka za objavljivanje ispravka (st. 5. istog članka) podnijeti osoba čije je dostojanstvo, ugled i čast, neko drugo pravo ili interes povrijeđeno netočnom ili nepotpunom informacijom (čl. 31. st. 1. ZJP).

Budući da je u ovom sporu tužba radi objavljivanja ispravka informacije podnesena protiv nakladnika, umjesto glavnog urednika, ni ovaj tužiteljev zahtjev, već zbog toga nije osnovan, te je pravilno odbijen zbog promašene pasivne legitimacije.

Posljednjem zahtjevu tužitelja da se ubuduće zabrani nakladniku određeno ponašanje (da objavljuje informacije kojima povređuje tužiteljevo pravo osobnosti pod prijetnjom plaćanja 100.000,00 kn), također nije udovoljeno, jer za isti nema podloge u ZJP.

Navedeni zahtjev nije osnovan niti primjenom odredbe čl. 157. Zakona o obveznim odnosima («NN» br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) koja propisuje da svaka osoba ima pravo zahtijevati od suda da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove ličnosti. Ovo stoga što se ne radi o prestanku radnje koja traje, već se traži mjera za sprečavanje nastanka nove buduće štete, odnosno nedospjele tražbine. Navedena mjera nema osnove ni u odredbi čl. 156. ZOO (zahtjev da se ukloni opasnost štete), jer se ne odnosi na povredu prava ličnosti. Budući da navedeni zahtjev nije predviđen kao zakonom predviđeni oblik otklanjanja štete utemeljeno je odbijen.

U postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u žalbi upućuje s obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga iako objavljeni tekst tuženika svakako nije moguće ocijeniti neuvredljivim, sud iz navedenih razloga nije ispitivao pretpostavke za njegovu odgovornost.

Odluka o troškovima postupka je donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 20. travnja 2006.

Predsjednica vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš,v.r.