Rev-1409/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1409/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „C. o.“ d.d. Filijala P., protiv tuženika „E. o.“ d.d. Z., Podružnica P., zastupanog po punomoćnici P. H., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1269/16-2 od 3. listopada 2016., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-3/08-45 od 26. rujna 2011., u sjednici održanoj 14. lipnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika „E. o.“ d.d.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Podružnica P. da tužitelju C. o. d.d. Filijala P. isplati s osnove regresa iznos od 10.346,23 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 9.308,10 kn teče od 16. srpnja 2004. godine pa do isplate,a na iznos od 1.038,13 kn teče od 21. ožujka 2005. godine pa do isplate, te da naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.680,00 kn (tritisućešestoosamdesetkuna) u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„Prihvaća se kao osnovana žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Poreču - Parenzo poslovni broj: P-3/08-45 od 26. rujna 2011. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 9.308,10 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počev od dana 16. srpnja 2004. pa do isplate, kao i u odluci o troškovima postupka (točka II izreke) na način da ista, sada preinačena, u tom dijelu glasi:

„I. Nalaže se tuženiku „E. o.“ d.d. Podružnica P. da tužitelju C. o. d.d. Filijala P. s osnove regresnog duga isplati iznos od 9.308,10 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počev od 16. srpnja 2004. pa do 31.prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku „E. o.“ d. d. Podružnica P. da tužitelju „C. o.“ d. d. Filijala P. na ime naknade troškova postupka isplati iznos od ukupno 5.570,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika „E. o.“ d. d. Podružnica P. za naknadu troškova postupka.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 i 84/08,123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni koje se u suštini svodi na pitanje koji je rok zastare na potraživanja osiguravatelja koji je s osnove automobilskog kaska svom osiguraniku isplatio naknadu pretrpljene štete prema drugom osiguravatelju odgovorne osobe.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud pobijanu odluku ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona poboja revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija izjavljena.

U presudi suda drugog stupnja rečeno je:

„Naime, obzirom na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a koja osim toga, obzirom i na samo žalbu tužitelja i nisu sporna,

- da je 28. svibnja 2004. došlo do prometne nezgode za koju je odgovoran osiguranik tuženika K. B., a u kojoj prometnoj nezgodi je za osiguranika tužitelja nastala materijalna šteta u iznosu od 46.540,52 kn, koju mu je temeljem police automobilskog „kasko“ osiguranja isplatio tužitelj 16. srpnja 2004. i da je tuženik temeljem zahtjeva tužitelja na ime ovog regresnog duga isplatio tužitelju iznos od 37.232,42 kn 15. ožujka 2005. proizlazi zaključak da tužitelju s ove osnove temeljem odredbe čl.939. st. 1. ZOO pripada pravo od tuženika kao osiguratelja osobe odgovorne za nastanak navedene štete zahtijevati isplatu i ovog preostalog iznosa regresnog duga od 9.308,10 kn, a koji je nesporno isplatio svom osiguraniku temeljem navedene police od automobilskog „kasko“ osiguranja 16. srpnja 2004.

Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

Odredbom čl.380 st. 6. ZOO propisano je da zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada počinje i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi te nespornu činjenicu da je do štetnog događaja iz kojeg je i nastala ova tražbina tužitelja došlo 28. svibnja 2004. i da je računajući od tada za tužitelja najranije počeo teći rok zastare na temelju odredbe čl.380. st.6. ZOO, a da je tužbu radi naplate ove tražbine (regresnog duga) podnio 4.siječnja 2008. ovaj sud zaključuje da temeljem odredbe čl. čl.371. ZOO nije došlo do zastare ove novčane tražbine jer nije protekao opći rok zastare od 5 godina u kojem roku ove tražbine zastarijevaju prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u navedenoj ukidnoj odluci, a kojim pravnim shvaćanjem je ovaj drugostupanjski sud vezan na temelju odredbe čl.394. a ZPP.

Stoga je temeljem odredbe čl.373. točke 3. ZPP valjalo kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti i u ovom dijelu te odlučiti kao u izreci pod točkom I ove presude.“

Dakle, sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava u istom roku sukladno odredbi čl. 380. st. 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) te da takva potraživanja osiguratelja prema štetniku s naslova iznosa koje je isplatio svom osiguraniku zastarijevaju u općem roku zastare sukladno odredbi čl. 371. ZOO/91.

Isto pravno shvaćanje zauzeo je i ovaj sud u odluci Rev-1763/12 od 11. svibnja 2016. sukladno istom izraženom pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3948/2006 od 17. prosinca 2008.

Prema tome, kako je o postavljenom materijalnopravnom pitanju ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje, i odluka suda drugog stupnja utemeljena je na tom pravnom shvaćanju, to revizija tuženika nije dopuštena i valjalo ju je odbaciti sukladno odredbi č. 392.b st. 3. ZPP-a jer se slijedom navedenog ne radi o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Zagreb, 14. lipnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.