Rev-377/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-377/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Davorke Lukanović Ivanišević i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja C. B. iz M., II-tužitelja M. B. iz T. i III-tužitelja B. B. iz M., zastupanih po R. V. i S. B., odvjetnicima u O., protiv tuženika P. P. iz V., zastupanog po dr. M. B., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-2604/05 od 25. siječnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. P-21/05 od 04. srpnja 2005., u sjednici održanoj 5. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje:

Navedenom drugostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda prvog stupnja, obvezan je tuženik naknaditi tužiteljima štetu zbog usmrćenja T. B., supruga I. tužiteljice i oca II. i III. tužitelja, u ukupnom iznosu od 546.000,00 kuna, te naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 19.883,60 kuna.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu prouzročenu usmrćenjem njihovog supruga i oca, koja se šteta sastoji od materijalnih troškova pogreba i nadgrobnog spomenika u iznosu od 26.000,00 kuna i naknade za pretrpljene duševne boli zbog smrti supruga: I. tužiteljici u visini od 220.000,00 kuna, te svakom sinu po 150.000,00 kuna.

Sudovi su prihvatili tužbene zahtjeve nakon što su utvrdili da je pravomoćnom presudom kaznenog suda tuženik proglašen krivim što je … 1999. u M., nakon svađe s T. B., izvadio pištolj i s dva hica na mjestu ga usmrtio.

U postupku je utvrđeno temeljem uvida u pravomoćnu presudu Županijskog suda u Vukovaru broj K-43/99 od 23. siječnja 2003., da je tuženik osuđen na 9 godina zatvora zbog kaznenog djela ubojstva T. B., na naprijed opisan način, da je tuženik djelo počinio namjerno, te da se nije nalazio u stanju nužne obrane. Nije sporno da je I. tužiteljica supruga, a II. i III. tužitelji sinovi ubijenog. Nije sporno ni to da je I. tužiteljica snosila troškove pogreba i nadgrobnog spomenika.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, kojeg revident nalazi u propustu prvostupanjskog suda saslušati tužitelje, kako bi se time utvrdilo da sinovi nisu nikada živjeli s ocem u zajedničkom kućanstvu, nije osnovan.

Sud je taj koji odlučuje koje će dokaze provesti i koje će činjenice uzeti kao dokazane, kako propisuje odredba članka 8. ZPP-a. Iako je tuženik predlagao saslušanje tužitelja na okolnosti da nisu živjeli s ocem u zajedničkom kućanstvu, sud je s pravom takav prijedlog odbio. Kako utvrđenje činjenice da li su tužitelji živjeli s ocem u zajedničkom kućanstvu nije odlučno za pravilno rješenje spora, to neprovođenjem tog dokaza nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

Ovo zato, što je odredbom članka 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u daljem tekstu: ZOO) propisano da u

čnu

slučaju smrti neke osobe, njegov bračni drug, djeca i roditelji mogu zahtijevati pravi novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Stoga je potpuno neodlučno da li su II. i III. tužitelji živjeli s ocem u zajedničkom kućanstvu, jer naknada za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca pripada djetetu zato što između roditelja i djece postoji emocionalna veza, koja je štetnim događajem nasilno prekinuta, neovisno o tome da li su živjeli zajedno ili ne.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sudovi odbijaju prigovor podijeljene odgovornosti na temelju presude kaznenog suda i rezultata kaznenog postupka, iz kojih proizlazi da kazneni sud nije prihvatio tvrdnju optuženog – ovdje tuženika – da bi se u vrijeme počinjenja kaznenog djela (tempore criminis) nalazio u stanju nužne obrane, već da je na temelju unaprijed stvorene odluke usmrtio T. B..

To ne znači, kako neosnovano smatra revident, da parnični sud izjednačuje kaznenu i odštetnu odgovornost. Parnični sud jedino na temelju rezultata kaznenog postupka, a jer drugih svjedoka događaja, osim sada pok. T. B. i tuženika kao počinitelja ubojstva, nije bilo, utvrđuje da je djelo počinjeno namjerno, te da stoga nema dokaza koji bi upućivali na doprinos ubijenog nastanku štetnog događaja. Kad takva činjenica nije utvrđena ni u kaznenom ni u parničnom postupku, neosnovana je revizijska tvrdnja o postojanju podijeljene odgovornosti, koju i sam tuženik nalazi u tvrdnji da je djelo počinio u nužnoj obrani, iako iz presude kaznenog suda proizlazi suprotno.

Stoga odbijanjem prigovora podijeljene odgovornosti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revizija, valjalo je temeljem odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 5. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.